Mreža planetarnih tragedija

Biblijska priča o Babilonskom tornju kaže kako je Bog, tražeći način da se osveti ljudima što su sami sebe proglasili bogovima, stvorio više jezika i time im onemogućio da međusobno komuniciraju. Odatle prikladan naziv filma Babel, kojemu se gotovo sigurno smiješi Oscar – barem jedan.

Struktura filma bliska je ranijim uspješnicama redatelja Alejandra Gonzaleza Inarritua i scenarista Guillerma Arriage Pasja ljubav i 21 gram: na prvu loptu nepovezani likovi i četiri fabularne linije koje se postupno raspliću, ustvari su dio ambiciozno zamišljenog i, što je važnije, vrlo dobro izvedenog koncepta koji služi ideji o međuljudskim odnosima.

Četiri priče, jedan dan

Sve se priče odvijaju paralelno, u istom ograničenom vremenskom intervalu koji traje kraće od jednog dana. U Maroku, otac dvaju dječaka u pastirskoj obitelji kupuje sinovima pušku kako bi njome obranili stado koza od pustinjskih predatora. Zabavljajući se pucanjem u nasumično odabrane mete, manji dječak pokrene čitavu lavinu burnih događaja hicem u autobus pun američkih turista.

Tim autobusom voze se Richard (Brad Pitt) i Susan (Cate Blanchett), par koji očito proživaljava bračnu krizu i bezuspješno je nastoji riješiti na egzotičnom putovanju Afrikom. Nakon uznemirujućih hitaca s planine i Susanina ranjavanja, autobus se zaustavlja u zabitnom seocetu u divljini, daleko od bolnice, ambulante, policijske stanice i ambasade. Unezvijereni proživljenim, turisti se u ispadima ksenofobije počinju gnušati nad svime što ih u marokanskom selu okružuje te s gađenjem, prezirom i strahom gledaju da se što prije dočepaju civilizacije. Civilizacija za njih, dakako, predstavlja čist i uredan, asfaltiran zapadni svijet. Ameriku.

Richardova i Susanina djeca su kod kuće u Kaliforniji, za njih se brine draga i dobroćudna dadilja, Meksikanka Amelia (Adriana Barraza), no zbog sinove ženidbe bez odobrenja ih odvede u Meksiko, gdje se sve strašno zakomplicira zahvaljujući njezinu nećaku Santiagu (Gael Garcia Bernal) i bezobzirnosti graničnih policajaca.

Četvrta narativna linija odvija se u Tokiju, ona prati tužnu i usamljenu gluhonijemu tinejdžericu Chieko (Rinko Kikuchi), koju razdiru neutažene pubertetske tjelesne žudnje. Žudnja je tako jaka da joj Chieko kani udovoljiti čak i po cijenu vlastitog ljudskog dostojanstva. Uzrok njezinih emocionalnih neuravnoteženosti, otkrije se na kraju, seže duboko u traumatičnu obiteljsku povijest.

Uvijek ima jednakijih među jednakima

Ne treba dalje otkrivati sadržaj filma da postane jasno kako je Babel izvrsno pogođen naslov ovog filma: u njemu se pretaču razne kulture i sustavi vrijednosti, govori se čak šest jezika (engleski, japanski, španjolski, arapski, berberski i francuski) a u tom se pretakanju jasno iskristalizira kako su bijelci, zapadnjaci, najjednakiji među jednakima, odnosno da i u naizgled demokratskom 21. stoljeću pred drugim rasama i kulturama uživaju debelu prednost. Iako se u stvari bijelcima dogodi najveća tragedija (gadno nastradaju Susan u Maroku i njezino dvoje djece u Meksiku), s bijelcima je u ovom filmu ipak najteže suosjećati. Je li to i bila redateljeva nakana, ne bih se kladila.

Kako film odmiče, smisao dobivaju i vremenski pomaci naprijed i natrag u radnji, gotovo se svi detalji uklope u vrlo kompaktnu narativnu teksturu koja potencira u gledatelju osjećaj neke ganutljive melankolije, osobito u onom dijelu koji se odnosi na meksičku dadilju i japansku tinejdžericu. Neki ogranci radnje ipak ostaju visjeti – namjerno je tako odlučio redatelj – pa, na primjer, nikad ne saznajemo kako se razriješila bračna kriza američkog para. Začudno, životnost i uvjerljivost filma time su još i veći.

Uvjerljiva gluma i dokumentaristički stil

Bez nekog vidljivog moraliziranja, film prikazuje ljude koji, udaljeni tisućama kilometara, dijele univerzalne vrijednosti, vrline i nedostatke, probleme koji ih muče. Razjedinjeni Babilon iz naslova ne odnosi se na emotivne veze koji nadilaze puku jezičnu i geografsku udaljenost; zato će ovaj film vjerojatno biti jednako zanimljiv, prijemčiv i dojmljiv različitoj publici i na najudaljenijim dijelovima Kugle. Glumci su svi redom vrlo uvjerljivi, iako postav osim međunarodnih zvijezda (poput Pitta, Blanchett i Garcie Bernala) čine i potpuni amateri iz Maroka, Japana i Meksika. Kako su mnogi dijelovi snimani kamerom iz ruke, prevladava dokumentaristički efekt u filmu, uznemirenost i istrzanost – ona dobro pristaje dinamici radnje. Glazba gotovo sasvim izostaje u dijelovima snimanima u Maroku, ali se njezin izostanak gotovo i ne osjeća zbog bogatih zvukova iz prirode. Glazbena kulisa u afričkoj pustinji ne bi se uklapala u ovaj film.

I konačno, razlog zbog kojeg će Babel sigurno dobiti Oscara je (i) taj što svaka od priča toliko apsorbira pozornost da se svaki njezin prekid (zbog prelaska na drugu nit radnje) doima poput male uvrede. Boljoj potvrdi dojmljivosti filma, Inarritu se nije mogao nadati.