Kad bi svi odbori, odredi, agencije i jedinice lokalne samouprave imenovali imena neimenljivoga
“Želiš li se riješiti gamadi”, rekla je Everesta Montev, “neophodno je prekinuti im hranidbeni lanac.”
“O, znam ja to jako dobro”, odgovorio joj je Kilim Manjaro. “Prvo sam nabrao koprive, da napravim čaj, a onda su došli mravi!”
“Stop! Mravi nemaju nikakve veze s koprivama. Ogriješio si se o uzročno-posljedični niz!”, rekla je Everesta Montev pa visoko podigla ruku u zovu na konobara koji je trenutno figurirao kao službena osoba.
Odred za bioraznolikost “Čekaj malo!”, pobuni se Kilim. “Poslušaj moj argument pa onda zovi Logičku službu.”
“Izvolite”, reče konobar koji je neuobičajeno hitro za to doba godine stigao do Everestina i Kilimovog stola.
“Zamolila bih da hitno zovnete logičku patrolu, jer je moj, ovaj ovdje prijatelj upravo…”
“Ma poslušaj me samo na minutu!”, izbori se za pravo na govor Kilim Manjaro: “Što je zajedničko mravima i koprivama? Mravlja kiselina! I mravi i koprive brane se njome – pec-pec, no-no itd. Jesam li te uvjerio?”
“Zasad jesi”, reče Everesta, “ali nastavi dalje. A vi konobaru, ne udaljavajte se previše.”
“Imam posla. Moram oprati žličice za kavu, da ne bi još netko šugu oralno-olfaktivnu dobio u mojoj smjeni!”
“U redu, u redu – samo budite na dohvat glasa. A ti, Kilime, pričaj: što je bilo dalje?”
“Dakle, za koprivama dođoše mravi. Drenka i ja tamanili smo ih kako smo znali: rukama, nogama, gumenim čekićima, solju, tuberajtom i insekticidima za posve male sisavce.”
“Oho-ho-ho!”, poraduje se Everesta. “Nema insekticida za sisavce. Nema sumnje, mislio si na mamalocid, ali kako si ga onda mislio upotrijebiti na mravima, jer oni su, kako znamo, insekti prvoga reda? Konobar!”
“Nemam vremena – žlice perem”, javio se barski djelatnik negdje iza šanka.
“Odmah pozovite Odred za bioraznolikost! Ovaj naš Kilim sad već miješa sisavce i insekte. Što će biti sljedeće, mravojedi?”
“Kako znaš!? Netko ti je već pričao?”
“Ne. Što je bilo?”
“Pa eto, nismo se uspjeli riješiti mrava i tjedan dana poslije – evo njih. Mravojeda!”
“Ma nemoj mi reći…”
“Časna riječ. Niski, poširoki i dlakavi, ogromnih njušaka i tupih pogleda. Kreću se nezgrapno, gegajući se, oblizuju se i, dakako, traže mrave. I našli su ih, kod mene i Drenke. To ti je taj hranidbeni lanac o kojemu svi toliko pričaju.”
“E sad si ga stvarno pretjerao! Konobar! Odmah pozovite predstavnika Odbora za dislokaciju. Ovaj ovdje natražnjak, moj nazoviprijatelj, smješta nam koloniju mravojeda posred Hrvatske, u srcu Europe!”
Nakon svega Tog se puta, tko bi ga znao zašto, taj ludi konobar nije oglušio na zahtjev Evereste Montev. No greškom je umjesto Odbora za dislokaciju stigla Specijalna jedinica opće namjene, popularno zvana Jedinica za sve. I, dok se nije pokazalo da je sve to jedna velika zabuna, pripadnici Jedinice za sve pohapsili su sve prisutne, ispitali stanje na terenu, onjušili zrak, zaplakali, pobili nekolicinu nedužnih promatrača, oslušnuli slavuja, tog majstora pjevača skrivenog u krošnji obližnjeg polioleandera, zabrinuli se, potukli međusobno, stali općiti sa Zemljinom koricom i još mnogo, mnogo toga – doslovce sve.
Nakon svega, Everesta Montev i Kilim Manjaro su se razišli, krenuli vlastitim im, najosobnijim putovima. Everesta Montev uputila se kući. Putem ju je presrelo tajno predstavništvo Agencije za zimzelenje – no, bila to je slučajnost, samo su je pitali za jedan krivo otpali list, “još ni žutjeti nije počeo”, rekli su joj. Kod kuće ju je pak dočekala obitelj. Na njezino zaprepaštenje, jedan od članova obitelji bio je i Kilim Manjaro.
“Zar i ti?!”, pitala je s ruba šokiranosti. “Mislila sam da smo samo prijatelji!”
Kilim Manjaro samo je šutio, glumio zlato.
“Ne znam koji mi je odbor”, nastavi Everesta iz stanja opće zapanjenosti, “odred ili ured isprao mozak, izbrisao pamćenje, amnezirao me u potpunosti i bez prava na amnestiju, ali ja nemam blagog pojma što si ti meni!”
