Željko Jerman  

Egotrip - Mrak

kolumna

Gledao sam liniju koju nisam smio preći / Jer bi to bilo loše / I nisam ju prešao...  Jer bi bilo gadnih sranja / I nisam ju prešao.

Bogec moj; i takove se bljuzge šibaju na internetu, čak i prodavaju pod poeziju, što otkrih pokušavajući pronaći nešto u vezi Whitmana na onom Guglastom kretenu, koji mi namjesto pjesnika naštancao sijaset webova kojekakvih poslovnih ljudi i ljudica, pa sam pokušao s općim pojmovima kao npr. “poezija bez stiha”, te dobio sve osim ne-rimovane poetike. Sočno psovanje razbudi Kompića, pa on povede potragu i dobije nešto više i bliže podatke;

STRANICA DRUŠTVA HRVATSKIH SREDNJOŠKOLSKIH PROFESORA

... U pravilu nakon svakog drugog stiha slijedi pripjev... legende, popularni romani, povijesna svedočanstva, poezija i drugo... pjesmu ne možemo zamisliti bez fabule ni... pubwww.carnet.hr/dhsp/Novakov2.html - 17k - Spremljeno - Slične stranice... (Ima ih koliko voliš, no ne koliko ima života u podrealizmu.

AHA... PODREALIZAM; nepostojeći pravac u umjetnosti ucrtan u meni, ali će zaskora taj kroki biti “studiozno prenesen na platno”... obećavam 2005.).

Auuu... druge antibuloze da i ne spominjem, osim citata bluz  –  gnjus poete... (i to je preveć), koji zbog straha od sraćke ne prelazi crtu ni kada je na semaforu zeleno... aber (ali) ova srednjoškolskih profaća, makar me ošišao netko na nulericu, nebu me vidla! Doista je nezamisliva PJESMA BEZ FABULE (J).

Kredom u čelo

Priznajem, pun sam osobnih trauma poradi ličnih negativnih iskustava, te opak prema tipovima i tipicama te sorte kao sva ZLOČESTA DJECA, dok poznate koji rade kao profe u raznim osrednjim školicama, od znanaca do prijatelja i žene mi vlastite, uobičajeno percipiram jer ih naprosto ne poimam kao takve (ne mogu ih niti ne želim zamisliti u toj ulozi)... konačno i sam sam “profesorio” na splitskoj “Slobodnoj umjetničkoj akademiji”, ali, nitko mi se od studenata nije smio obratiti imenicom “profesor”.

Međutim, nastavnici iz osnovne škole su mi, naspram srednjoškolskih “pedagoga”, ostali u divnoj uspomeni, baš kao i škvadra iz razreda (za razliku od kolega iz gimnazije, bolje reći gimnazija – mijenjao sam ih ko kurva mušterije!). Učiteljica Katarina Bakran prihvatila nas je sve sa toplotom, poput tete iz vrtića. Auer Boltek, stara pijandura i pušač smrdljive zagrebačke Drave, prvi naš razrednik, činio nam se kao oličenje samog Đavola (nama vjernicima, ne, a bili smo u velikoj većini... ateizam su rezervirala djeca oficira JNA i bar izvana, članova KPJ) – no s druge strane gledajući, on nas je izveo iz prevelike “idile” i na tome mu moramo biti zahvalni. Taj grubijan koji nam je dijelio”kokse”, nepogrešivo gađao kredom u čelo (jednom se okrenuo prema prozoru i kao u nešto zagledao; netko je u zadnjim klupama počeo kavgu kad se učo odjednom okrenuo i bacio kredu točno u glavu začetnika nereda... poslije smo skužili da je jedno krilo fenstera tako naštimao, da nas ima u refleksiji pod kontrolom)... dakle taj čovjek je jedva dočekao kraj školskog sata tzv. “mali odmor”, kako bi zapalio cigaretu, a o velikom da ne zborim... odjurio bi u točionu vina i rakije na duplu, vratio se uvijek s 5 – 10 min. zakašnjenja, te u razred unio fuj smrdež najjeftinijih cigareta i lozovače... (nekoć mi zbilja to nije mirisalo!).

