Mozaik bogatstva i bijede, tuge i smijeha

Nedavno mi je u ruke došla knjiga srpske spisateljice Ane Uzelac pod naslovom Deca Putina. Moram priznati da me naslov odmah zainteresirao i potaknuo na razmišljanje što su i tko su Putinova djeca? Možemo slobodno reći da književni naslov vrlo često živi vlastiti život, u kojemu nam je tema ili najavljena ili sažeta, ili je pak naslov provokativan. Ovaj je višestruko asocijativan. U prvom redu podsjeća na trilogiju Anatolija Rybakova Djeca Arbata. Možda je druga asocijacija ipak nešto snažnija jer nosi ime Putina, a zašto to ne bi bio Vladimir Vladimirovič, aktualni predsjednik Ruske Federacije, pa knjiga koju imamo u rukama zasigurno najavljuje da će govoriti o mladom naraštaju u vrijeme njegove vlasti. Kada knjigu počnemo čitati, nameće nam se treća asocijacija. Ne, nije riječ o predsjedniku Putinu nego o toponimskom određenju. Putino je, naime, konkretno selo nedaleko od Perma. Tako nas je Ana Uzelac dala navesti na različite puteve kao da igramo igru asocijacija, pri čemu mislim da je naslov nadasve uspješan. U svim asocijacijama ima ponešto istine.

Mučenje mladih vojnika

Knjiga je inače nastala tijekom 2001. i 2002. u Rusiji, gdje je autorica radila kao novinarka, dopisnica jednoga poljskog lista. Ana Uzelac zapisivala je svoje putovanje kroz Rusiju, a krug se njezina kretanja dade ocrtati sljedećim mjestima: Putino – Ufa – Nižnij Novgorod – Sankt-Peterburg – Gatčina – Moskva. Zbirka je sastavljena od ukupno šest zapisa o životu mladih ljudi, “Putinove djece”, koji su na svojoj koži osjetili generacijski i društveni prijelom s kraja devedesetih. Priče su međusobno odvojene poput otoka koje povezuje isto more razočaranja, bolesti i propadanja.

Ako kažemo da je spektar problema o kojima progovara Uzelčeva, pijanstvo, droga, djedovčšina, PTSP, ali i usamljenost, bijeda te preveliko bogatstvo, jasno nam je da je autorica ušla u srž i da je uspjela otvoriti svoje sugovornike, koji na vrlo iskren način progovaraju o nekim temama koje su u Rusiji dugo bile tabuizirane.

Prva priča govori o malom provincijskom mjestu Putinu, odsječenom od svijeta, u kojemu se mještani teško nose s problemima alkoholizma, siromaštva i razočaranja. Jedan od najvećih problema je djedovščina ili mučenje mladih vojnika tijekom služenja vojnog roka, koju časnici posve toleriraju. U Rusiji se vojska služi dvije godine, a osim izgubljenog vremena koje bi mogli provesti na nekom od sveučilišta, mladi se Rusi boje torture koja izgleda nezaobilaznom. Jedan od onih koji odlaze iz umirućeg sela je Serjoga Popov, za kojega će u epilogu stajati notica da ga nisu maltretirali.

Bad rock chick na ruski način

Druga priča, Devojka koja zna šta je blues, koja počinje motom iz pjesme Billie Holiday, uvodi nas u glazbene prostore popularne ruske pjevačice Zemfire. Ali to nije samo priča o njezinoj glazbi. U zapisu se progovara o problemima ruskoga rocka i loše pop glazbe koja se počela vrtjeti, ili kako reče jedan od aktera: “Stari ruski rok nije više umeo da peva na tom jeziku. Jeftini pop nije hteo”. Zemfira se našla u procjepu i uspjela je otvoriti teme koje su tinjale u mnogim mladim ljudima “na rubu”, poput alkohola, droge, AIDS-a, lezbijske ljubavi, što tematski i jezično odgovara novim naraštajima. Stvorena je nova država, pa i novi jezik, a Zemfira je propjevala na tom “novoslijepljenom” jeziku ruske mladeži koja u njoj prepoznaje “svoju” curu iz Ufe ili bad rock chick na ruski način.

