(Smisao postojanja)
JA SAM ŽENA
Fokalizacija 1
Otkrivam da sam, u svojoj najdubljoj biti, izvor. No, još uvijek nisam postala izvorom. Još uvijek ne izvirem i nemam svoj tok. Umjesto da voda poteče iz mene, ja sam zamrznut izvor. Moje je postojanje uzaludno! Ja sam izvor ispunjen ledom. Da bi se led pretvorio u vodu, kroz mene treba proći strast. Ta strast i ta voda za mene su isto – žudnja koju čekam da me ispuni.
ONA:
Ulazim u sobu i nalazim ga kako leži. Leži, a pogled mu je uperen kroz prozor, i niti me ne pogleda – on je takoreći ukočen. Često ga nalazim tako. Sjedam mu u krilo, gledam u njegove oči, i on gleda u moje, i zna da je došlo vrijeme da tok poteče. Predajem mu usne – ledene poput izvora, on ih prihvaća, osjećamo studen i ledom je zaleđujemo. On ne može otrpjeti tu studen, pa odljepljuje svoje usne – od mojih. Kreće tjelesnom geografijom moga tijela – tražiti vodu! Počinje me gristi, a grize kao da grize led koji se stvorio od studeni – a bio je voda. I počinje ga svojom strašću ponovno pretvarati u vodu. Ja se počinjem previjati i pucati, kao što led puca. A osjećam da njega to uzbuđuje, uzbuđuje ga – moja uzbuđenost. I sve više osjećam vodu u sebi i zagrijavam se njime, ja – led izvorski što želi vidjeti vodu, da poteče, da ga uspokoji.
I slušam si glas kako piskutavo izlazi iz mene – i ta studen! Već je sasvim moj, on zna sve što mi treba. Sve sigurnije stvara vodu u meni, a ja sve glasnije vrištim – od ljepote! Sad je posvećen samo meni, ništa drugo u ovom trenutku za njega ne postoji, i zato mi je lijepo. Svlači me i ulazi u mene, ja vrištim iz dna studeni i strast nadolazi i ispunjava me cijelu, teče poput vode što svojim tokom teče. On teče praveći mjesta za moju vodu, za svoju silinu. I osjećam kako strast ulazi do dna, do kraja, jer i tok ima negdje svoj kraj, kao i on u meni. Ja više ne vrištim, ravnomjerno stenjem, bez prestanka – da zna da mi je lijepo! On me ispunjava smislom i snagu oduzima, snagu da bi s najvećom strašću – učinio me vodom. Ja ludim, vidjet ću vodu i osjećam kako me razvodnjuje u koritu i već oboje – tok i tijek postali smo!
ZATIM:
Uvijek kad počinju teći trenuci nakon svršetka u nekom sam čudnom stanju, nekakvom – nadstanju. I iste mi se takve čudne nadmisli nižu, misli koje nisu moje, koje nikad nisam pomislila. No, eto ih sad, iako ih nisam pozvala svjesno, nižu se u mojoj glavi, isto kao ove mikroskopske kapljice znoja koje osjećam da su se stvorile po mome tijelu. Voda!
Ogromna voda, ona nepresušna voda, koja samo izvire i preizvire, sva voda što postoji. Ta voda čuva jednu od mojih tajni, koju sam možda izbjegavala odgonetnuti. I evo je sad, sama se razriješava, da bi smanjila ili možda uvećala smisao mog postojanja – da me podsjeti na sveprolazno. Na veliko sve, u kome je sve – što jest! I kao da mogu načuti kako mi govori izvor u meni, koji je već voda, pa mi kaže: Ja izvirem, ti se rađaš, a oboje nismo imali svijest i svijet za sebe i eto nas, odjednom nas ima u svijetu i za sebe. I više ne ostaje ni trenutak za nas, ja tečem ti živiš, bez prestanka. I za oboje je započeto naše postojanje, postojanje našega kretanja, kretanja kroz naše presušivanje!
Oboje bacamo samo kratki pogled na svaku stranu, na svako mjesto, ja na svoj tok, ti na svoj život! I nema ništa u onome kasnije niti u onome zauvijek – sve ostaje u ovome – sad!