Domobrani usred Zadra sa slikom Pavelića!!!

Kaj je sad to(?)... samo od sebe mi uletilo iliti sletilo u TRIP SA FABULOM!

Zadarska Udruga ratnih veterana “Hrvatski domobran” je, u povodu obljetnice stradanja prosinačkih žrtava 1918. u Zagrebu, održala skup nakon kojega je dio njih, oko trideset sudionika, prošao središtem Zadra sa slikom Ante Pavelića.

Antigrad živućih ustaških fosila

Ah, da, opet su mom kompanjonu Kompmannu ošle misli na drugu bandu; mene pusti da lupkam tekst, on lipo ode čitati novosti, i, i... ZNA SE – ubaci mi nehotice nesuvisli idiotizam, zainteresira i, napokon prebaci na T-Portal – Microsoft... ter virtualno uključi med tridesetak jedva hodajućih fosila, štono s mukom sebe nose i svoja ustaška znamenja (bok te mazo, su živi, cyber prikaze ili zombi nakaze?), te sliku poglavnog poglavice po kome će, skupa s Ante Gotovinom, čiju su fotku također istaknuli u Domu hrvatske (pozor) mladeži(!) uskoro Zadar dobiti ime: ANTIGRAD!!! Dinosauri su senilniji od mene pak im zalud vičem: “Ta vaš Pavelić je prodana duša koja je prodala hrvatsku obalu NAORUŽANIM TURISTIMA”!!! Komp me vrati u stvarnost: “Ne urlaj čo! Zbudil buš sina i ženu”! “Jebote, ti već spikaš ko ja – skužim – al, kak nebi vrištal, ti fosilni ostaci delaju pizdarije na očigled i uz podršku lokalnih političara, baš sad kad je frka s Europom. Policija ne reagira, a onog beogradskog studenta sa sličicom Draže na zagrebačkom Trgu su mam strpali vrešt! Kompa moj, nebumo mi kraj ovakve murje doživili Hrvatsku u EU”. “Samo se sjeti što te to nedavno oduševilo u kolumni Ante Tomića: ANTE, SVI SMO MI ANTE u Jutarnjaku” – važno će herr Kompmann, znajući da ništa ne znam, najmanje nešto pročitano... bem ti sive spiralne vijuge(!), moram prelistat stare novine, AHA, evo ga, sad se sjećam, još sam si podcrtao i nešto sa strane dopisao, no ća veli još jedan, ni kriv ni dužan, svejedno Ante:

Ako me policija, koja bi trebala brinuti o mom spokoju, čini duboko nespokojnim, ja doista više ne znam tko su dobri, a tko loši momci, ne primjećujem da su oni što pljačkaju banku manji banditi od nekih policajaca. Jedina razlika koju zasad vidim je da pljačkaši nemaju staž i socijalno.

