Aljoša Curavić  

Mrtvaci

Od toga trenutka događaji su se odvijali izvanrednom brzinom. Bilo je jasno da ga je Maria trebala. Morao sam i sam shvatiti da je jadna budala trebala biti iskorištena da zacijeli poneki procjep koji se otvorio u životu one male, mekane, vijugave, migoljave glumice koja mi je zavrtjela glavom i koja je na svom putujućem kotrljanju na zelenom platnu života, prepunom zamki i napasti, srela previše mantinela na kojima je ostavila neizbrisiv trag. Prošlost se taloži u nama ne kao mrtva prašina nego kao tragovi koji pritišću sadašnjost i uvjetuju našu budućnost, naše djelovanje. Nikad nismo potpuno slobodni u svom izboru osim možda u onom krajnjem da si oduzmemo život ili ubijemo nekog drugog. Pa i u takvoj gesti određenoj slobodnom voljom, mora vrag imati prste. Mišo je mislio da je pronašao svoj horizont i htio se u njega uvući. No, da bi to napravio, morao je preći još poneku prepreku. I nije uspio.

Sad vam moram ispričati dvije istinite priče koje ništa neće objasniti, ali koje su na neki način, uvjeren sam, duboko povezane s mojom ispovijedi.

Smrt sama po sebi pojava je, ni po čemu izuzetna, koja sve dokida. Točka i gotovo. No ima smrti koje daju mjesta legendama ili ogovaranjima, ili beskrajnim istragama koje ničemu ne vode, ali koje nikad ne prestaju hraniti maštu. Kao da se mrtvac ne želi odlijepiti od života. Pronalazak leša blizu aerodroma u Sečovlju, piste paralelno s pravcem koji vodi ka granici s Hrvatskom, izazvao je aritmiju u svima nama pomalo, ako ni zbog čega, onda zbog bizarnog načina na koji se ukazao istražiteljima. Prizor zločina novinari su detaljno opisali.

Leš muškarca pronađen je zaključan u crvenoj alfi pod mostom u Sečovlju pokraj ceste koja vodi u solanu. Istraga je pokazala da je riječ o bosanskom građaninu, Đuri Koliću. Leš na kojem su pronađene duboke rane od hladnog oružja bio je zaključan u autu s unutrašnje strane pa je policija morala razbiti bravu da izvuče tijelo. Duboke posjekotine pronađene su u predjelu prepona i trbuha. Neobično je što unutar auta nije bilo znakova borbe. Oružje još nije pronađeno. Neobična je stvar da je nesretnik koji je bio preokrenut na vozačko sjedalo u desnoj ruci stiskao ključ automobila. Da se zločinac sjetio ostaviti oružje u autu, vjerojatno bi istražitelji bili zaključili da je riječ o samoubojstvu. Autopsijom je otkriveno kako je ubodna rana na vratu bila tako duboka da su prerezani karotida i mišići.

Nisu rijetka samoubojstva hladnim oružjem. Dovoljno je da se prisjetimo spektakularnog Mishiminog, ili onoga, mnogo manje estetskoga, prosvjednika za zaštitu okoliša tijekom samita Svjetske trgovačke organizacije u Cancunu. Ali moram napomenuti da nalazim iznimno neobičnim da netko odluči izbosti se nožem u automobilu, kao što mi se činilo neobičnim, a čini mi se i sada, da se u automobilu ne samo ne nalaze tragovi borbe, već ni tragovi krvi oko leša, kao što se pretpostavlja da bi trebali biti kad se nekome probodu vitalne točke. I, još jedna čudna činjenica, i odjeća je bila prilično čista usprkos zvjerskim ubodima po tijelu. Vjerojatno je Bosanac izboden na nekom drugom mjestu da bi naknadno bio položen na prednje sjedalo alfe. Ali nije se moglo shvatiti što rade ključevi auta u desnoj ruci mrtvaca ni kako su vrata mogla biti zaključana s unutrašnje strane.

