More

Donosimo ulomak iz romana More koji je ove godine nagrađen najprestižnijom britanskom nagradom Man Booker, i koji uskoro izlazi na hrvatskome u prijevodu Mije Pervan i nakladi Hrvatskog filološkog društva i Disputa

Život je tada bio pusto mirovanje, u doba kad smo bili mladi, ili se tako sada čini; mirovanje koje vreba najbolju priliku, budnost. Čekali smo u svome još neuobličenom svijetu, pomno gledajući u budućnost kao što smo onaj dječak i ja motrili jedan drugoga, poput vojnika na bojnom polju koji budno paze na  ono što mora doći. Na podnožju brežuljka sam zastao, zaustavio se i pogledao na tri strane: niz Strand Road i natrag uz Station Road i na drugu stranu, prema kinu i mjesnim tenis igralištima. Ni žive duše. Put iza teniskih igrališta nazivali su Cliff Walk, Stjenovita šetnica, premda – ako su tu nekoć možda i bile stijene – more ih bijaše već odavno izlokalo. Pričalo se da dolje, u pjeskovitom podmorju, leži potopljena crkva, neoštećena, sa zvonikom i zvonom, crkva koja je nekad stajala na rtu što i sam bijaše iščeznuo strovalivši se u zapjenjene valove jedne nezaboravne noći oluje i užasne plime. To su bile priče koje su pričali mještani – poput mljekara Duignana i gluhog Colfera koji je zarađivao za život prodajući pronađene golfske loptice – ne bi li nas, gostujuće, naveli na pomisao kako je njihovo pitomo primorsko mjestance u davnini bilo mjesto strave i užasa. Tabla iznad kavane Strand koja je reklamirala cigarete marke Navy Cut sa slikom bradata mornara u kolutu za spašavanje ili u kolutu konopa – kako li ono bijaše? – škripala je na morskom povjetarcu u solju izjedenim šarkama, kao da jekom oponaša kapiju u Cedrovima na kojoj se, koliko znam, još ljulja onaj dječak. Škripe tako, ta sadašnja vrtna vrata i ta negdašnja tabla, do dana današnjega, do ove noći, u mojim snovima. Krenuo sam niz Strand Road. Kuće, trgovine, dva hotela – Golf i Beach – granitna crkva, Mylerova trgovina mješovitom robom s poštom i pivnicom u istom sklopu, a zatim ono polje – Polje – drvenih kućica od kojih je jedna bila naša kuća za odmor, kuća moga oca, moje majke, moja.

Ako su mu oni ljudi u autu bili roditelji, jesu li dječaka ostavili samog u kući? I gdje je tada bila ona djevojčica, ona koja se smijala?

Prošlost kuca u meni poput drugog srca.

Liječnikovo je prezime bilo gospodin Todd¹. Možemo to nazvati neukusnom šalom poliglotske sudbine. A moglo je biti i gore. Postoji prezime De’Ath s tim otmjenim velikim slovom u sredini i apotropejskim² apostrofom koji nikoga ne može zavarati. Taj se Todd Anni obraćao s gospođo Morden, ali je mene zvao Max. Nisam bio baš nimalo siguran da mi se sviđa takvo razlikovanje kao ni osorna prisnost njegova tona. Njegova ordinacija, ne, kabinet  – valjalo je reći kabinet, kao što se njemu trebalo obraćati s gospodine, a ne doktore – na prvi se pogled doimala poput planinskog gnijezda, premda je bila tek na trećem katu. Zgrada bijaše nova, sva od stakla i čelika – postojala je čak i stakleno-čelična cjevasta udubina za dizalo koja je, kao i sve ostalo, podsjećala na tubu štrcaljke za injekciju, a kroz koju se dizalo penjalo i spuštalo zujeći poput divovskog klipa što ga naizmjence povlače i pritišću prema dolje – pa su i dva pregradna zida glavne prostorije bila od debelog pločastog stakla, od poda do stropa. Kad su Annu i mene uveli unutra oči mi zaslijepi odsjaj ranojesenske sunčeve svjetlosti što se razlijevala po tim golemim plohama. Recepcionarka, plavokosa mrlja u bijeloj kuti i čvrstim, škripavim cipelama – tko bi u takvim prilikama i zamijetio recepcionarku? – položi Annin fascikl na stol gospodina Todda i udalji se škripeći. Gospodin Todd nas zamoli da sjednemo. Nisam mogao podnijeti misao da se skrasim na stolcu pa se udaljih i stadoh uz stakleni zid zagledavši se van. Točno poda mnom rastao je jedan hrast, ili je to možda bila breza, nikad nisam načisto s tim visokim bjelogoričnim drvećem, ali posve sigurno ne brijest jer su brijestovi svi uginuli, no u svakom slučaju neko plemenito stablo kojega je ljetno lišće u širokoj krošnji bilo tek ovlaš posrebreno jesenjim mrazom. Bliještali su krovovi automobila. Parkiralištem je žurno prelazila mlada žena u tamnom kostimu: čak mi se i s te udaljenosti činilo da čujem kako joj visoke potpetice lupkaju po asfaltu. Annin se lik blijedo odražavao u staklu preda mnom; sjedila je posve uspravno na metalnom stolcu, u tričetvrt profilu, uzorna pacijentica, s jednim koljenom prebačenim preko drugoga i sklopljenim rukama koje su joj ležale na bedru. Gospodin Todd je sjedio sa strane za svojim pisaćim stolom i premetao papire u njezinom fasciklu; blijedo-ružičast karton fascikla podsjećao me na ona drhtava prva jutra povratka u školu poslije ljetnih praznika, na dodir novih novcatih školskih udžbenika i na nekako zlosutan miris crnila i olovaka jednake dužine. Kako nam um vrluda, čak i u prilikama najveće usredotočenosti.

