Djelo arhitekta Ivana Vitića čami čekajući valorizaciju i čeka smislenu obnovu za koju bi preduvjet bio ulazak u registar kulturnih dobara
Motel Trogir izgrađen je 1965. godine po projektu arhitekta Ivana Vitića na zapadnom ulazu u grad Trogir i danas označava jednu od njegovih neuralgičnih točaka, budući da već godinama stoji devastiran uslijed neriješenih vlasničkih odnosa.
Filmski motel
Izgrađen u vrijeme kada je karakter trogirskog turizma bio naglašeno tranzitan, Motel je mišljen paralelno s izgradnjom Jadranske magistrale (otvoren je dan nakon nje), i to kao jedan od “performativnih” elemenata koji bi se uklapali u tadašnju utopističku viziju ove ceste (za)mišljene i kao dugometražni film koji će se “prikazivati putnicima na ekranu njihovog automobilskog stakla”. Motel je, uopće, iznimka u tipologiji jadranskog turizma, a postoje mišljenja da je ideja takve građevine u jugoslavenskom socijalističkom društvo stigla posredstvom američkih filmova.
Trogirski motel, inače samo jedan od Vitićevih motela, sastoji se od nekoliko karakterističnih zgrada razmještenih unutar jasnog i preglednog ortogonalnog sustava: glavna zgrada spojena je šetnicom s dvije depandanse, dok se na južnom dijelu parcele, u neposrednoj blizini morske obale, prostire šest karakterističnih bungalova/paviljona do kojih se moglo stići automobilima, budući da su imali po jedno parkirno mjesto.
Osobita katakteristika lokacije je što je motel isto tako izgrađen na velikoj parceli koja je dijelom uvjetovana činjenicom da u to vrijeme još nije bilo velike izgradnje na obali. Danas je takva veličina parcele, organizacija prostora, razvedenost s inkorporiranom “prazninom” između njih, gotovo nezamisliva u promišljanju prostora srednje Dalmacije, ali i hrvatske obale uopće. Utoliko vrijednost motela nije samo u njegovoj arhitekturi, već i u njegovom neizgrađenom prostoru s kojim čini cjelinu.
Strategija propadanja
Upravo je veličina parcele, a u manjoj mjeri sama arhitektura relativno maloga motela, uvjetovala povećani interes za vlasništvo nad njime, a uvidom u stanje objekta danas može se spekulirati i o svojevrsnim strategijama propadanja kako bi se parcela “oslobodila” ili otvorila za neku novu izgradnju.
Iz nevedenog, Vitićev ”Motel Soline Trogir” složen je slučaj urušavanja, prije svega jedne društvene i prostorne paradigme, koji u sebi ujedinjuje nekoliko elemenata: problematičnu privatizaciju nekadašnje društvene imovine početkom devedesetih, nepostojanje artikulirane (građanske) platforme u lokalnim okvirima koja bi postavila pitanje rekonceptualizacije dominantnog političkog diskursa uključujući i pitanje prostornih politika te posljedično, propadanje i nebrigu za arhitektonsko i drugo nasljeđe moderne arhitekture.
U početnoj fazi projekta namjera nam je informirati i educirati lokalnu javnost Trogira, gradsku vlast, pa i potencijalne vlasnike o neupitnoj arhitektonskoj te kulturnoj vrijednosti Vitićevog motela i njegovog lokalnog značaja kao jednog od rijetkih primjera moderne arhitekture u gradu. Jedan od ciljeva projekta jest upisati Motel Trogir u registar kulturnih dobara RH s trajnim statusom, a time također osigurati da se Motel i pripadajuće područje tretira kao jedinstvena spomenička cjelina čija bi obnova trebala poštovati načela konzervatorske struke, tj. originalno arhitektonsko rješenje, te – ne manje važno – kroz osiguranje nužnog radijusa objekta i postojeće prostorne odnose. Uopće je namjera projekta valorizacija i popularizacija tog specifičnog dijela Vitićevog opusa, te možda najvažnije – otvaranje perspektive za njegovu budućnost u kontekstu grada.
Važnost za lokalnu zajednicu
Na primjeru Motela Trogir nadamo se potaknuti širu raspravu o javnom prostoru, ali i afirmirati poziciju podruštvljavanja, nasuprot onoj privatizacije. Naime, “složenost procesa koji diktiraju organizaciju i upravljanje našim gradovima mora biti ne samo sustavno raspravljana, već više no ikad dijeljena i otvorena među proširenim poljem sudionika”. Utoliko projekt nije samo pokušaj skretanja pažnje i formalne trajne zaštite jedne izuzetne zgrade ili zgrada, već i “protagonist”/generator rasprave o svakodnevici Trogira, tj. života njegovih građana, nadajući se da takav projekt u svojoj proširenoj verziji ima mogućnost skrenuti uobičajene tijekove razmišljanja o gradu, pa i doprinijeti emancipaciji kritičkog mišljenja i prakse s dugoročnom posljedicom većeg interesa za sudjelovanje u procesima od važnosti za lokalnu zajednicu, od prostornih politika nadalje.
Dakle, kod problematizacije motela svakako se ne radi samo o estetskoj kanonizaciji, već i društvenoj afirmaciji moderne i njenih dosega, a u kontekstu ostvarene arhitekture i njenog značenja danas. Priča o Vitićevim motelima priča je o socijalističkom modernizmu, tj. njegovoj prostornoj manifestaciji koja je ostavila ikonička djela hrvatske arhitekture i bitno utjecala na razvoj ne samo arhitekture u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Obilježivši kulturni krajolik, ona je ujedno ostavila svjedočanstvo o društvenom trenutku čega je jedan od bitnih protagonista svakako bio i arhitekt Ivan Vitić, danas jedan od najistaknutijih hrvatskih arhitekata 20. stoljeća.
A kako objekti sami sebi nisu svrha, obnova koja ne bi imala zadaću širu od obnove zidova ne bi imala puno smisla već samo odgodila propadanje. Smisao obnove proizvodnja je sadržaja, a time i javnosti. Ili, riječima Željke Čorak, prošlost nas zanima samo u svojoj suvremenosti, pa pitanje, dakle, nije samo što Motel znači sam po sebi, već što on znači i može biti za društvo, ljude i grad u kojem se nalazi