Mozart... Mozart... i još ponešto

Pokušamo li pronaći zajednički nazivnik svega što se u protekloj godini u Zagrebu događalo na području ozbiljne glazbe, nećemo morati dugo tražiti zapravo jedini mogući odgovor – Mozart, Mozart i gotovo samo Mozart. Obljetnica je, naravno, uvijek bilo i bit će ih i dalje, no, čini se da je ova uistinu nadmašila sve ostale, uključujući čak i onu prethodnu Mozartovu iz 1991. godine.

Sviralo se ovog skladatelja jako puno, počevši od samog rođendana u siječnju. Tada smo, strepeći pred svom tom gomilom glazbe koja nas čeka, pomislili da će nam Amadeus ubrzo prisjesti. Po isteku godine možemo, međutim, zaključiti da su ti strahovi bili nepotrebni. Jer, bez obzira na uistinu pretjerane količine glazbe salcburškog majstora, pa i na ne baš uvijek vrhunske domete u njenoj interpretaciji (sjetimo se, primjerice, umjetnički vrlo sumnjive interpretacije Don Giovannija u zagrebačkom HNK), pokazalo se kako se Mozarta jednostavno ne može uništiti. Estetske, pa čak i ideološke podjele između zastupnika “tradicionalnog” i “povijesno obavještenog” pristupa pritom su bile posve nebitne. Jer, da se zadržimo samo na nizu gostujućih pijanista, teško da bismo mogli pošteno dati prednost bilo “autentičarima”, poput Roberta Levina ili Malcolma Bilsona, bilo “konzervativcima”, kao što su Philippe Entremont, Christian Zaccharias ili Zoltan Kocsis. Isto tako, ne bismo se odrekli niti iskustva Mozartove glazbe u zvuku povijesnih instrumenata Orkestra iz doba prosvjetiteljstva, ali niti “modernog” zvuka Simfonijskog orkestra iz Göteborga.

Gotovo nezapažene obljetnice

Bilo je tu, uz čitav niz izvedbi koje su se kretale čvrsto utabanim interpretacijskim stazama, i onih koje su učinak polučile upravo odbijanjem priklanjanja ovoj ili onoj školi. Umjesto toga, potražilo se nove načine čitanja, koji bi omogućili sintezu svih dosadašnjih izvodilačkih tradicija, ali i ponudili nešto što će učinkovito odzvoniti u uhu slušatelja 21. stoljeća. U tom smislu, valja izdvojiti posve osebujno viđenje Mozartovog Rekvijema, koje je dirigent Aleksandar Kalajdžić predstavio s ansamblima Muzičke akademije, te jednako zanimljivu izvedbu Mozartove obrade Händelovog Mesije pod palicom Dennisa Russela Daviesa.

Imalo je ovo obljetničarenje i jednu, uvjetno rečeno, slabiju stranu. Naime, bilo je lani još obljetnica vrijednih pozornosti. No, godišnjice Dmitrija Šostakoviča i Roberta Schumanna prošle su gotovo nezapaženo (usprkost zanimljivom susretu s Manfredom ovog potonjeg autora), a istom su tretmanu bili podvrgnuti i hrvatski slavljenici Ivan Brkanović i Milo Cipra. Za svoj se dio rođendanske torte tako izborio još samo Boris Papandopulo. Komad je pritom možda bio i prevelik – jer, za razliku od Mozarta, Papandopula se, bez obzira na kvalitetu njegove glazbe, čovjek može jako brzo zasititi. Ipak, vrijedilo je čuti neka ranije slabije poznata Papandopulova djela, poput prilično amorfnog, ali ne i nezanimljivog Koncerta za violinu i orkestar. No, vrijedilo je čuti i, recimo, Brkanovićev Triptihon ili Ciprin Sunčev put – antologijska djela koja će na sljedeće izvedbe, nažalost, vjerojatno morati čekati do neke druge obljetnice.

