Mrlja

Mrlja

Moja mrlja

namusila se i naljutila

jer joj nisam ugrijala mlijeko.

Njezin pipak

koji se diže od moje jetre

došao mi je do guše

i ovio se krotko

zatežući vješalo…

te da se objesim na prozoru,

da se zagledam kao ujutro

dok zamišljam kako

se nalazim u cijetki

čista da krenem

i samo procijeđeni da idu sa mnom…

Moja mrlja nema ime,

Ima broj.

Plagijator

Plagijator je profinjen

Kao uvijek, prokapljuje stilski,

Neće se ubiti ujutro.

Ne možeš mu ukrasti glavu,

Cilindar, ni frak.

A on može, dok spavaš –

ne krši zapovijed br. 8,

već sasvim prema zavjetu

vadi ti rebro

trpa ga u usta, hrska, žvače,

guta, vari.

Obla ubojstva

… ako muškarac mora umrijeti,

Neka bude umrtvljen u hotelskoj sobi,

Jer u hotelskim sobama sve je privremeno –

zalazi lako svjetlost noćne lampe,

U kadi umjesto vode pritišću te obla ubojstva,

Bijela i mokra: kad ga izmislimo, bit će nam dano,

Jedna jednosobna smrt crta kartu predsmrtnih

Želja i tako… ja si želim muškarca za utapanje

A ti svemoguće privremene stvari,

Ležimo jedno do drugog i lagano razodijevamo

Ubojstvo…

Soba

Prije nego izađem,

ostavim razbacan,

Nepospremljen krevet, nepospremljen stol,

Nepospremljen ormar – uopće sobu.

uzmem još nekakve dokumente,

Osim, naravno, kreditne kartice

Prije nego stignem do centra,

sudaram se sa svakojakim –

Ciganima, autima, Marokancima, stranierima*

karabinjerima, prije nego sretnem nekog smotanka

s naočalama utrpanim ne znam gdje,

s košuljom, utrpanom u kratke hlače,

zategnutim čarapama

i zapričavam ga ispred Svetog Petra,

pijemo čaj u blizini i riječ po riječ

pređemo na Boga

i kako sanjam

da me zidari ubijaju kamenjem,

tako da neće nitko častiti,

on plaća svoj račun,

a ja svoj

i da se rastanemo kao prijatelji,

i da se sama vratim,

jer mi je sve nepospremljeno –

krevet, stol, ormar,

uopće soba.

(* tal. policajci)

Vertikalno more

Kao mlađoj sestri ti objašnjavam,

Bez mržnje i sujete, horizontalna

Planina je nezakonita, već veritikalna mora,

Čak nisam ni vidjela... To je izopačeno,

Odbacuje se i osuđuje! Ali nitko se ne čudi,

Što želiš da je drugi žena, da ima

U valovima soli, a ti da plačeš stalaktitno:

Vodu po tavanima da skupljaš, da kažeš eto:

Živa žalost svih danas mrtvih skulptora, eto:

San kolekcionarke, muzejske restauratorice,

eto... Kao mlađoj sestri ti objašnjavam,

za kamenje se ne veži, jer ne možeš

kamene izvaditi i preokrenuti naopako

unutra u njihovim smjerovima...

Prijevod: Ksenija Marković

Marija Kalinova rođena je 11. lipnja 1983. u Slivenu. Završila je bugarsku filologiju i magistrirala na Katedri za teoriju književnosti na sofijskom Sveučilištu Sv. Kliment Ohridski. Trenutno je na doktorskom studiju bugarske preporodne književnosti kod prof. Kirila Topalova na istome sveučilištu. Objavljuje stihove, priče i recenzije u časopisima Rodna riječ, Krug, Književne novine i Sada. Suosnivačica je art grupe Usta, koja nastoji vizirati i vizualizirati, nazivati i izgovarati umjetnost mladih autora. Dobitnica je Nagrade prof. Klet za znanstveno djelovanje u području filologije. Od lipnja 2007. do lipnja 2008. zajedno s Kamelijom Spasovom vodi rubriku o kulturnim zbivanjima Prijestolnica u Književnim novinama. Dobitnica je i prve nagrade na natječaju za poeziju Veselin Hančev (2003). Godine 2004. izlazi njezina debitantska zbirka poezije Oko. Trenutačno je u tisku nova knjiga Podnožje večere.