7.4.2005.

Ron Sukenick  

Mozaični čovjek

tema broja

Jedan od naših likova je klaun. Komičan, lud. U ranoj dobi želio je biti izvrtač riječi neobuzdana jezika poput Dannyja Kayea, koji je bio iz njegova bruklinskog susjedstva. Ili ulizivački trbuhozborac kao Edgar Bergen. Ili čak tupavac poput Charlija McCarthyja. Ali, zvijezda. Neka vrsta zvijezde. Da brbljavošću izbori svoj izlazak iz Brooklyna. Ili govori blago možda s velikom zabavnom točkom. Maratonska usta. Sada kada je pobjegao, nismo sasvim sigurni što time dobiva. Možda je to samo njegov naklon. Ako ?ije njegovo savijanje. Ili njegova perverzija.

Zato što su komičari perverzni. Morate biti onaj koji brblja prljave tajne, tim više klaun, ubojiti Ćifut. Da biste se šalili o govnu, morate ući u govno. A to nije ni najmanje šaljivo, to je tužno. Ako ne i sadistički. Strah, pakao i smrt su druga strana svih tih viceva, strana koju komičari i propovijednici koji prijete paklom najbolje oslikavaju. Zbog čega često lutaju. Božanskost je krinka, kao što je i zabavnost. Morate ukloniti autoritarne tipove da biste se uspeli na pozornicu i ugrabili mikrofon, a?kralj je prvi na popisu ciljeva.

“Jednom se nađem na brodu koji plovi iz Maroka u Španjolsku. Skupina izbjeglica nagomilanih na palubi sa svojim stvarima privuče moju pozornost, jer, iako odjeveni poput seljačkih Berbera i očito bez novca, otkrivaju određenu drevnu eleganciju.

“Ja. ‘Koja je njihova priča?’ Na španjolskom.

‘Ellos mataron el Re’, odgovara mornar, prekriživši se. ‘Ubili su Kralja.’

‘Ne govorim o Elvisu’.”

Očekuje smijeh. Ne dobiva ga. “Elvisa su zvali Kralj”, kaže. “Kužiš? Elvis Presley, p, r? e… znaš? Nije ti važan? U redu, imao je samo slavu i novac, kome je stalo do toga?”

“Čujem li hihotanje?”

Do određene mjere svi imamo istu priču tako da je njegova priča - priča o izbjeglicama na brodu. No, njegova je priča da nije tamo bio. To je alibi. On to nije učinio, nije on kriv. “Jebeš to. Nisam bio tamo. Nisam to učinio.” To je njegova uobičajena priča.

Iako je možda vrijeme da promijeni način rada, pa što onda. “Naravno da sam ga ubio. Učinio bih to ponovo. Zato što sam ljut - zaslužio je to nak?n 20 stoljeća jada. Neka pokaže svoje lice. Krist Koljač.”

Njegov cilj je prepričavati stare priče. “Tko je uopće bio taj mesija? Imao je dvanaest sljedbenika, od kojih je jedan bio nepouzdan. Ostalo je bilo marketing.”

“Da.”

“Kladim se da ne znaš da je Elvis bio Židov. Po majci, a to se računa. To je dokazana činjenica, provjeri. Mislio si da je to bila religija? Što te navodi na pomisao da je to religija? Biti Židov je umjetnost”, kaže on. “Moraš imati talenta.”

“Što ako nisi talentiran? Unajmi dječaka. ?to, ja sam taj dječak?”, kaže, zaklinjući se da je nevin.

Tko on? U čemu je razlika? On se penje na pozornicu, ispriča svoj vic, nakloni se. Preferira gegove jer je kronično zgađen, a kada izvodi gegove barem ne bljuje. Nema baš mnogo razlike između smijanja i bljuvanja, smijanja i bljuvanja i plakanja, sve to dolazi iz utrobe. Osim toga, gegovi te sprječavaju da kažeš ono što stvarno osjećaš, a reći što stvarno osjećaš nije preporučljivo. Slijepi bijes ne vodi te nikamo, gle kamo je odveo Samsona. Freud n?je izmislio Id, samo je ispustio Y.

Ne može reći što zaista osjeća jer nije stvarna osoba. Zapravo ne osjeća ništa. On je lutak. Marioneta. Android. Izvanzemaljski cyber-uređaj. Pljusnuti zajedno. Čovjek-mozaik, čovjek dijelova. Keramičkih. Ili silikonskih. Bocni i neće krvariti. Tko je on? Židov. O njemu pjevam.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Ulomak romana Mosaic Man, FC2, 1999.