Željko Jerman  

Egotrip - More na stablu

kolumna

“Aha, preteko sam te Blanka! Ustao sam u 5.30, samo nisam cuo (ni sa ni bez kvacice) da pticice pjevaju. A nije mi odzvonila ni katedrala. Niti sam vidio Dravu. Namjesto toga vjetar je njihao grane starog oraha. Vidi bogati, cudio se Ja! Ta sve je zazelenilo, a jos jucer je granje bilo golo... a na njima su grlice razgrtale snijeg poput ralica. Onda se pojavio samo jedan taubek. Vidim ima klopu u zdjelici, ali to je zadnja jecmena kasa (s kvacicom). Moram je kupiti!

Pa ugasim svjetla i gledam lisce kako se valja poput mora. I - “dobro jutro mi veli”! Cisti PODrealizam s asocijacijama... more, jutro, meni se penje, gledam ga... (pok. pjesnik Josip Pupacic... s kvacicama).

Onda kako Drava? Zagrebacka il Niska... prve cigarete koje sam duvao i davio se... A katedrala? Zvoni jer te zove na ranu jutarnju nedjelnju misu”!

Hiii (J), (J), (J)... prekjučer sam prespavao dan; pljuge, rad, cuga, godine...

Sta je, Jermane? Grize te savjest...

Prva poruka odaslana na Šešula Chat časnici Blanki u Osijek, bez kvačica, da namjesto latinice ne primi hijeroglificu. A prije sjedanja za komp i uz gledanje mora na stablu zapisivao sam si, pijuckajući hladnu jučerašnju kavu, neke misli u svezi Podrealističkog (anti)manifesta... može i bez pridjeva “anti”, i da i ne.

“Sta je, Jermane? grize te savjest, pa ne mozes spavati? hahahahahaha”... odgovori mi Osječanka... eto uz pisanje svratim na “Chat”, i šalim se dalje:

“Ne kapiram? Za koji kurac bi me grizla savjest? Ta vec sam puno radio! Jer radi odlaska u Split i Korculu morat cu tjedan dana prije poslati egotrip u redakciju”! Je, da, mogu to Ja! Sutra već plovimo, a jučer su bile ralice na granama! Čistile snijeg! Bogec moj, što sam stariji to je vrijeme brže a ja sporiji.

O bogati, evo se javlja već i Stipe von Düsseldorf, pa prošli puta bilo je riječi o Šešula Chatu, a sada sam namjeravao dati teze (bez veze) o podrealizmu, kaj ne? “Moram vidjeti sto skriva kutija koja hladi, jer moj se brk rado sladi, oh, oh, oh, umirem od gladi... hopla, cupa, hop, hop, hop, jel’ bi i pil’ non-stop. Da zavrsim ovo jutarnje izvjesce (sa kvacicama i apetitom) citatom Klausa Rinkea “HEUTE IST HEUTE”. Dragi Krunček (kako mu tepa Nika) nameračio se na kilograme! I skida ih, pravom “STRIP TEASE” metodom – svako jutro jedan manje!

Kaj bi tek moja teškost morala reći i izvesti da se vrati u ono “abnormalno” stanje iz 2003. godine Vražje, kada sam izgledao ko Malac / Bijafranac, AU!!! Onda sam sa skoro 90 kg. (s)pao na 70-tak, pa se ljudi zabrinuli da sam bubin! Čak i prvi časnik Šešule, ludi Miko, kome ni do čega nije stalo, tjerao me jesti! Nu, tada sam bio Cool – Rally Boy, sa živcima na Vi, i vidljivo je iz mene nestajao višak sala, bespotrebne masnoće koja mi je samo opterećivala i tako težak život. YES, ali nije mi do toga da preostalu pamet gubim u kilama...