Odmaknuo sam se od stakla, ono vani sada mi bijaše postalo nepodnošljivo.

Gospodin Todd je bio kršan čovjek, ni visok ni tust, ali široka trupa: imali ste osjećaj četvrtastosti. Gajio je utješno staromodne manire. Nosio je sako od tvida s prslukom i satom o lancu te kestenjasto-smeđe čvrste cipele kakvima bi pukovnik Blunden odao priznanje. Kosa mu je bila nauljena na starinski način, strogo začešljana prema natrag, od čela, a imao je brkove, kratke i čekinjave, koji su mu davali tvrdokoran izgled. Shvatio sam, pomalo osupnut, da – unatoč tom proračunato dostojanstvenom dojmu – ne može imati mnogo više od pedeset godina. Od kada su to liječnici počeli biti mlađi od mene? On nastavi pisati ne bi li dobio na vremenu. Ne krivim ga za to, na njegovom bih mjestu i ja to bio napravio. Naposljetku odloži pero, ali se još krzmao progovoriti, odajući iskren dojam da ne zna odakle bi ili kako započeo. Bilo je neke promišljenosti u tom oklijevanju, neke teatralnosti. I to razumijem. Liječnik mora biti i dobar glumac i dobar doktor. Anna se nestrpljivo vrpoljila na stolcu.

No, doktore – reče ona malko preglasno dajući glasu veseo, čvrst ton filmskih zvijezda iz četrdesetih godina – hoćete li me osuditi na smrt ili mi pokloniti život?

U sobi tišina. Njezina duhovita upadica, zacijelo već isprobana, nije izazvala željen dojam. Osjetih potrebu da jurnem prema njoj i uzmem je u naručaj, poput vatrogasca, i da je iznesem, tijelom, odande. Nisam se ni pomaknuo. Gospodin Todd joj dobaci pomalo paničan pogled, poput prestrašena zeca, obrva uzdignutih do polovine čela.

– O, nećemo vas još pustiti da odete, gospođo Morden – reče, a ružan mu osmijeh otkrije krupne sive zube. – Ne, doista nećemo.

Uslijedila je ponovna provala tišine. Annine su ruke ležale u krilu; ona ih pogleda namrštivši se kao da ih dotad nije vidjela. Moje se desno koljeno počne tresti od straha.

Gospodin Todd započe uvjerljivo razlaganje, uglađeno od česte uporabe, obećavajući razne vrste liječenja, nove lijekove, moćni arsenal kemijskog oružja što ga je imao na raspolaganju; jednako je tako mogao govoriti o čarobnim napitcima, o alkemičarskim ljekarijama. Anna se i dalje mrštila i gledala ruke, nije ga slušala. Naposljetku on zašuti; sjedio je i promatrao je istim onim zdvojnim, zečjim pogledom, glasno dišući, usana rastegnutih u neku vrstu cereka i ponovno otkrivenih zubi.

– Hvala vam – reče ona uljudno glasom koji je sada, čini se, dopirao iz velike daljine. Zatim kimne sebi u bradu. – Da – iz još veće daljine – hvala vam.