Treći je zapis gotovo najsumorniji, jer se bavi teško rješivim problemima suvremene Rusije – drogom, prostitucijom i AIDS-om, odnosno HIV pozitivnim osobama. Ta je priča, inače naslovljena Petrograd 37,3, što je stupanj tjelesne temperature oboljelih, pisana u obliku razgovora, ali i osobnih ispovijesti peterburških narkomana. Maks, Dima i Edik otkrivaju pred nama najveće tajne vlastita života, iz čijih priča naziremo veliku toplinu i iskrenost. Njihovi životi vise o koncu i uz velika razočaranja ili pitanja, što bi bilo da su sazrijevali na drukčiji način, u njima postoji velika volja za životom i pomoći drugima. Uz potporu stranih donacija organizirali su se tako da pomažu prostitutkama i narkomanima u pojedinim kvartovima, dijeleći im topli čaj i brošure o zaštiti, prevenciji i liječenju. S jedne strane, fascinantne zvuče brojke zaraženih u tom gradu, koji u statistici prednjači pred drugima u Ruskoj Federaciji i inertnosti države da problem sagleda, te, s druge strane, pitanje koje postavlja Dima, okrećući se u prošlost svoga mladog života: je li njegov život mogao izgledati drukčije da je rastao u nekoj zgradi u središtu grada pokraj muzeja i kazališta, te bi li tada probao heroin? Ali on je odrastao u jednoličnim, tmurnim i dosadnim blokovima “u kojima čovek ima jednostavan izbor: možeš ili da piješ ili da se drogiraš. Ili da umreš od dosade”.

Zašto ratujemo na tuđem teritoriju?

Četvrta je priča posvećena problemima ženske osamljenosti i samohranih majki, kojih je, statistika opet bilježi, svakim danom sve više. I ovdje je riječ o blokovima, takozvanim “hruščovkama” ili poznatim petokatnicama građenim u Sovjetskom Savezu u vrijeme Nikite Hruščova ne bi li se riješili stambeni problemi. Glavne su junakinje, stanovnice tih blokova u Gatčini, predgrađu Sankt-Peterburga, čije priče bilježi Ana koja se s njima upoznala preko chata. U razgovoru s mlađima i starijima vidi se velika razlika. Stariji nukaju mlade djevojke da se što prije udaju, a one vrlo brzo izlaze iz tih brakova u kojima su stekle djecu. S razočaranjem gledaju na svijet i muške stavove, pa se ta reportaža nimalo slučajno zove Jer njima stvarno fali poneka daska u glavi...

Peti zapis nosi naslov Ostavi taj rat za sobom i ponovo se dotiče vojnih obveza, ali i konkretnog ratovanja u novijoj ruskoj povijesti. Riječ je najvećim dijelom o povratnicima iz čečenskog, ali i afganistanskog rata. Svi povratnici imaju psihičkih i socijalnih problema prilikom uklapanja u svakodnevni civilni život, a neki se od njih odlučuju ponovo vratiti na ratište. Vijetnamski, afganistanski te čečenski sindrom, koji se pokušavaju riješiti u jednoj zdravstvenoj ustanovi u Nižnem Novgorodu, progovara o najvećem čovjekovu problemu i njegovoj prvoj zapovijedi: Ne ubij! Znaju to dobro liječnici iz ustanova gdje se problemi pokušavaju barem zabilježiti ako ne riješiti, jer “oni su ubijali. I bili su ubijani. A ne možete se u životu bezbolno očešati o smrt. Ni o svoju ni o tuđu. Ni od tuđe ni od svoje ruke”, kako reče Irina Vladimirovna, već oguglala pomalo na probleme svojih pacijenata. Anatolij Ivanovič Somov, jedan od Aninih sugovornika i veteran afganistanskog rata, pokušava dati genezu ruskih ratovanja, polazeći od Drugoga svjetskog, odakle su se borci vraćali fizički i psihički oštećeni, ali strana na kojoj su se borili te pozicija vlastite domovine u to vrijeme bila je pobjednička. U afganistanskom su se ratu već počele javljati sumnje i, unatoč ideološkim pripremama, teško je bilo ne postavljati pitanja političke pogreške: zašto ratujemo na tuđem teritoriju? Potpuno je nejasan posljednji, čečenski rat protiv vlastitih građana u kojemu ratuje Nova Rusija, nejaka, lišena ideologije i korumpirana, ravnodušna prema sudbini svojih građana, pa se može zaključiti da taj rat vode bogati, dok siromašni u njemu ginu. On se službeno izbjegava zvati ratom. Prozvali su ga “antiterorističkom kampanjom”.