Duh pokojnog slikara

Vedro idem Voćarskom cestom. Odozgo prema dole, ali po vrhu ravnine, hrptu brdovite, inače u prvom dijelu vrlo strme ulice. U atelje koji samo koristim, prostor mog tasta Ivana Švertaseka. Sunce; zajebalo me vrijeme jer sam kanio snimati Martin grob, al odjednom se naoblačilo i – kakvo bi to proljeće bilo na videofilmu... no putem se sve izmjenilo, tmurni oblaci naglo nestadoše, kao i MRAK... kada sam došao do ateljea... SVJETLO! Das ist unmöglich! I priroda je protiv mene, valjda NaDUH tako želi... da napokon radim na svojim tzv. “kemofotogramima” (divna dosjetka za imenovanje mog rada Ivice Kiša). OK. tu sada barem nema straha... jedini duh koga se malo pribojavam, bivši vlasnik ateljea, ne pojavljuje se prije kmice (gospodin 102 g. star kada je umro). Ajojoj! I nakon što mi je Hanzi prvi puta posudio atelje... taj DUH STARAC sa zgražanjem je iz svog gornjeg spavaćeg sobička pogledavao na mene i moje djelo(vanje). Sagnut u prizemnoj radnoj prostoriji nad fotopapirom koji sam obrađivao fotokemikalijama vučenjem linija, špricajući, pišući preko toga za fosilnog slikara nepojmljiva slikogrđa poput primjerice teksta: “SY ANXIOSO PICTURA”; osjećao sam neku nelagodu, kao da me netko iza leđa promatra, pak se strelimice okrenuo i pogledao prema vratima sobice, te zamijetio sjenku koja je učas nestala. Otpirila da mi se učinilo kako sam imao priviđenje i dok sam smirom nastavio šljakati na ogromnom tvorničkom formatu (1x10 m.), nanovo oćutih nečije prisustvo, i bude sve isto kao i prvi puta... samo što prepoznah sjenku, taj mršav lik, takav profil – to nije mogao biti nitko drugi nego slikar koji je ovdje i stvarao i živio skoro pola stoljeća... Mirko Rački! A bilo je to prije par godina dok još nisam imao puno iskustva s umrlim dušama, tako da me prošla izvjesna jeza, ter sam odjurio u WC gdje sam (bilo je dosta zima) na prozorčiću hladio pivo, uzeo bocu i sjeo u bivšu Mirkecovu kuhinjicu... ter si gruntal: “Kaj bi taj znameniti hrvatski slikar mogel imat protiv mene”? Ajde de, ne gulim štafelaj, ne radim u duhu secesije, prezirem njegovog učitelja Vlahu Bukovca, krugove ljudi (i njih same) s kojima je bio blizak (Iso Kršnjavi i Ivan Meštrović), pa i njegovo skoro cijelovjekovno drkanje po Danteovoj Božanskoj komediji mi nije niš naročito... hm, što to nije dosta da se ŽIV raspiga, kam li ne MRTAV! U redu, popih još jedno gotovo smrznuto pivo, skupih hrabrost i iz velike stvaralačke sobetine uspnem se drvenim stepenicama čovjeku, odnosno duhu, da u njegovoj sobici raspravimo stvar. Nisam još imao toliko sposobnosti da ga vidim i čujem, ali bio sam uvjeren da je ovdje i raspričao se i ispričao Ja štovanom velikanu: “Ta danas su druga vremena, umjetnici rade instalacije, rabe videotehniku i kompjutere, ovo moje je već “čista klasika”, ... a i ne mislim baš tako loše o Vama i Vašim kolegama... onodobno ste bili u tijeku recentnih zbivanja”... (kod posljednjih riječi stavim figu u džep) i tak dalje i tak slično. Jerbo, gdje su oni bili od pravih vrednota tog perioda, ka su zaprav i dandanas jaka NADnaćela recentnih art i drugih pokreta (kubizam, nadrealizam, i još futurizam, DADA, lirska i ekspresivna apstrakcija...). Nu, nakon predavanja i lažne isprike, DUH POKOJNOG SLIKARA nije se smirio, već me i dalje čim padne noć smrknuto promatra, ali, kada sam mu jednom prigodom ponovno htio (sada već s iskustvom i bezobzirno) održati lekciju u smislu – tko ste Vi, šta predstavljate u svjetskim razmjerima zajedno s Vašim kolegama, što značite prema jednom Marcel Duchampu, Paul Kleeu, Kazimiru Malevichu, Pablo Piccasu, Max Ernstu, Man Rayu, Joseph Beuysu i drugim uistinu veličinama umjetnosti 20. stoljeća(?)... maknite mi se s kurca dok stvaram, idete mi na živce... i tome sliknuto... upalio sam svjetlo i Slavko, pardon Mirko ode istog djelića sekundice!

Partija Dozvoljeno pušenje

Hiii (J), (J), (J)... koja nehotična dosjetka, sasvim sam zaboravio da mnogi duhi i duhice ne vole jaku, neki ni minimalnu rasvjetu (prvi puta sam to primijetio u stanu pokojne mi mame Marte, gdje mi je art-radionica bila na balkonu – čim sam ušao u stan prvo bi posvuda upalio svjetla, pa mi majka više nije prigovarala što kućnim kemikalijama uništavam fotose “ljubljene” familije, posebno one “sapunaste” snimke sa vjenčanja, krštenja, prve pričesti, firmanja itd. rođaka i rođakinjica iz Amerike... e, da, od tada čim uđem navečer, u svoje omiljeno stvaralačko doba, u Voćarsku 74 palim svjetlo i u izbi Slavka, oprostite Mirka Račkog, te me dotični gnjavatoris više ne gnjavi svojim prekim “stručnim” pogledom! Jupiii(!!!) al sam ga nasanjkal, hoću reći otjero natrag na ONAJ SVIJET! Neka se lijepo ondje karta i pijucka bevande sa sve brojnijim umrlim umjetnicima, samo što on ziher bira društvo... Neće valjda sjesti za stol uz Murtića, Knifera iliti tek pridošlog Kviska, tj. Miroslava Šuteja. Ajde, Edeka muljatora i maljatora bi još nekako podnio, pogotovo kada bi vidio i njegove donekle prepoznatljive motive, ali drugu dvojicu nebi Slavko tj. Mirko niti pozdravio!