Istraga je krenula u smjeru obračuna među krijumčarima ilegalaca. Teorija koja se zaljuljala, ali samo kratkotrajno, kad su nakon nekoliko dana istražitelji nabasali na drugi leš, u razrušenoj kući starih solana. To je bio leš Miše Szabe. Zateklo me, iako moram priznati da sam ga u sebi osjetio, kao da sam mu želio takav kraj. Nakon našeg zadnjeg razgovora, prekinutog prilično naglo, nestao je iz opticaja. Nestala je i Maria. Znao sam da će prije ili kasnije nestati, ja sigurno nisam imao ključ koji bi deaktivirao djevojčin čudni, mutni nemir. Nemir koji ju je zatočio u vlastitu ljušturu iz koje nije mogla izaći, vrstu vreće koja je sadržavala sve koncentrirane okuse i boli njezine prošlosti. Možda je u Miši prepoznala onu sunčanu čežnju koju je naslijedio od oca, vitalistički impuls da plovi, a da nikad ne izgubi horizont iz vida. Možda je on posjedovao ključ kojim će otključati ljusku i konačno je osloboditi teške prtljage. Zamišljao sam ga, Mišu, privučenog putenošću koja izmiče kao horizont, kako skuplja sve svoje prnje, baca posljednji pogled na svoj neuredan život dobroćudnog drznika, baca posljednji pogled s otvorenog prozora na horizont koji mu je darovao otac, niže, niže, u eksploziji svjetla iza Savudrijskog rta, iza zavale koja zatvara Jadran i nagoviješta beskrajno Sredozemlje. Zamišljao sam ga, da, ispršenog i ponosnog što je najzad pronašao svoju uporišnu točku na crti obzora. A onda sam ga vidio kako se odvažno uputio na sastanak. Na kraju pravca koji ide paralelno s pistom za slijetanje malog aerodroma u Sečovlju pravo je rampa slovenskih carinika, a otprilike petsto metara nakon prolaza, naiđe se na rampu hrvatskih carinika. U sredini, prije mosta koji je nekako preuzeo ulogu prirodne granice između dvije države, ima jedna bijela cestica, zdesna, koja produžava paralelno s malim vodotokom koji doseže istočni rub starih solana. Sablasni pejzaž, posut razrušenim kućama nekadašnjih solara. Međutim, mrtvo mjesto, sigurno mjesto za ilegalne sastanke, za one koji se možda spremaju pobjeći. Komad ničije zemlje između dviju rampi, između dva granična prijelaza. Zamišljao sam ga, Mišu, dok krstari bijelom cestom i zaustavlja se u jednoj od osamljenih kućica izjedenih vremenom i solju. Zamišljao sam ga dok sjedi na jednom od onih zidića s otpalom žbukom i puši cigaretu. Malo nemiran zbog čekanja pali drugu, a onda još jednu. Na mjestu zločina istražitelji su pronašli lijepu hrpicu opušaka, kuhinjski nož smeđega drška i široke nazubljene oštrice, prilično istrošenu putnu torbu. Pomodrjelo tijelo, uprto na koljena, bilo je istegnuto s izbačenim prsima, vrat stegnut konopcem zavezanim za jednu klanfu, jednu od onih kuka koje su se nekad koristile za pričvršćivanje kamena na zidu. S nespretno zavezanim rukama iza leđa, muškarac je morao podnijeti nevjerojatan napor da se uguši, čineći polugu koljenima zabodenim u teren i gurajući ispred sebe dok si nije slomio vratnu kost pa ostao tako, razrogačenih očiju, glave okrenute prema gore, ispršen, s Adamovom jabučicom istaknutom zbog nevjerojatno stegnutog konopa. Ukupni dojam bio je pokleknuto tijelo koje se činilo kao da lebdi u zraku, glave okrenute nebu. Mrtviji nego ikad. U ovom drugom slučaju, policijska tiskovna vijest bila je mršava.

Pretpostavlja se da je riječ o samoubojstvu, budući da je tijelo pronađeno obješeno o kuku. Prvi trag da se identificira bili su dokumenti koje je imao sa sobom i račun pronađen u desnom džepu jakne.

Zaobilaznim putem doznao sam da je u prtljažniku Mišina automobila, strog Mini Morrisa pronađena zamotana lešina mačke bez jedne šape. Nitko ništa nije shvatio. Pomišljali su na neku mafijašku poruku, ali ništa nisu izvukli. Kasnije sam doznao da je račun pronađen na lešu pripadao restoranu u kojem je radio Azmir. Koji dan prije navodnog samoubojstva, Mišo je tamo večerao u društvu čovjeka, nekog Đure, porijeklom iz Bosne. Istog kojeg su našli okrutno izbodenog u crvenoj alfi. Analiza rana dovela je do zaključka da je Đuro ubijen nožem koji je pronađen kraj Mišinog leša. U prvom trenutku dva se sablasna pronalaska nisu mogla povezati, pa i zato što se siroti Mađar, premda nezaposlen, nije činio ničime povezan s klanom krijumčara ilegalcima. No na koncu, kako se uvijek dogodi kad nema drugih odgovora, izabran je najizgledniji put: slučaj je etiketiran kao obračun između lokalnih i stranih krijumčara i konačno arhiviran. Mariji se izgubio svaki trag.

S talijanskoga prevela Lorena Monica Kmet.

Aljoša Curavić rođen je u Umagu. Trenutno je na dužnosti urednika talijanskog programa RTV-a Slovenija, Regionalnog centra Kopar. Diplomirao na FF-u u Firenci. Kolumnist u talijanskim novinama La voce del popolo i slovenskim Primorske novice. Objavio romane Sindrome da frontiera (2003.), A occhi spenti (2009.) i Istriagog te pjesničku zbirku Silenziario za koju je 2003. dobio nagradu Istria Nobilissima