24.3.2005.

Silva Kalčić  

More kao kompleks mogućnosti

Sub-art, umjetnost ispod, pod vodom ili podvodna umjetnost, eksperimentalno supsumiranje, umjetnost kao subkultura, sub ili vrsta land arta, tj. konceptualna umjetnost u pejzažu dokumentirana video-zapisom, tema je multimedijalne izložbe u zagrebačkoj Gliptoteci HAZU-a. Rođen 1952. u Šibeniku, Ivo Deković, umjetnik i učenik Nama June Paika, inženjer brodogradnje i profesor na Visokoj strukovnoj školi u Aachenu, gradu u Sjevernoj Rajni Vestfaliji “u središtu Europe bez rijeke i bez obale”, 1996. osniva Sub-art kao vrstu umjetničkog shuttlea između dva tradicijska i kulturna kruga, stare i nove Europe. Sub-art podrazumijeva stalnu ljetnu umjetničku radionicu u Ražnju blizu Rogoznice, s podvodnom galerijom, tečajevima ronjenja i vožnjom podmornicom duž dalmatinske obale na kojoj studenti slikaju, crtaju i izrađuju skulpture, a ponajprije stvaraju elektronički materijal od kojeg će u Njemačkoj realizirati umjetničke radove u mediju fotografije, videa ili videoperformansa režirane izvedbe dokumentirane kamerom... U projekt su uključeni i student dizajna na istoj visokoj školi, u pokušaju ukidanja podjele na proizv?de za tržište i “umjetnosti radi umjetnosti”.

Dekovićevi se studenti u radionici umjetnosti uz ronjenje u srednjoj Dalmaciji nadahnjuju mediteranskim mitemima i antičkim imaginarijem (Klaus Büsen izrađuje brončanu skulpturu glave Meduze), iako je prema Sloterdijku “Europa kao majka dualizama zauvijek mrtva, poput bogova i mitova”. Tu je i tema nekoć političke i ekonomske, danas estetske dominacije Venecije, pupka Mediterana (u radu Kristine Restović, koji tematizira Veneciju kao grad na štulama), a ponajprije tema vode pokretane prirodnim strujanjima ?ao slike svijeta u neprestanom pokretu, primordijalnog poniranja, plutanja i beskraja, i čovjekove nemogućnosti da racionalno objasni pitanje beskonačnosti. Za Sloterdijka “metafora nemira na olujnom moru prava je slika moderne estetike uopće. Ništa nije stabilno ni trajno jer je sve novo i potrošivo”.

Ambivalentnost vode i neiscrpan fundus motiva, stvarnih i izmaštanih (u smislu odnosa ribe i sirene), tema je izložbe Sub-arta, koja je postala godišnjom manifestacijom u kojoj tema ostaje ista, a mijenjaju se radovi i autori. U tekstu Annette Lagler u predgovoru kataloga zagrebačke izložbe navodi se niz primjera fascinacije vodom u povijesti umjetnosti, od u svoje doba znanstveno neutemeljene da Vincijeve teorije koja govori o nastanku svijeta iz pramora, pa do Ofelije prerafaelita Millaisa koji antički mitski lik prikazuje kako neživo pluta uronjen u lopoče, scena je to preslikana u glazbenom spotu Nicka Cavea i Kylie Minogue. Ima i drugih primjera, slikari romantizma prikazuju brodolome i splavi brodolomaca, dok umjetnici modernog doba prikazuju užitak kupanja – motivom kupačica, mršavih dječaka na plaži nizozemske fotografkinje Rineke Dijkstre ili parova staraca opuštenih tijela, svejedno u njima uživajući na nudističkim plažama Andreasa Serrana. Dvije skupine plastičnih fenomena likovne umjetnosti su simboli, podržavani kolektivnom emocijom, te reprezentacije. Likovne umjetnosti su u ovom slučaju i doslovno najdublji način istraživanja plastične realnosti. Za razliku od tamnog oceana oslikanog u plavetnilu glaziranih pločica kojima Arapi/Portugalci prekrivaju čak i pročelja zgrada tako da se na horizontu bojom stope s oceanom, plavetnilo Mediterana je manje zagasito, pruživši predložak Yvesu Kleinu za IKB patent ultramarin pigmenta.

