Matko Meštrović  

Može li Sveučilište preživjeti?

1. U čemu je smisao? Besarab Nicolescu, u jednom eseju objavljenom 2003. godine, veoma je energično naglasio: ako sveučilišta žele biti valjan činitelj u održivom razvoju, moraju ponajprije uvidjeti da se javlja novi tip znanja – transdisciplinarno znanje – komplementarno tradicionalnom, disciplinarnom znanju.

To je proces koji podrazumijeva nužno višedimenzionalno otvaranje sveučilišta prema civilnom društvu, prema drugim mjestima proizvodnje novog znanja, prema kiber-prostor-vremenu. To znači i prema cilju univerzalnosti i prema redefiniciji vrijednosti koje uređuju njegovu vlastitu egzistenciju.

Svoje uvjerenje Nicolescu je temeljito obrazložio poimanjem transdisciplinarnosti. Diskontinuirana struktura razinâ zbilje, od kvantnih čestica do galaksija i do preduvjeta života u svemiru, određuje diskontinuiranu strukturu transdisciplinarnog prostora, što sa svoje strane objašnjava zašto se transdisciplinarno istraživanje radikalno razlikuje od disciplinarnog, čak i onda kad su komplementarni.

Disciplinarno istraživanje tiče se, najčešće, jedne te iste razine zbilje, dok se transdisciplinarnost odnosi na dinamiku prouzročenu djelovanjem nekoliko razina zbilje istodobno. Razumijevanje sadašnjeg svijeta ne može se postići u okviru disciplinarnog istraživanja. Transdisciplinarnost je globalno otvorena. Razine zbilje neodvojive su od razina percepcije, a ove posljednje utemeljuju vertikalnost stupnjeva transdisciplinarnosti. I što je najvažnije, transdisciplinarnost obuhvaća i novu viziju i proživljeno iskustvo. To je put samo-preobrazbe usmjeren ka poznavanju sebe, jedinstvu znanja i stvaranja novog umijeća življenja.

Kako ove visoke zahtjeve ispuniti? Izranjanje nove kulture, kadre ukloniti napetosti što prijete životu na našem planetu, bit će nemoguće bez novog tipa obrazovanja koje u obzir uzima sve dimenzije ljudskog bića, odgovara Nicolescu.

Svekolike napetosti – ekonomske, kulturne, duhovne – traju i produbljuju se sustavom obrazovanja zasnovanim na vrijednostima prošlog stoljeća, ubrzano povećavajući neravnotežu između suvremenih socijalnih struktura i promjena koje se zbivaju u današnjem svijetu. Razni prevrati što stalno potresaju područje obrazovanja u ovoj ili onoj zemlji, samo su simptom jedne te iste napukline: nesklada koji postoji između vrijednosti i stvarnosti planetarnog života u procesu promjene. Zacijelo, premda nema nekog čudotvornog recepta, svejedno postoji zajedničko središte propitivanja koje ne bismo smjeli prikrivati ako odista želimo živjeti u skladnijem svijetu.

Nicolescu se poziva na recentni izvještaj UNESCO-a, Commission internationale sur l’éducation pour le vingt et unième siècle, koji ističe četiri temeljna stupa nove vrste obrazovanja: učiti znati, učiti činiti, učiti živjeti zajedno, učiti biti. Stvarati uvjete za izrastanje autentičnih osoba podrazumijeva osigurati uvjete za maksimalno ostvarenje njihovih kreativnih potencijala. Stav transkulturalni, transreligijski, transpolitički i transnacionalni može se naučiti. U mjeri u kojoj u svakom biću postoji sveta nedodirljiva jezgra, on je urođen. Ipak, ako je taj urođeni stav samo potencijalan, može zauvijek ostati ne-aktualiziran, odsutan u životu i djelovanju. Da bi se norme kolektivnosti poštovale moraju biti opunomoćene unutarnjim doživljajem svakog bića. Održivo obrazovanje može biti samo integralno obrazovanje, upućeno tome da otvori cjelinu ljudskog bića, a ne samo jednu od njegovih sastavnica.

Basarab Nicolescu izjavljuje i svoju svjesnost o stvarnoj situaciji u tom pogledu. On znade da je, usprkos krajnje različitim uvjetima između sveučilišta od jedne do druge zemlje, dezorijentacija Sveučilišta postala općesvjetska. Mnogi simptomi služe da prikriju opći uzrok te dezorijentacije: gubitak smisla i univerzalna glad za smislom.

2. Granica nemogućeg U jednom znamenitom tekstu o budućnosti profesije ili o bezuvjetnom sveučilištu, Jacques Derrida je izravno oslovio humanističke znanosti, stavljajući ih u navodne znakove, zahvaljujući kojima bi se, kaže, to sutra moglo dogoditi! Ali kakve to “humanističke znanosti” on proziva?!