Na to, kao da ga je netko pustio na slobodu, gospodin Todd se ispruženim dlanovima žustro pljesne po koljenima i skoči na noge te nas blago odgura do vrata. Kad Anna iziđe, on se okrene prema meni i dobaci mi odlučan osmijeh, onako, kao muškarac muškarcu, te se rukova sa mnom suho, snažno, odlučno,  način rukovanja što ga je, siguran sam, čuvao za bračne partnere u takvim trenutcima.

Sagom obložen hodnik upije naše korake.

Dizalo, na pritisak puceta, zaroni u dubinu.

Ušetasmo u dan kao da smo zakoračili na nov planet, onaj na kojemu ne živi nitko osim nas. Stigavši pred kuću, dugo smo sjedili u autu zazirući od susreta s poznatim, šutke, odjednom strani sami sebi i jedno drugome. Anna je gledala van, u uvalu gdje su se jahte smotanih jedara kostriješile na blještavom suncu. Trbuh joj bijaše natečen, okrugla tvrda gruda koja joj je pritiskala pasicu suknje. Reče da će ljudi misliti da je trudna – U mojim godinama! – pa smo se nasmijali ne gledajući jedno drugo. Galebovi koji su se gnijezdili u našim dimnjacima bili su već svi odletjeli na more ili se odselili ili učinili što već galebovi čine. Cijeloga toga sumornog ljeta povazdan su kružili nad krovovima rugajući se našem nastojanju da se pravimo kako je sve u redu, kako nema zla, kako svijet ide dalje. Ali je ona bilo tu, čučala u njezinom krilu, ta gruda, to veliko čedo De’Ath što je pupalo u njoj čekajući povoljnu priliku.

Na kraju uđosmo u kuću jer nikamo drugdje nismo imali poći. Žarka svjetlost podneva slijevala se na kuhinjski prozor i sve je imalo staklast, oštar  sjaj kao da tu prostoriju promatram kroz objektiv fotoaparata. Imali smo dojam posvemašnje, neizrečene neugode, kao da svi oni kućanski predmeti – staklenke na policama, posude na peći, daska za kruh s onim svojim pilastim nožem – odvraćaju pogled od naše iznenadne rastužene prisutnosti. Tako, shvatih ojađeno, tako će biti od sada nadalje; ma gdje išla, slijedit će je bezglasan zveket gubavčevog zvonca. – Kako divno izgledaš! – klicat će joj; – O, nikad te nismo vidjeli u boljoj formi! – A ona će uz onaj svoj prekrasan osmijeh davati licu hrabar izraz, sirota gospođa Bones.

Stajala je nasred kuhinje, u kaputu i sa šalom, ruku poduprtih o bokove gledala oko sebe, ljutito. Tada je još bila lijepa, visokih jabučica, prozirne kože, fine poput papira. Uvijek sam se nadasve divio njezinom atičkom profilu, onom nosu što se u pravilnoj liniji izrezbarene slonovače strmo spuštao sa čela.

– Znaš li što? – reče ona gorko, žestoko. – To je neprimjereno, eto što je.

Brzo pogledah ustranu od straha da će me oči odati; oči su nam uvijek oči neke druge osobe, onog ludog i očajnog patuljka što čuči u nama. Znao sam što hoće reći. Da nju to nije smjelo zadesiti. Nas to nije smjelo zadesiti, nismo mi takvi ljudi. Nesreća, bolest, prerana smrt, takvo se što događa dobrima, smjernima, čistima i čestitima, a ne Anni, ne meni. Na pola puta te kraljevske, svečane povorke kakav bijaše naš život udvoje, nacereni je nitkov istupio iz klicajuće svjetine te uz podrugljiv naklon mojoj tragičnoj kraljici uručio jamstvo smrtne kazne.

Ona stavi čajnik na vatru i počne premetati po džepu kaputa i izvuče naočale i stavi ih na lice složivši uzicu u petlju iza vrata. Tada zaplače, ne misleći možda, nijemo. Ja joj nespretno priđoh ne bih li je zagrlio, ali ona nabrušeno ustukne. 

– Za ime Boga, ne drami! – prasne. – Umirem i to je, eto, sve.