Plivanje je kompromis

Projekt Sub-arta započinje Sub-depoom, Dekovićevim podvodnim odlagalištem betonskih odljeva televizora u koje je, poput kamena temeljca ili votivnih darova ugradio osobne fetiše, stvari koje pripadaju prijateljima i rođacima, poput majčine kose ili bakinih naočala. “Pojmom televizija sugeriran pogled u daljinu postao je umjetnikov pogled na samog sebe”, sugerira Annette Lagler. Monitori tretirani kao objekti, a ne kao zaslon na koji se emitira slika, bitno su svojstvo umjetnikove akcije kojim Deković odaje počast Nam Jun Paiku i njegovim video-skulpturama, i usput ironizira vlastito djelo Mowar s 45. Bijenala u Veneciji gdje, na poziv komesara Igora Zidića, monitore izlaže kao ribe – sugerirane video-slikom, uhvaćene mrežom. Kao što je Paik, umjetnik koji dolazi iz Koreje, vješto spojio visoku tehnologiju s tradicionalnom azijatskom ikonografijom sintetizirajući Istok i Zapad, Deković to čini s europskim sjeverom i jugom, vlastiti osjećaj izmještenosti i njemačku tehnološku nadmoć supostavljajući mediteranskoj Arkadiji u kojoj je rođen i kojoj se vraća u sezonskim migracijama. “Sub” je i Dekovićev način subvertiranja izlagačkih praksi: povezujući umjetnost s jednakovrijednom disciplin?m industrijskog oblikovanja – razbija tradicionalnu kategorizaciju djela, te se, osim osnivanjem podvodnih galerija odlučuje i za druge neuobičajene načine izlaganja, istina, i nadalje u bijeloj kocki, ali unutar hangara gospodarskih sajmova poput Nautičkog sajma Boot u Düsseldorfu. Svijet je, uostalom, slučajna kombinacija elemenata... Video-instalacija Klausa Büsena i Andrea Heltena sastoji se od bijele Wavefront cijevi, tj. kanala (osmislili su ga studenti dizajna) prenesenog u izložbeni prostor Boot sajma ili Glipototeke bez razlike, u čije je prstenolike odsječke ugrađena razlomljena projekcija videa snimljenog u sličnoj cijevi montiranoj na dnu mora, kroz koju se probijaju dva lika odjevena u bijelo kao ukazivanje imaterijalnog, sugestija bestežinskog stanja, a staccato ritam filma i nadrealnost motiva poput uprizorenja sna podcrtan je rastakanjem likova uslijed umjetne rasvjete (slično učinku bljeskalice na fotografski objekt). Kao Buster Keaton u filmu Navigator, tako i Dekovićevi studenti u činu ronjenja, na snimci koja ozračjem i odsustvom zvukova podsjeća na nijemi film, pokušavaju iz boce ispiti mlijeko ili pivo, zadijevajući se u oblak obojene tekućine.

“Plivanje je kompromis”, navodi Borivoj Popovčak u drugom predgovoru kataloga, posvećenom hrvatskoj Sub-art izložbi na kojoj su uz aachenske studente predstavljeni i mladi hrvatski umjetnici, rođeni nakon Generacije X, a čija je produkcija vezana uz video kao medij, i vodu/more kao temu. Od prvih početaka video umjetnosti u Hrvatskoj početkom sedamdesetih, voda je protežni motiv domaće video produkcije, pa čak i stalna tema hrvatskog paviljona na svjetskim izložbama (spomenimo pritom Lisabon, Hannover, Tokyo), vezana uz mjesto gdje nastaje ili u slučaju umjetnika tzv. međunacionalnih nomada – odakle umjetnik dolazi.