Sve što se tiče pitanja i povijesti istine, u odnosu na pitanje čovjeka, na ono što mu je svojstveno, ljudska prava, zločini protiv čovječanstva, i tako dalje, sve to mora u načelu naći prostor bezuvjetne i bespredrasudne rasprave na sveučilištu.

To sveučilište bez uvjeta zapravo ne postoji, kao što vrlo dobro znamo. Svejedno, u načelu i u skladu s njegovom deklariranom vokacijom, njegovom ispovjednom biti, sveučilište mora ostati krajnje mjesto kritičkog otpora – i više nego kritičkog – spram svih sila dogmatskog i nepravednog prisvajanja. U kojoj mjeri organiziranje istraživanja i izobrazbe treba biti potpomognuto, to jest izravno ili neizravno nadzirano, blaže rečeno sponzorirano, komercijalnim i industrijskim interesima – to je, zamjećuje Derrida, u Sjedinjenim Državama i diljem svijeta, najkrupniji politički ulog.

Stanoviti neutralni teoreticizam prilika je za kritičku i više-nego-kritičku (dekonstruktivnu) neuvjetovanost o kojoj govorimo i koju, u načelu, mi svi na sveučilištu deklarativno podupiremo. Čak iako zaštita tog akademskog imuniteta nije nikad čista, jer uvijek može razviti štetne procese auto-imuniteta, ne smije nas spriječiti da se obratimo izvan sveučilišta, bez ikakve utopijske neutralnosti. 

On priznaje da se doista nešto ozbiljno dešava ili se treba desiti s onim što zovemo “rad”, “telerad”, virtualni rad, baš kao i s onim što zovemo “svijet” – i stoga s bićem-u-svijetu koje još uvijek zovemo čovjekom. Moramo doista dopustiti, Derrida sugerira, da to dobrim dijelom ovisi o tehno-znanstvenim mutacijama koje u kibernetskom svijetu, u svijetu interneta, e-maila, mobitela utječu na virtualizaciju rada.

I to u isti mah, dok komuniciranje znanja -  svako postavljanje-u-zajedničko i svaka “zajednica”, iskustvo mjesta, zauzimanja mjesta, događaja i djela – onoga što se zbiva, ispunjava, stiže.

Sve navedeno utječe na rad u klasičnim oblicima koje smo naslijedili, u novom iskustvu granica, država-nacija, virtualnoj komunikaciji, brzini i širenju informacija. Ta evolucija ide u smjeru stanovitog posvjetovljenja, to se ne da poreći i dobro je znano. Ali ti pojavni znakovi ostaju parcijalni, heterogeni, neujednačeni u svom razvoju, oni traže pobližu analizu i bez sumnje nove pojmove.

Dekonstrukcijski zadatak humanističkih znanosti koje nadolaze neće sebi dopustiti da budu skučene unutar tradicionalnih međa departmana koji im danas pripadaju. Derrida se usudi tvrditi da ni jedan od tradicionalnih poimanja koja su svojstvena čovjeku, a tako ni ono što je tome suprotno, ne mogu izdržati konzistentnu znanstvenu i dekonstrukcijsku analizu. On može vrlo dobro zamisliti da će odjeli za genetiku, prirodne znanosti, medicinu i čak matematiku, spomenuta pitanja uzeti ozbiljno i u svom radu. To se osobito odnosi, pored medicine, na pravnu znanost, teologiju i religiju.

Sve dok mogu proizvesti ili odrediti događaj performativnim činom za koji jamče konvencije, legitimne fikcije i stanoviti “kao da”, dotle se ono što uzima mjesto, nadolazi, događa se, ili se događa meni, dade nadzirati i programirati unutar horizonta anticipacije ili prekomprehenzije.

Ako ono što nadolazi pripada horizontu mogućeg, ili čak mogućeg performativa, onda se ne događa u punom smislu riječi. Samo nemoguće može stići. Snaga događaja uvijek je jača nego snaga performativa, Derrida tumači.

To promišljati nije akademska, spekulativna ili teorijska operacija; to nije neutralna utopija. Ta granica nemogućeg, “možda”, i “ako”, to je mjesto gdje je sveučilište izloženo zbilji, silama izvan (bilo da su kulturalne, ideologijske, političke, ekonomske ili druge).

Tu je sveučilište u svijetu koji pokušava promišljati. Na toj granici mora dakle pregovarati i organizirati svoj otpor. I preuzeti svoju odgovornost svrstavajući se s izvan-akademskim snagama.