Elem, zanio se ja sada po manjim formatima (50x60 cm) nanoseći samo jednu fotokemikaliju – razvijač, i to soboslikarskim valjkom čineći ciklus DUNKEL ZONE, praveći što je moguće tamnije slike u crnim nijansama i, kako se već zamračilo, upalih lampu, pak nastavim valjati po već osmoj slici... kada mi ponovno dođe ona poznata neugoda – netko me promatra! Začujem i škripu koraka po drvenim štengama. Ogledam se i, vid bogati, to silazi DOŽIVOTNI i POSLIJEŽIVOTNI predsjednik svih Jugića, dobar stari znanac Josip Broz – Tito! I on je ovoga puta neprijateljski raspoložen, ljut što nisam prijavio “našu” partiju DOZVOLJENO PUŠENJE na nedavne kakti izbore. Svašta reče Joža – ta samo budale nebi glasovale za program koji bi dozvolio pušenje na svim javnim i nejavnim mjestima, od katedrala do bolnica, od Sabora do aviona, tramvaja i drugih (pre)vozila, od kazališta i kina do dječjih vrtića; ta postojale bi samo prostorije za nepušaće, a ne kao sada obrnuto; te, nebi bilo stana u kojem barem dnevna soba nebi bila mjesto za pušenje, a USKOK bi dobio zadatak da pronalazi (i tako ništa ne radi i nema pametnijeg posla) prekršitelje novih zakona i kažnjava ih na licu mjesta (npr. iznenada upadne u kuću nekog zakletog nepušača, opet npr. Andrije Hebranga, nigdje ne pronađe ni jednu pepeljaru i opiči ga s 1000 kn kazne, a če laže da nema doma love nego na banci, prijavi ga sucu za prekšaje koji mu pošalje trosruko veći račun!)... ŠUTI STARI – REZal bum ti nogu! On i dalje bla – bla – bla, a ja se dosjetih i pokažem mu isprintanu fotku, koju mi je nedavno poslao mejlom Krunček! Titek se zgrozi i odleti nadsvjetlosnom brzinom tamo otkuda je došao! Hiii (J), (J), (J)... i njega se riješim, pa hitro dovršim zadnju tamnu zonu i, i, vraćam se Voćarskim hrptom doma, jerbo žurim na vlak. Opet stara runda Zagreb – Split, još jednom čudo božje tj. hrvatsko... odeš vlakom dođeš autobusom. Put koji bi dokrajčio i Kolumba zajedno sa svom posadom... napokon Galerija Ghetto, divna mlada slovenska družina, ob 21h razstava – projekt ANIMAL TOUR... nešto neviđeno dobro, zasebna priča, ali mene već drugo jutro čeka nastavak puta, zov bolesne brodice Šešule u Korčulu!

Totalni retuš Šešule

Vem, konec je poput ubrzanog filma, ali takav je naški (po)stariji život – ne i NE stižemo više ništa na vrijeme napraviti. Niti sam ovaj tekst poslao ranije, niti sam dovršio započetu seriju “bolesnih slika”, a more sam tek pomirisao i to kada sam potrošio dvije maramice/brisačice nosa. Nu, izvodio sam “majstorije”, dogovorio TOTALNI RETUŠ Šešule, poljubio i snimao brodicu (iako se nije htjela ovako neuređena slikati), pio sa svojim 1. časnikom pivo na slavnoj Klupici pored mora na putu sv. Nikole, i konačno skužio zakaj je pola bodula čvrknuto (a Ja nekada namjeravao živjeti na pustom ostrvu!)... e, zato jer su doslovce veze s kopnom van sezone APSOLUTNA NULA, jer mnogi nemaju što raditi do ljeta osim trošiti energiju na obcugavanje. Daljše; malo misto, ista lica, iste birtije... ma evo, uvjerio sam se nedavno, iako je predsezona u punom jeku, uvati te doista LUDILO(!) i to u tolikoj mjeri da se od očaja odeš okupat u ledenu vodu punu morskih ježeva (s kvačicom)... pa kaj bu – bu!