Čajnik zakipi i sam se isključi, a uzavrela voda u njemu zlovoljno se smiri. Čudio sam se, ne po prvi put, okrutnom muku običnih stvari. Ali, ne, nije to okrutnost, nije muk, samo ravnodušnost, jer kakve bi te obične stvari inače mogle biti? Odsad ću morati uzimati stvari onakvim kakve jesu, a ne onakvim kakvim bih ih ja volio zamišljati, jer ovo je sada nova inačica zbilje. Dohvatih čajnik i čaj zveckajući – tresle su mi se ruke – ali ona reče da neće čaj, da se predomislila, da hoće konjak, konjak i cigaretu, ona, koja nije pušila i rijetko kada pila. Dobaci mi tup pogled prkosna djeteta uspravljena ondje pokraj stola, u kaputu. Nisu joj više tekle suze. Ona skine naočale i pusti ih da joj vise o uzici pod vratom pa nadlanicom protrlja oči. Našao sam bocu konjaka i drhtavo ulio dva prsta u čašu, dok su se grlić boce i rub čaše kuckali kao da su zubi. U kući nije bilo cigareta, gdje da ih sada nabavim? Ona reče da nije važno, da joj se zapravo ne puši. Metalni čajnik se ljeskao, a tromi kovitlac pare na njegovu kljunu mutno podsjećao na duha sa svjetiljkom. O, duše, ispuni mi želju, samo tu, jedinu.

– Daj, skini taj kaput na kraju krajeva – rekoh.

Ali zašto “na kraju krajeva”? Kakva je jadna rabota taj ljudski govor!

Pružio sam joj čašu s konjakom, a ona je i dalje stajala držeći je, premda nije pila. Svjetlost s prozora, otraga, iza mene, bljeskala je na lećama njezinih naočala što su joj visjele pod ključnom kosti i stvarala jezovit dojam jedne druge, minijaturne nje koja stoji tik pred njom, pod njenom bradom, oborenih očiju. U to se naglo opusti i svali u stolac ispruživši ruke na stol pred sobom na neki čudan, očajnički način, kao da preklinje nekog nevidljivog drugog koji joj, sudeći, sjedi sučelice. Čaša udari o drvo, a iz nje se izlije pola tekućine. Promatrao sam je bespomoćno. Na tren me, kao u nekoj omaglici, spopadne misao da nikad više neću moći smisliti ni jedne jedine riječi koju bih joj mogao uputiti, da ćemo nastaviti ovako, u mučnoj nemuštosti, do samoga kraja. Prignuo sam se i poljubio je u svijetli, poput novčića sitan djelić tjemena, ondje gdje joj je, kovrčajući se, izbijala tamna kosa. Ona nakratko okrene lice prema meni, smrknuta pogleda.

– Mirišeš na bolnicu – reče. – Ja bih trebala tako mirisati.

Uzeo sam joj čašu iz ruke i prinio je ustima te nadušak strusio ostatak konjaka koji mi je palio grlo. Tada shvatih što je taj osjećaj koji me opsjedao od trenutka kada sam toga jutra stupio u staklasto blještavilo ordinacije gospodina Todda. Osjećaj nelagode. I Anna ga je osjetila, sigurno. Osjećaj nelagode, da, paničan osjećaj da nećemo znati što reći, kamo pogledati, kako se vladati, to i još nešto što nije bilo baš ljutnja nego neka vrsta osorne zlovolje, mrzovoljne ogorčenosti spram nemila stanja u kojem smo se bezizlazno zatekli. Bilo je to kao da nam je netko povjerio tako prljavu, toliko ogavnu tajnu da gotovo nismo više mogli ostati jedno uz drugo, a da ipak nismo mogli pobjeći iz te tamnice jer smo oboje znali što je ta grozota za koju je znao onaj drugi i bili sputani samom tom spoznajom. Od toga dana nadalje sve će biti pretvaranje. Neće postojati drugi način suživota sa smrću.

Anna je i dalje uspravno sjedila za stolom odvraćajući lice od mene, ispruženih ruku i nepomičnih šaka što su joj ležale u krilu s nagore okrenutim dlanovima, kao da će joj netko u njih nešto baciti.

– I? – reče ona ne okrećući glavu. – Što sada?

S engleskoga prevela Mia Pervan

Bilješke

¹ Todd (engl.) – lisac, prepredenjak (nap. prev)

² Apotropej – magijski predmet ili radnja (rjeđe ime) koji tjeraju zle duhove (nap.prev.)