3. Imaginarna supsumpcija Ni Basarab Nicolescu, ni Jacques Derrida ni UNESCO nisu ostavili traga u svemu onome što se sa sveučilištem, njegovim pojmom i njegovom zbiljom, u međuvremenu zbivalo i zbiva. Jacques Delores u ime UNESCO-ve komisije isticao je kako je obrazovanje nužna utopija, naznačujući njegove dimenzije obuhvata od lokalne zajednice do svjetskog društva, sagledavajući njegove povijesne pretpostavke od društvene kohezije do demokratske participacije i od ekonomskog rasta do ljudskog razvoja.

Doista, val sveučilišnog obrazovanja pokrenut je u velikom broju zemalja pa i onih koje do 1945. godine uopće nisu poznavale sveučilišne institucije. Visoko obrazovanje bilo je postalo svjetska pojava. Ta blistava slika brojčanog porasta sveučilišta potamnjela je oko 1970. Krivulja razvoja  razdvojila se u dva suprotna smjera – prema sve manje novca i prema sve više troškova. Zatim je počelo vrednovanje čitavih sveučilišta ili njihovih odjela po tome koliki se probitak može dobiti od uloženih novaca u njih. Sada se intelektualni život sudi po pseudo-tržišnim kriterijima, a previranja unutar sveučilišta ne mogu se riješiti ništa lakše nego previranja u svjetskom gospodarstvu, konstatirao je Immanuel Wallerstein u svom nedavnom komentaru Higher Education Under Attack.

Što je posrijedi? William Clare Roberts tu je pojavu nazvao “imaginarnom supsumpcijom” obrazovanja pod robni oblik i kapital. Zašto imaginarnom? Unatoč retorici o kapitaliziranju i komodifikaciji obrazovanja, sveučilište još uvijek nije formalno supsumirano kapitalističko poduzeće koje proizvodi standardne robe (dobra i usluge). Štoviše, nitko nije dokučio kako proizvoditi obrazovne usluge na profitabilan način i na otvorenom tržištu.

Ipak, mnogo toga što sveučilište čini sve je češće mišljeno u analogiji s kapitalističkom proizvodnjom robâ, kaže Roberts. I mnogo toga što sveučilište čini također je sve češće organizirano i provedeno kao da se radi o proizvodnji robâ. To je čudesna činjenica postojećeg svijeta, da imaginarna supsumpcija izravno vodi u realnu supsumpciju, čak i u odsutnosti od formalne supsumpcije. Kapitalisti ne moraju kontrolirati granu ljudske aktivnosti kako bi oni koji je zaista kontroliraju pokušavali racionalizirati proizvodnju na način koji se smatra kapitalističkim.

U našoj nedavnoj prošlosti, u onom bivšem društveno-ekonomskom sustavu, nikad se nije moglo tako nešto reći, ali ni dopustiti. Stalno se je držala živom, barem idejno, zbiljska mogućnost utopije. Ali i utopijske kritike, u mjeri koja je danas nezamisliva. S čuđenjem otkrivam aktualnost svog negdašnjeg mišljenja o integralnosti obrazovanja:

Razotuđenje, vraćanje cjeline radne svrhe  i radne sposobnosti sebi, samodjelatnost, djelatna samospoznaja rada, smisao postojanja kao pitanje saznanja i znanje kao reprodukcija smisla egzistencije te naposljetku rad kao smisao smisla – zahtijevaju i iziskuju cjelovitog čovjeka.

Gdje sve ta cjelovitost izostaje? Na čemu zastaje? Otkuda zrači kao neporeciva mogućnost? Koji je fakticitet osporava i priječi? Što je sve to što jest bez nje? Što je potencija čovjek i što je ona u čovjeku?!

Obrazovati i odgojiti – tu nepoznatu potenciju – prema čemu poznatom?! U tom poslu riskantno je svako nepropitano predodređenje.

U robi kao proturječnom jedinstvu upotrebne vrijednosti i vrijednosti postavljeno je i to da je proces njezine proizvodnje nerazdvojivo jedinstvo procesa rada i stvaranja vrijednosti; da je proces potrošnje radne snage istodobno i proces stvaranja robe i viška vrijednosti. To je bilo tekuće saznanje, ne manje istinito onda nego što je danas. Ali danas se ne može, nije lijepo čak ni umjesno, premda ničim i ni od koga formalno zabranjeno postaviti pitanje:

Što onda u tom jedinstvenom procesu biva s istim čovjekom/radnikom koji proizvodi robu, a što sa čovjekom/radnikom koji u tom istom procesu stvara vrijednost?

To razlikovanje ostaje i upravo je ono životno-povijesno bitno za ljudski rod, kao što je njegovo promišljanje presudno za ljudskost rada, unatoč društvenom odnosu proizvodnje koji teorijski ne pravi razliku između čovjeka i radnika, premda praktički briše ne samo tu razliku nego i svako razlikovanje između živog čovjeka i mrtve stvari.