Kinezi u Getu

A kaj sam dopisal sa strane: “niti uniforme”, dalje... s mukom odgonetavam što bi to bilo... AHA, kapiram: “SBR”(!) tj. inicijali moje “šefice”, ravnateljice Ghetta; Akademije gdje sam zabranio riječ profesor, Galerije koju vodim, Kluba u kome rijetko kada završim trezan. Sonja B. Rudynski bi imala štošta pridodat igrici lopova i policajca (nedavni klinci, ak ne kužite, to se ne špana na kompu nego u živo po dvorištima, šupama, podrumima, terasama, tavanima... ). Imam uvid u njen “dossier”; od fotokopiranih novinskih članaka većinom pisanih afirmativno, u kojima su novinari zgroženi postupcima okoline prema njoj i cijelom “Ghetto projektu” (sem kineskog Nacionala, koji bi unutar starog splitskog kvarta Get da izvede akciju: ŽUTI PERISTIL s time, da za razliku od onog crvenog, pa crnog, kosooka piskarala na čelu s propalim fotografom Pukanić Ivekom, hoće farbat prolaznike a ne trg)... do kopija povijesti bolesti kojima dokazuje fizičke nasrtaje na sebe, te pisma u kojem opisuje svoje viđenje pojanja: “Ta divna splitska noć...”, upućenog na MUP, Odjelu za unutrašnju kontrolu (Attn. Mr. Dražen Ivanušec). Ima tu svačega, pravi krimić: uličnih sitnoribljih bandosa ješka onima krupnijima, veličine 190, morti čak 200 cm (crna koža i ćelave glave – obavezan dio folklora!), koji kupe reket od birtije do birtije, (kome su te gromade ješka, tj. gdje pokupljena lova završava neka ustanovi “pravna država” – zakaj mi porezni ovisnici plaćamo policajce; da se šepure u lipim odorama i igraju novim pendrekima?), demoliran “čovjek i prostor”, atak na izložbu fotografija obnaženih muškaraca, podmetnuti požari, pljačke, privatni deksteri angažirani da pronađu vrijednu robu, policajci koji nakon što plaćenici otkriju lopove – neće bre da mrdnu prstom, pa opet policajci koji, e, da bi Sonja (i ostalo osoblje) BILA SPOKOJNA (kak kaže A.Tomić) traže novac, a da bi se osjećala NESPOKOJNO odvode je na informativni razgovor kada nešto pisne u “Slobodnoj” Dalmaciji... Hiii (J) i mi bi sa takvim lopovima & pandurima u civiliziran svijet, taman posla... igra ist fertig!!!

12 apostola + 1 prisutni    

Za razliku od lirske, epsku pjesmu ne možemo zamisliti bez fabule ni bez likova.

Opet on, kantautor s dosadnim komarcima u procesoru, solo skida sa web stranica mitelprofesora da mi, rekne, provjeri. AHA, i nisu baš tak tupi, nu, neće meni jedna, ma kako pametna bila naprava, diktirati fabulu.

Pričat ću Ja što hoću, a ne kaj drugi žele(!) a za sve bi rekao MRAK da nisam doznao kako na jeziku Žargonije to znači nešto kao “super” (gluh ću na koncu govoriti pravilni arhaizam), što mi uz jutarnju kavicu otkri neki dan Jedina B. Š. – primjerice, komentar njene izložbe znane joj osobe: “Bojana, izložba ti je mrak”(!), ili “učinkovit” plakat DROGA JE MRAK, tinima i tinicama znači odlično, perfa... Pa O.K., onda je meni pučka škola bila mrak, a srednja slikovnica. Prema tome je i nedavna večera nas nekolicine u Dva goluba, 40 godina poslije završetka osnovne, bila KMICA... uistinu mračno, trebao sam svoj camcorder uštimati stalno na noćno snimanje, a ne samo da pokažem i tu mogućnost Šokcu, tj. Damiru Šokčeviću ponajboljem prijatelju još iz vrtića, i kasnije tijekom osam dugih Gospodnjih Anna. Eto ga uzame, kako bi mi pomogao u komunikaciji, no ne dopisujemo se kao dok smo bili u školskim klupama – Šokac piše, a ja glasno govorim da me čuje (gluh jesam, Švabo nisam). Broji koliko nas ima, kaj, samo tuce(?), 12 apostola i apostolica, Ja nabrojio 13. Bajo (Kadija Branko) crnogorskog visokog drveta plod (bio i je najviši), nakon što je deset puta ispričao kako ga je moj otac naučio svirati đitru, (nezaboravno “Topovsko tane” na “debelim” žicama) potvrdi Damirovu brojku. Inventura: tu su Dudo (Dubravko Trstenjak) s kojime sam jedno vrijeme fest markal (ostavili bi torbe kod njegove tete, onda bezbrižno otišli u Maksimir na ajerkonjak... s nama ponekad i Stjepan Hrlić – Štef, koga nikada poslije 1964. nisam vidio); Damir Lisac – Likota, 1. penzić među nama, još od prije 5 let kada smo se zadnji puta okupili; Miha (Miroslav Mihaljević, zvan još i “Trtica”) djelatnik (dal još?) Prosvjete; Mladenka Šebalj, ženska koju prošli puta nisam prepoznao (ovoga puta jesam!), iako je stanovala u kući do moje, igrali se skupa i dovikivali si što imamo za zadaću; Jadranka (jel točno ime ?) Bobić (Bobica), kojoj sam po dolasku dao kompliment: “Ti si Bobica? Zbilja? Pet put bolje sad izgledaš nego onda!”; Vesna Prelčec, također neviđena svo to vrijeme; Vesna Komljenović (prepoznata, ali zamijenjena u detalju koga se prisjetih – nije ona sa mnom bila pionirski rukovodioc nekom nižem razredu, i nije s curicama svirala harmoniku i pjevala, dok sam ja dečkiće izvuko na nogač); Radmila Klikovac, novinarka, već u đačko doba udarena perom i tintarnicom; hiii, i skoro zaboravih na Tomicu (Tomislav Petrak), tada a valjda i sada najvještijeg crtača i slikara, čiji talent nisu mogle nadmašiti ni uredne i uporne “štreberice”, kam li ja, onda u likovnom na sva odličja običan TOPnik, u svađi sa nastavnicom (zasebna pričica).