Bez apotropejskog apostrofa

Nekoć davno, ili kako bi John Banville rekao: kad je svijet “bio pusto mirovanje”, svjetske književne nagrade u nas nisu bile dostojnije veće pozornosti od vjestice u nekoliko redaka na dnu stranice kulture. No, jedna od brojnih posljedica globalizacije i surfanja Internetom jest i to da je najednom svoja tri dana medijske pozornosti dobila i britanska nagrada Man Booker. Zanimljivo bi bilo analizirati kako su razni medijski poslenici u svojoj prepisivačkoj internetskoj djelatnosti nadrobili koječega o autorima i djelima iz užeg izbora, ali još je zanimljivije kako su se (ničim izazvani? zar nije ono bilo da mi simpatiziramo Irce?) okomili na laureata. Budući da je dio (samo dio) britanskih, samo londonskih, medija pokazao i ksenofobiju i snobizam pa čak i šovinizam komentirajući pobjedu Irca nastanjenog u Dublinu, dakle provincijalca, koji piše pomalo opskurne knjige vrhunskim ali posvema knjiškim engleskim, naši su prepisivači još i žešće iskazivali nesklonost pa čak i prezir prema autoru za kojeg, o gle ti vraga, oni do jučer nisu ni čuli, a nekmoli ga čitali. I tako, iako nitko nije pročitao Banvilleovo More, bili su uvjereni kako je mušičavi žiri tu važnu (za postizanje naklada) nagradu dao, tja, marginalcu koji nešto visokoparno črčka.

Kako to katkad biva, u neku ruku su te neznalice i imale pravo. Naime, John Banville doista nije autor za njih, za banalne, površne, neuke ljude, za one kojima je pulp-fiction duševna hrana i dobro štivo. Nipošto. Banville je autor za one pametne, istančana i odnjegovana ukusa, za intelektualne snobove u najpozitivnijem smislu iz starih vremena. Posve je jasno da ga naši domaći (medijski) kulturtregeri nisu pročitali: jer njegovo majstorstvo jezika (zovu ga “lord of language”, kao i Ircem koji daje Englezima lekciju o tome kako se koristiti engleskim jezikom) ipak traži mnogo znanja iz jezika i opće kulture, a stilsku izbrušenost može cijeniti samo “oko sviklo na ljepotu”. Jest da je napisao četrnaest knjiga, koje su sve redom dobile pozornost kritike (ako i takvu da autoru koji zanemaruje zaplet izraze komplimente za izniman jezik i nenadmašiv stil), da je jednom već bio u užem izboru za istu nagradu, da ga smatraju jedinim dostojnim nasljednikom književne tradicije Joycea i Becketta, ipak je bilo lakše pljunuti ga nego pročitati.

Banville sebe smatra (i naziva) umjetnikom. On je od onih rijetkih umjetnika koji znaju pokazati i u čitatelja/promatrača osvijestiti kako izgleda prazna stranica, ili bjelina bez poteza. Premda se ništavilo nikada ne može do kraja ispuniti, istinski umjetnik umije iskazati smisao koji nastaje u procesu usložnjavanja riječi u rečenicu. Stoga, štogod riječi bile, one su ipak znakovi na stranici. Kao i potez kistom na bijelom platnu.

Dakle, roman More priča je u prvom licu iz pera protagonista Maxa Mordena, povjesničara umjetnosti koji priprema knjigu o francuskom slikaru Bonnardu. Tri su vremena koja zahvaća i prepleće: nedavnu prošlost, kada je njegovoj ženi Anni dijagnosticiran smrtonosan rak i godina njezina umiranja; daleka prošlost njegova djetinjstva kada je praznike provodio u selu na morskoj obali gdje je upoznao neobičnu obitelj; te naposljetku njegova sadašnjica i nastajanje sjećanja. Max se vraća u irsko selo iz svoje rane mladosti ne bi li vratio smisao svome životu. To je roman o ljubavi i njezinim raznim utjelovljenjima, o gubitku i žalu, o nesavršenosti i selektivnosti sjećanja. Kolika je moć sjećanja sadržana u riječima, toliko je i u oklijevanju, ponavljanju i tišini.

Roman More bit će uskoro objavljen u nakladi Hrvatskog filološkog društva i Disputa, u prijevodu Mije Pervan.