Promatranje mora – more promatra

Izložba Sub-art čiji postav potpisuju Deković i Arijana Kralj, a multimedijalnu prezentaciju Toni Meštrović, započinje triptihom slika napravljenih prema fotografijama sinkronih plivačica Mahsse Askari. Spomenute Dekovićeve betonske monitore prisvaja Josip Baće (naravno, aproprijacija i citat su legitimne umjetničke strategije koje s dadaizmom gube negativan prizvuk plagiranja), izlažući video-dokument podvodne akcije na zaštiti monitora na morskom dnu, žičanom mrežom kakva se stavlja na arheološke lokalitete, spajanom z?varivanjem, što čine (uz pomoć boca za zrak) ronioci, a to daje humornu sličnost procesima disanja i izgaranja. Ideja ruševina nove povijesti i arheologije današnjice okrunjena je vađenjem potopljenih televizora i njihovim izlaganjem u Gliptoteci – pod staklenim muzejskim zvonom – mrtvih predmeta koji su počeli poprimati biomorfni lik posluživši kao stanište za morske organizme. Video-rad Ivana Dekovića Iz dubine (Kornati), nastao 2004., sugerira “oko” što iz dubine promatra obalu i kupača koji se ne može odlučiti na skok ispunjen zebnjom pred nepoznatim. Slika vanjskog svijeta, filtrirana morskim strujanjima, zemlja promatrana kroz vodu, deformirana je i zbijena, sažeta, zbog čega ljudski lik poprima karikaturalne proporcije krećući se u projekciji ubrzanoj na način nijemog filma. Zanimljivo je da se poklapa vizura posjetitelja izložbe i oka “nepoznatog nekog” iz dubine. Prisjetimo se, na temu međusobnog promatranja dvaju ?taništa Joško Marušić je svojedobno napravio sablastan crtani film za odrasle Riblje oko. Riblje oko naziv je i širokokutnog objektiva koji daje fotografski efekt velikog vidnog kuta i sažimanja slike svijeta slično gledanju pod vodom.

Zaustavimo se kod još jednog rada na izložbi: Toni Meštrović u radu Blue Note iz 2003. repetitivno, u pravilnim vremenskim odsječcima, tj. ujednačenog ritma, ponavlja sekvencu mjehura zraka u tamnoplavom moru, koji teži prema gore, prema površini, ali je nikad ne dostiže. Kalotasti mjehur koji se kreće i pulsira priziva oblike primitivnih organizama, poput meduze čiji su kraci zamijenjeni mjehurićima koji slijede klobuk zraka poput jeke (ecetera efekt). New-ageovski zvuk grgljanja snimljen je hidrofonom, pridajući osjećaj da ono što percipiramo nije video slika, već senzacija uranjanja u ambijent koji nas cijele obuhvaća. Prema simboličnoj ideji free-energy movementa, u radu Podsuknja Tanje Ravlić – ručno tkana, šivana i vezena podsuknja od bijelog platna, uronjena u more biva animirana vodenim strujanjima, izvodeći pokrete nalik plesu i napokon smirivši se natopljena vodom na morskom dnu. Projekcija je popraćena sentimentalnom naracijom o tradicijskoj kulturi i ritualima zavođenja nekad, kroz hrapavi starački glas bake koja se prisjeća običaja koji su zauvijek nestali i svoga djevojaštva utjelovljenog bijelom podsuknjom.

Venecija s izmaknutim velebitskom stupcima naziv je video-rada Kristine Restović, sugerirajući šetnju venecijanskim ulicama simbolički transponiranim na morsko dno. Blokovi kuća označeni su pločama, a ulice istaknutim tekstualnim porukama s gramatički pojednostavljenim nazivljem ulica – tako bi, predlaže autorica, izgledala Venecija kada bi se uklonila šuma trupaca pod njezinim nogama. No ono što se u takvoj Veneciji ne može, to je zalutati: a u tom gradu – kolijevci kapitalizma i tržišne ekonomije, prema Tizianu Scarpi, “zalutati je jedino mjesto kamo se isplati otići”...