Nova zlatna mladež

Posljednji je zapis Zlatna mladež. U vrlo dobro koncipiranoj kronici, zanimljivo je da autorica završava s onima koji će u budućnosti vladati Rusijom. Uzelčeva posjećuje studente prestižnoga moskovskog sveučilišta MGIMO, koji po svemu odudaraju od ranijih njezinih sugovornika. Ispred zgrade navedenog Instituta za međunarodne odnose, gdje su se prije školovali provjereni sovjetski kadrovi, stoje parkirani crni BMW-i, „mercedesi“, terenci. Ne možemo se oteti dojmu da sugovornici, inače djeca hiperbogatih ruskih magnata, nisu ni upola onako interesantni kao oni prijašnji. Njihove priče kao da ostaju na površini mramornih stuba, ispred voznog parka, predvorja ili kantine, koja nimalo ne odiše inače skromnom studentskom kuhinjom. Njihovi se razgovori vrte oko mondenih ručkova u središtu grada, nabavci skupocjene odjeće, a dok razgovaraju o budućnosti koja im je osigurana, zveckaju njihovi Rolex satovi i zlatni nakit.

Iz kronike Ane Uzelac, koja je uspjela ući u sobe, kabinete, automobile, predavaonice, zdravstvene ustanove, stanove svojih sugovornika, ispada da su “đankiji” znatno otvoreniji i iskreniji, nego dobro odgojeni novi ruski bogataši. Veliki procjep od sela do grada, od narkomanskih peterburških ulica i mramornog hola Moskovskog instituta za međunarodne odnose, od pijanstva i siromaštva do neizmjernog bogatstva, Rusija u reportažama Ane Uzelac izgleda kao veliki div zasićen problemima u kojima se batrgaju ljudi bez bistrog pogleda u budućnost. Rusija nam se u ovim iskrenim i otvorenim ispovijestima čini poput mozaika bogatstva i bijede, tuge i smijeha.

Najvećom vrlinom knjige smatram autoričinu sposobnost da ostane skrivena a da njezini sugovornici govore. U tom smislu, ne možemo govoriti o klasičnim dijalozima, jer zapisivačica je uvijek tamo negdje, premda se ne upliće u debate i ne proturječi svojim sugovornicima. Ona ih pušta da izbace svoje probleme, dok ona poput spužve upija i zapisuje. Mozaik kronika, ujedno, nije zapisivanje “izvana” jedne strankinje koja je došla proučavati suvremeni život u Rusiji, nego “iznutra”, jer je autorica ušla u daleke i manje poznate sredine, ali i privatne prostore ljudi čiji je život zabilježila.

Knjigu je autorica, kako je navedeno na koricama, prvi put objavila 2004. u Poljskoj na poljskom jeziku. Srpsko je izdanje i prijevod knjiga doživjela 2005. Ana Uzelac je novinarka rođena u Beogradu, a živi i radi u Amsterdamu.