Mrkvice

Dilerica bijaše žena u kasnim pedesetim godinama. Imala je trajnu i nosila je hlače za jogging. Sa sobom je dovela i muža. On je na sebi imao kratke hlače i cijelo je vrijeme ruku gurao u zdjelicu s grickalicama koja se nalazila pokraj mojega kreveta.

Dilerica se zvala Elizabeta. Zapravo je radila kao nosačica. To je, dakle, značilo da je po skupim hotelima teglila tuđu prtljagu. Kako bi si priskrbili dodatnu zaradu, ona i njezin muž imali su malu tvrtku koja je distribuirala marihuanu. Možda su distribuirali i duge stvari, ali ja o tome nisam ništa znao.

Na moj krevet dilerica je bacila plastičnu vrećicu. Iz nje je dopirao miris hrane za bebe. Hrane za bebe u kojoj su bile prerađene mrkvice.

Primijetio sam da sam od tog mirisa počeo osjećati mučninu, stoga sam se sjeo što je moguće dalje od vrećice.

– Kako vam lijepo pristaju uvojci – rekoh kako bih dobio na vremenu jer nisam znao što bih još trebao reći. U svojoj sam hotelskoj sobi imao sve i svašta, ali još nikada dilera.

– Da otvorim flašu vina? – upitah.

– Fino – odvrati njezin muž. On bijaše starac, ali vrlo dobro konzerviran.

Otišao sam u kupaonicu kako bih otvorio bocu. Ovoga nema u filmovima – da dileri s vama piju vino i da su u braku sa starcima ovisnima o grickalicama. Zdjelicu koju sam naručio kod room servicea muškarac je napola ispraznio.

– Tako – rekoh – živjeli.

– Zar nećeš provjeriti? – upita Elizabeta.

Otišao sam do vrećice. Njezin je sadržaj doista nalikovao na komadiće mrkve koji su se jako dugo sušili i zbog toga postali smeđi. Isto se događa i s listovima s drveća. Ako se jako dugo suše, također postaju smeđi.

– Prvorazredna kvaliteta – rekoh – osjećam to po mirisu.

Pitao sam se hoće li ikada napustiti moju hotelsku sobu. Njezin je muž ispio prvu čašu vina, a sad si je natočio drugu.

– Najprije smo počeli uvoziti samo za nas – reče muškarac – ali u određenome trenutku primijetili smo da time i druge možemo usrećiti, pa smo pomislili: zašto ne? Zašto ne usrećiti druge ljude a pritom još zadržati i džeparac?

– Točno – rekoh – to je u potpunosti moja filozofija. Usrećiti druge ljude a pritom zaraditi i džeparac. – Zatim se okrenuh prema dilerici, ali ona si je usne šminkala u crveno. – Smiješno je – rekoh – imamo potpuno različita zanimanja, no identičnu životnu filozofiju.

Njezin je muž podignuo ruku u zrak, najprije sam pomislio da nešto nije u redu sa stropom, no tada sam shvatio da sam ga svojom rukom trebao pljusnuti po ruci, onako kako to običavaju činiti za vrijeme sportskih utakmica. Rukom sam pljusnuo njegovu.

Kad si mrtav možeš se prestati prilagođavati, ali do tada se sve vrti oko prilagodbe. Čak mislim da je to uporište naše civilizacije. Prilagodba. Ne, ja nisam ozbiljno zabrinut za civilizaciju. Ja nisam kulturni pesimist. Ali također ne želim da o meni kasnije govore; on je bio jedan od neprilagođenih koji je pripomogao da se sjebe naša civilizacija.

– Ako bi već htio pripaliti – reče Elizabeta.

– Ne, ne – odgovorih – još ne. Najprije se moram istuširati.

Jedan me prijatelj savjetovao da kupim malo marihuane, jer mi je nekoliko puta pozlilo od vina. Od australskoga vina, da budem precizan. Ali miris fermentiranih mrkvica u meni je izazivao mučninu prije negoli se išta dogodilo.

– Možemo li još nešto učiniti za tebe? – reče Elizabeta.

– Ne, zahvaljujem – rekoh – trenutačno sam potpuno opskrbljen.

– Rado bismo nešto učinili za tebe – odvrati – veoma nas podsjećaš na našega unuka.

– Da, prokletstvo – reče njezin muž – isti Dave.

Iskoristio je šansu da zdjelicu s grickalicama sam isprazni do kraja. Možda je bio gladan. Možda dilanje izaziva neizmjernu glad. Oni kod većine drugih mušterija, naravno, ne dobivaju slasne kikirikije i bademe. Ponovno je podignuo ruku u zrak, a ja sam ga iznova pljusnuo po ruci.

– Za naš susret – reče muškarac.

– Da – odgovorih – za naš susret.

– I za Davea – reče Elizabeta.

Išao sam sjesti, jer se nitko nije spremao ustati. Već sam nekoliko puta bio otišao prema vratima, čak sam ih i otvorio. Ali ni dilerica ni njezin muž nisu to shvatili kao nagovještaj da je došlo vrijeme za odlazak. Strahovao sam da će, ako se još jednom uputim prema vratima, kazati – Drago nam je što smo te upoznali – te zalupiti vrata za mnom.

Već je i moja boca bila prazna.

– Uglavnom je uzimamo prije seksa – reče muškarac.

Pitao sam se smanjuje li miris fermentiranih mrkvica dio užitka. No, ujedno nisam isključio činjenicu da i sam seks miriše po fermentiranim mrkvicama.

Uputio sam se prema prozoru i otkrio da se ne može otvoriti.

– Ta mala, uska ramena – čuo sam moju dilericu kako govori – isti naš unuk.

Osvrnuo sam se. Dobro da moja majka nije ovdje, jer ona smatra da sam ja muškarac sa širokim ramenima. Da je znala tko je Arnold Schwarzenegger, bila bi me prozvala Arnold Schwarzenegger južnoga Amsterdama. Ali ona ne zna tko je Arnold Schwarzenegger.

Na svojim ramenima osjetih dileričine ruke.

Predaj se – prošapta.

To je upravo ono što već cijeli svoj život pokušavam učiniti – dometnuo sam.

S nizozemskoga prevela Gioia-Ana Ulrich

* Priča je preuzeta iz zbirke priča Amuse-Gueule, Nijgh & Van Ditmar, Amsterdam. Uskoro će biti objavljena na hrvatskome u Antologiji nizozemske kratke priče, u izdanju Profila.