Mrak ili elektron

Završnom evidencijom Šokčević, frend iz vrtića, susjed s obzirom na (njegovo) radno mjesto (teoretičar atomske fizike, radi u Ruđeru i sigurno je bolji matematičar od jednog smušenog umjetnika) upita: “Gdje je 13. prisutnik”?

“Zaboravil si na Gebu, Krunoslav Miše je s nama” – odgovorim naučniku – najozbiljnije, tu je, vidio sam ga”! “Ma daj, još za 35.godišnjicu smo imali i karmine za njega. Mislim da ga je dunul auto, te je umro nakon što je dugo bio u komi”... napiše mi kolega na blokić, kog sam u zafrkanciji proglasio svojim “slušnim aparatom”. Potom mu rastumačim: “Stari moj, dok je Dudo nekaj čital i svi ste ga pažljivo slušali, snimao sam video i u zaslonu zapazio sjenku na zidu. Isprva mi je izgledalo normalno, nečija silueta, ali stojeća(!), dok ste svi sjedili. Zumiram ka njoj, kad imam šta vidjeti i čuti na monitoru; iz sjene se polako javljao crtež... znaš čiji – Mišea, kog smo zvali Gebi(s/ar) jer mu je stari bil zubar... crtoris, ali hiperrealistički, zapravo živ! Čak mi se javil”! “Zezaš – upiše Šok – kak si ga mogal čuti”? “Isto ko i vidjet – odgovorim – komuniciram s Onim svijetom i slušno, vjeruj mi... kaj bi lagal pa da rulja misli da sam lud”?!

“A nisi”? “NISAM – izderem se na njega, pa požalim i tiše nastavim – znaš kaj me je zamolil? Isto što i prije 20-tak godina u Cerovskom, onom bivšem restoranu na kružnom toku kod Petrove, Srebrnjaka... da mu pomognem naći kupca za dedine crteže. Taman sam mu počel pričati kak to sada nije nikakav problem; nono Jerolim bil bi frknut učas. Sad su takvi stariji autori, njihovi crteži, slike, grafike... (u nonića njegovog naročito portreti) čisti MRAK, i...

Policija je privela 60-godišnjeg Zadranina koji je jutros oko 10 sati prošetao središtem grada s ustaškom kapom na glavi i u improviziranoj crnoj odori

(Bedak jedan kompasti, kog mi vraga sad uvaljiva sranja van konteksta...).

Prekršajni sudac u Zadru ga je zbog narušavanja javnoga reda i mira kaznio novčanom kaznom, nakon čega je pušten.

Začepi! Begradski studoš i studošice su mam završili u bajbuku. (On misli da mi čini uslugu izvješćem, a ZNA SE sve, samo računala ne kuže politiku). “...situacija je drugačija: imaš pun kufer privatnih galerista, dilera, a i tajkunista  –  dendista koji su ujutro postali tzv. kolekcionari, kad ste me potapšali na kucanje, i... zato sam ja ubrojio trinaest prisutnih i prije nego što je došla Osko Dahna”. Šok u šoku jedva čitko nadrlja: “Zbilja MRAK!” – ili + elektron???