Uvijek smo oboje zaglavljeni u tom sad, koje nije ni budućnost ni prošlost, koje je prekratko i predugo – koje je ništa i sve! Oboje tražimo smisao našemu toku i životu i ne nalazimo ga – jer naše postojanje nema smisla, postojanje ne traži smisao – ono je već smisao – po tome što jest!
JA SAM MUŠKARAC
Fokalizacija 2
Negdje oko sredine moga tijela moje je srce. No, u samom centru moga tijela stoji žar. Ja sam, u svojoj biti, žar i moja je čežnja biti oganj, želim gorjeti, ako ne gorim s ovim žarom u središtu, moje postojanje gubi smisao.
Da bih bio oganj treba me rasplamsati strast, onaj zrak, ono njegovo neprekidno kretanje je strast koja je nužna da bih gorio!
ON:
Ulazi i prekida me u razmišljanju. Sjeda mi u krilo. Polako mi lovi pogled i njime me prisilno navodi na sebe. Prihvaćam. Prekida moj imaginarni svijet i uvlači me u novi, stvarni. Za razliku od mojih imaginarnih svjetova, ovom svijetu strasti lako se prepuštam. Osjećam zašto je došla, da se poigrava, traži igru – od žara da - stvaramo oganj. Uzimam njene usne, koje imaju okus što budi strast, u očima plamičak, vidim ga tamo, a osjećam ga na tvojim usnama.
Tvoj je dah za mene strast koja me rasplamsava, on je želja za ljubavlju. I plamen već počinje rasti, moje su usne posvuda po tvojemu tijelu i osjećam da te ljubav boli, da je prejaka, kao što je oganj prejak. Skoro cijelo tvoje tijelo obilježeno je mojom strašću.
Svaki se oganj raspaljuje žarom. Udišem cijelo tvoje tijelo, a tvoje je biće pretvoreno u podražaj.
Sva se koncentriraš na moje nadražaje i previjaš se kao da goriš u ognju. Prejaki su tvoji uzdasi, ti živiš za ovo sad. Grizem te onoliko koliko ti treba, ondje gdje želiš, već počinješ vikati, slabo, niskofrekventno, gubiš kontrolu, izluđujem te ja ili ova igra? Počinjem te svlačiti, ti sve više goriš od strasti, upijaš se u moje tijelo, iskre iskriš, jer želiš vidjeti oganj. Osjećam da me želiš, dolaziš i sjedaš na mene i počinješ gorjeti. Već sam duboko u tebi, osnažujemo se za najveći oganj, i eto najsvjetlijeg ognja, što traje samo tren. Već osjećam orošenost naših tijela, prodiremo na još jedan način, preko naših pora, preko našeg znoja, koji je strast što isparava iz naših izgorjelih tijela. No, uvijek ovaj oganj ostavlja nekoliko kapi, nekakvu vlažnost da bi se i sam ugasio!
ZATIM:
Milujem je svojim spokojem, osjećajući njenu zadihanost, koja, eto, polako dobiva spokojan ritam. Palim cigaretu. U bljesku pogledavam njezino lice koje je gotovo ukočeno, u nekakvom polugrču, sigurno kao izraz njenih misli. Uistinu je jako lijepa. Gledam vrh cigarete u slabo osvijetljenoj sobi, gledam u žar vulkanske boje. Gledam u dim, i on gori u svojim čudnim i čarobnim linijama, on je sagorjeli zrak, kao naša – već sagorjela strast, a svaka je strast maleni oganj koji nas neprestano pali, nekad više, nekad manje, to ne ovisi o samom ognju, ovisi o uzdasima strasti. Jer ondje gdje nema tih uzdaha strasti, nema ni ognja. A on je posvuda i sve pali.
I već postajem žar cigarete i mogu ne samo biti žar nego i misliti kao on, pa mislim: zajedno gorimo, svak na svoj način, kroz naš vlastiti početak i kraj. Čim živiš, moraš gorjeti, jer život je strast. Svaki je udah jedna najmanja strast. Prvim udisajem si planuo, posljednjim ćeš zgasnuti.
Završavam cigaretu i osjećam studen.