Jadranka Pintarić

Suspens unutarnjeg života

Banville je osebujna spisateljska ptica, teško je uklopljiv u trendove i pokrete posljednjih desetljeća: niti je njegova proza postmoderna na način Juliana Barnesa, niti je on neorealist kao njegov generacijski vršnjak James Kelman, nego je prije riječ o spisatelju čiji je autorski prepoznatljiv štih u jednom bazičnijem literarnom stavu, po svojevrsnoj vraćenoj vjeri u smisao literarnog doživljavanja svijeta, bez neorealističkih pojednostavljivanja ili postmodernističkih ironiziranja.

Rođen je 1945. u Wexfordu, u Irskoj, autor je dvanaest romana, zaposlen je kao urednik književne rubrike Irish Timesa u Dublinu, i višestruko je nagrađivani pisac: za roman Doctor Copernikus (1976.) dobio je nagradu James Tait Black, za Keplera (1981.) dobio je Guardianovu nagradu za roman godine, a trilogiju o poznatim znanstvenicima zaokružuje romanom The Newton Letter: An Interlude (1982.), po kojemu je snimljen i televizijski film. Romanom The Book of Evidence (1989.) ulazi u najuži krug kandidata za Bookera, koji mu izmiče, no dobiva za njega Guinness Peat Aviation Book Award. Njegov sljedeći projekt roman je Mefisto, varijacija na staru temu doktora Fausta, kojom nasuprot trilogiji o znanstvenicima progovara o intuitivnoj, alkemijskoj strani ljudske potrage za znanjem. No, Banville nije pisao tipične historijske romane, inzistirajući na faktografiji i opisujući vanjske okolnosti života ovih znanih veličina, nego je u sva tri romana dao poetsku pozadinu života posvećenog znanju. On i inače piše prozu obilato natopljenu poezijom u najboljem smislu te riječi, pa su njegovi daljnji romani, Ghosts (1993.) i Athena (1995.) te osobito Eclipse (2000.) briljantan spoj ruralnog i nadrealnog. To vam je pravi Irac: prema njegovu mišljenju svi su irski pisci, osim Joycea, pastoralni tipovi, s naglašenim vezama s prirodom, a mi bismo mogli dodati i – natprirodnim. Dosta je sjetiti se Yeatsa, i njegovih Mitologika, gdje se prepleću stvarnost ljudi i stvarnost vila i demona. Svaka rijeka, zapravo svaki žbun ima tu potencijalno opasnu i zavodljivu dimenziju. Oko glava njegovih junaka stalno fijuču slutnje, mirisi i značenja, oni su gotovo konstantno u društvu vlastitih opsesija, koje Banville razrađuje stilistički virtuoznom rečenicom. Majstor prikazivanja suspensa unutarnjeg života, ukratko. Koji prikazuje koltrejnovski, krećući se od sredine u svim smjerovima istodobno.

The Sea, roman za koji je Banville dobio Bookera, ujedno je bio i njegova prva nominacija još od 1989., kada je u najužu konkurenciju ušao s The Book of Evidence, jednim od svojih najboljih romana i po mnogima dodjeljivanje ove ugledne nagrade Banvilleu poprilično je iznenađenje. Iako je otočna književna kritika u ovom romanu vidjela Banvillea u tranziciji, u pokušaju udaljavanja od svojih tipičnih tema, The Sea je ipak banvilovski barem po jednoj, za ovog autora ključnoj stvari: ponovo je u središtu zbivanja lik opsjednut svojom prošlošću. Glavni lik Max Morden povjesničar je umjetnosti u koroti, upravo mu je supruga umrla od raka, i on odlazi u vilu na obali mora gdje je kao dječak provodio praznike. Tamo ga počnu opsjedati slike iz mladosti – scene u prikazivanju kojih je Banville pravi majstor, dovoljno je sjetiti se povlačenja u provinciju glavnog junaka njegova romana Eclipse.

U The Sea Max Morden, glavni lik, sjeća se svoje prve, fatalne ljubavi iz mladosti, i kroz pravi pandemonij slika i situacija, isprepletanjem prošlosti i sadašnjosti, željenog i učinjenog, Banville pravi nemilosrdnu bilancu njegova života.

U najuži izbor za Bookera ove su godine ušli još i Julian Barnes, Sebastian Barry, Kazuo Ishiguro, Ali Smith i Zadie Smith. Jedan od ovogodišnjih konkurenata bio je i Ian McEwan, čiji je roman Saturday Banville “ispljuckao” recenzirajući ga za The New York Times Book Review, što njegovoj ovogodišnjoj pobjedi po mnogima donekle pomračuje sjaj.

(Dario Grgić)