Produbljivanje dna Lorena Živkovića Kuljiša je naročito zanimljiva video-instalacija iz 2004. Artefakt velikih dimenzija, golema zrcalna ploča na koju je okomito pričvršćena šipka kružnog promjera, sugerirano je ulaženje šipke u podlogu i njezin onostrani kontinuitet, u izložbenom je prostoru sučeljen vlastitoj video-slici koja ga prikazuje položenog na dno mora. U igri dvostrukog odraza supostavljena je zrcalna slika, metafora težnje za spoznajom, i video-slika kao “konačna tehnologija slobode” prema Negroponteu. Walter de ?aria je u svom djelu Okomiti kilometar zemlje (izvedenom u Kasselu 1977.) dao da se mjedena šipka dužine tisuću metara okomito usadi u zemlju – a jedino što se od nje vidi je okrugao vrh promjera pet centimetara na površini. Šipka postoji u umu promatrača, koji zna da je ona tamo, u zemlji, ali je ne vidi; vrlo skup i velik posao tako ostaje nevidljiv, naravno i beskoristan, te stoga besmislen.

More kao cyberspace

Kao i inače u percepciji umjetnosti, ne postoji jedno pravo i druga pogrešna čitanja izložbe, nego će svatko ugraditi vlastito iskustvo u doživljaj cjeline izložbe Sub-art. More je kao cyberspace, svojom metastatičnom fraktalnom slikom sinonim je za bezuvjetnu slobodu. Kao i cyberspace, more je kompleks mogućnosti, zbroj protetskih sjećanja i kolektivna halucinacija, svijet nastanjen pra-, odnosno post-ljudskim oblicima.

Planckova “diskontinuirana priroda” je upravo podvodni svijet u kojemu se gubi ljudima urođen osjećaj za pravilnost okoline, izlomljenih “flah” oblika i zbijenih prostornih planova, u kojemu se radi loma svjetlosnih zraka mijenja percepcija dubine prostora naprotiv “neunakaženog perspektivom”, ukinuta je navika vizije. Derrida govori o poretku svijeta kao prozirnog mjesta bez distance i dubine. More ima svoj mračni i svijetli opus, u svojoj dubini ili bliže površini: Béla Hamvas, uostalom, istupa protiv ti?anije svjetla i nalaže “što je bilo u mraku, neka ostane u mraku”. Na more možemo preslikati Burrougsov pojam “termodinamičke banke boli i energije”: Dekovićevi studenti sjede na ligeštulu, vare, plešu break-dance na dnu mora, potpomognuti olovnim remenom – tretiraju, dakle, more kao društveni kontekst namećući mu vanjske sadržaje unutar utvrđenih prostornih i vremenskih granica.

Prije svega more je kretanje, s horizontom kao sky-lineom, globalna komunikacija informacija koju razmjenjuju njemački i hrvatski umjetnici, učeći o ekološkoj etici i potvrđujući nestabilnost i promjenjivost koncepta identiteta i granica u suvremenom svijetu. Ne zaboravimo – primarni razlog za sub-artistički projekt je praktična nastava Ivana Dekovića sa studentima. Hibridni oblik kataloga popraćenog DVD-om predstavlja tehnološki odmak od hrvatskog standarda dokumentiranja izložbi (u smislu kataloga kao trajnog izložbenog dokumenta). Katalog sadrži tekstove Annette Lagler iz Ludwig foruma fur Internationale Kunst u Aachenu, Borivoja Popovčaka koji stvara zanimljivu zbirku navoda na temu vode, mora, plivanja i ronjenja, teTonija Horvatića koji navijački podržava projekt u njegovu opstajanju u budućnosti. ?ednostavno pisan tekst Laglerove odaje dugotrajno bavljenje temom, vjerojatno od početaka Sub-arta, u sistematskom izlaganju koje uključuje i teoretsku pozadinu projekta te njegovu kronologiju u rasponu od desetljeća.