Mračna strana velikih gostovanja

Ako bismo u osvrtanju na glazbenu 2006. trebali izdvojiti neku pojavu koja nema izravne veze s Mozartom, što i nije sasvim jednostavan zadatak, onda bi to svakako bila gostovanja uglednih svjetskih orkestara. Najviše je pozornosti privukla, očekivano, ali i zasluženo – Bečka filharmonija, iako je riječ o događaju koji si nije mogla priuštiti publika plićeg džepa. Bila su tu i dva odlična orkestra iz istog grada – Minhenska filharmonija s Lorinom Maazelom i Bavarski državni orkestar s Kentom Naganom. Osim njih, još se jednom u Zagrebu pojavila i Izraelska filharmonija, i opet sa Zubinom Mehtom. Gradske su se vlasti tom prilikom pobrinule ne ponoviti grešku bečkog gostovanja, pa su ulaznice bile subvencionirane i ponuđene najprije pretplatnicima raznih glazbenih ciklusa, koji predstavljaju glavninu standardne zagrebačke koncertne publike. Praksa je to koju bi svakako trebalo nastaviti i ubuduće u sličnim prigodama

No, kada je već riječ o velikim gostovanjima, ona, nažalost, imaju i svoju mračniju stranu. Naime, oko njih se okreće veliki novac, koji ne odlazi uvijek onamo kamo bi trebao. Tako je jedan dio sredstava namijenjenih upravo organizaciji koncerta Izraelske filharmonije Koncertna direkcija Zagreb preusmjerila u propali projekt gostovanja Rolling Stonesa. To nije jedina dubioza oko poslovanja te kuće. Bilo ih je još, a kazna u obliku neproduljivanja mandata očekuje se ovih dana.

Ipak, šampion po punjenju novinskim stupcima izvanglazbenim sadržajima već je po tko zna koju godinu zaredom i opet bila Zagrebačka filharmonija. Donedavno od orkestra omraženi šef-dirigent Vjekoslav Šutej ove je godine ponovno izabran na istu funkciju. Tome je svakako pridonijela i motivacija u obliku desetpostotnog povećanja plaća, i to u vrijeme kada je Filharmonija još uvijek imala raznih naslijeđenih dugova. Plaće su, pak, nakon Šutejevog reizbora ponovno smanjene, što, u krajnjoj liniji, pokazuje samo to da su si Filharmonijini glazbenici sami krivi što su se dali kupiti za privremenu povišicu. O tome kako sviraju možda je ovom prilikom bolje ne reći niti riječi.

Zalozi za budućnost

Da ne bismo sve završili u mračnom tonu, valja ipak reći kako se u protekloj godini dogodio i niz medijski manje atraktivnih, ali u svakom slučaju hvalevrijednih događaja. Oni možda u startu i nisu nešto što bi samo po sebi bilo revolucionarno, ali odreda pružaju nadu u bolju budućnost glazbenog života Zagreba. Primjerice, suvremena glazba ne bi ubuduće trebala biti nešto što će se slušati samo svake dvije godine u okviru Muzičkog Biennala, s obzirom da je Ansambl Cantus ove sezone pokrenuo vlastiti ciklus koncerata u malom Lisinskom, a odaziv publike pokazuje da je ta odluka bila pun pogodak. Svakako treba istaknuti i održavanje Prvog zagrebačkog međunarodnog festivala komorne glazbe, koji je, usprkos početničkim organizacijskim nespretnostima, donio četiri vrhunska koncerta. Ako nastavi istim smjerom, kroz koju bi godinu svojom kvalitetom mogao parirati čak i glamuroznom dubrovačkom festivalu Julian Rachlin i prijatelji.

I, naposljetku, nešto što je dugoročno najznačajniji događaj za ozbiljnu glazbu u Hrvatskoj: 15. veljače konačno je potpisan Ugovor o financiranju izgradnje Muzičke akademije. Zadovoljno su se novinarima tada smješkali i premijer Sanader i gradonačelnik Bandić, a najviše i najiskrenije Akademijin dekan Frano Parać, koji je najavio otvorenje nove zgrade 2009. godine. Iako će mnogi reći da je zgrada samo zgrada, upravo bi nova Muzička akademija trebala biti zalog da će budući profesionalni glazbenici imati kvalitetne uvjete za studij. Samim time, posljedično bi s vremenom trebala porasti i kvaliteta svih hrvatskih glazbenih ansambala. A to je, s obzirom na to kako većina njih sada glazbuje, nešto što uistinu treba poželjeti u godinama koje su pred nama.