Kilim Manjaro i dalje je mučao, poput vrane u uredu za preparaciju.
“Za boga miloga, reci nešto, Kilime!”, stade očajavati Everesta, kad li se, slijedom jednog od onih šokantnih obrata, ispostavi kako to uopće nije Kilim već poveća mrvica kruha zaostala od prekjutrošnje Everestine kasne, vrlo kasne večere.
Everesta odahne i zadobije napadaj migrene koji joj na neko vrijeme zasjeni vid fortifikacijskim aureolama. Nakon napadaja, ohrabri se i krene provjeravati brojno stanje ukućana, a ono je glasilo: nula. Tako je i mislila, tako se i sjećala, ono priviđenje od Kilima Manjara samo je usnula sred zloguke jave. Sredi se učas. Skuha si kavu. Naloži peć, natoči čašu crnoga, izvuče odnekud lonac kuhanog kukuruza pa te plodove od čistoga zlata stane trusiti sasvim pristojno očuvanim zubima.
Uto, baš uto, začuje se kucanje na vratima. Požurila je otvoriti čisteći histeričnim vrškom joj jezika žute ljuspice između zuba. Na vratima je zatekla ni manje ni više nego predstavnicu stanara.
Promjena imena “Dobar dan, susjeda”, reče. “Evo mene opet. Opet jedan od zahtjeva one Ultimatine Baboroščić s trećeg. Ako hoćete, potpišite, ako ne…”
“Što sad opet traži?”, naroguši se Everesta. “Odobrenje za zlatnu kvaku na ulaznim vratima? Pravo na ukrasne krmelje?”
“Ne. Ovoga puta stvar je razmjerno jednostavna – promjena imena.”
“Zar i to ovjerava Zbor stanara?”
“Pa naravno. Novi je Pravilnik što se toga tiče više nego jasan. Mislila sam da ste ga proučili, svaki je stanar dobio primjerak.”
“Ako je tako, u redu. No, prije negoli potpišem, voljela bih znati kako će se naša Ultimatina po novome zvati.”
“Na to imate puno pravo”, reče predstavnica stanara pa ispali to novo ime poput projektila u nadolazeće predvečerje: “Bajadera!”
“Stvarno? Joooooooooooooooj, pa to je jako zgodno! Konačno jedna pametna i od naše Ultimatine, pardon, Bajadere.”
“Ne brzajte Everesta. I kad joj se većina stanara potpiše, Zahtjev još mora ići na odobrenje mjesne ćelije Rozenkrojcera.”
“Zar su oni dobili i taj resor?”
“Da. Politika je čudna. Nego…”
“Naravno da ću potpisati. Sve za našu Ultimatinu!”
No, kako Everestina kemijska olovka nije bila najsvježija (a svatko je, prema novom Pravilniku, peticije i zahtjeve morao potpisivati vlastitom pisaljkom), baš je u tom odsudnom trenutku prestala raditi, nikako nije htjela propisati i naposljetku je probušila papir, čime je službeni Zahtjev postao nevažećim.
Predstavnica stanara je, razumljivo, doživjela šok, pala u živčani amok te je s one strane živčanog poremećaja povikala tako da ju je cijela zgrada čula, zaurlala glasimice kako ona neće “zbog jedne ovakve glupače prolaziti cijelu proceduru ispočetka”.
Mravojed pred sudom Bila je to prilično neugodna situacija za Everestu, razljutila je predstavnicu stanara, a Ultimatinin Zahtjev za promjenom imena učinila nevažećim. Možda su i drugi stanari ljuti na nju, mislila je. Pobojala se svačije osvete.
Nepuni sat nakon opisanog skandala ponovno se začulo kucanje na njezinim vratima. Everesta ih je otvorila polako, sa strepnjom u podlakticama i povrh rebara. Ali nije bila Ultimatina, nije bila ni predstavnica stanara – bio je to, po drugi put istoga dana, Kilim Manjaro. Lijevi mu je rukav košulje bio zavrnut. Isticao je podlakticu u smjeru Everestina vidnog polja; ispod lakta se mogla vidjeti nekakva ošugavjelost u boji kasne jeseni.
“Evo vidiš!”, rekao je. “Ujed mravojeda! A nisi mi vjerovala!”
“Ni vjerujem ti ni sada. Mravojedi nemaju zube.”
“Nemaju, kažeš, nemaju!”, reče, pa opasno ekvilibrirajući po rubu živaca odriješi nekakvu vreću koju je dotad držao na ramenu.
“Evo ti ako ne vjeruješ!”, poviče Kilim, a iz vreće ispadne neobično lukav jazavac i izazove tko zna koji po redu nečuveni skandal.
I sve je završilo pred još jednim odborom. Ili povjerenstvom. Ili na nekom od sudova časti, koji – evo još jednog! – niču kao gliste iz zemlje čuda.