Mrtvi mogu plesati

1.

Peterburg je posjetio pomodni francuski pisac Frederic Beigbeder. Od moje znanice, poznate televizijske redateljice, naručena je reportaža o tom događaju. Ona francuskoga šminkera nije čitala, ali je znala da sam ja čitao. Redateljica je nazvala i zamolila da joj pomognem. Pristao sam.

Dogovorili smo se da zvijezdu snimamo u hotelu. Oko sedam sati cijela snimateljska ekipa stigla je u hotel. Beigbeder je sišao i predložio da razgovaramo u hotelskom restoranu. Košulja koju je imao na sebi draškala je maštu.

Teveovci su piscu postavili nekoliko pitanja, snimili odgovore i da uzalud ne troše vrpcu, isključili kameru. Bilo im je svejedno što će odgovoriti: u priči se francuski ionako neće čuti, a u prijevodu mogu reći ono što odgovara po smislu. Francuz za te nijanse nije znao i kreveljio se još četrdesetak minuta.

Navečer je za Beigbedera organiziran tulum u klubu Poliglot. Iz restorana smo krenuli u klub. Beigbeder je rekao da će ići s nama i zamolio nas je da ga malo pričekamo: mora se presvući u večernju košulju. U klubu je bilo tijesno. Svi su pili vino Beaujolais Nouveau zato što je sponzor tuluma bila francuska kompanija za proizvodnju pića.

Čim smo stigli, Beigbeder je na trenutak nestao i onda se pojavio s dvama blještavim prostitutkama. Cure su bile Ruskinje, no Beigbeder je tvrdio da ih je upoznao još prošle godine u Parizu, na rođendanu Larryja Flinta. Prostitutkama baš nije bilo jasno kamo su dospjele, izgledale su prestrašeno i na ruskome su pitale Beigbedera hoće li danas ići u skupi restoran Akvarel.

Pisac se derao i s vremena na vrijeme nadglasavao glazbu:

– Vodka-for-evrrribadi!

Ili:

– Orgija! Let’s start orgija!

Zatim su ga prostitutke ipak odvele. Možda su čak i uspjeli doći do Akvarela.

2.

A ja sam na tulumu sreo znanicu. Djevojka se zvala Marta. Nedavno je prodala stan u Sankt Peterburgu i otišla živjeti na Baltik. Vele da se odlično snašla.

– Pozdrav! – rekao sam. – Sto godina te nisam vidio.

Marta je svojim obrazom dodirnula moj i rekla:

– Pozdrav, pozdrav!

Zatim je pitala:

– Što piješ?

– Beaujolais. Tu nema više ničega.

– Jesi li već popričao s Beigbederom?

– A zašto bih pričao s njim?

– Zamisli, poklonio mi je svoju knjigu!

– Samo mi nemoj reći da ćeš je čitati.

– Pa neću. Ipak, drago mi je. Jesu li mu knjige smiješne?

– Nisu.

– Nisu? Šteta. Pričaj mi o sebi. Kako si?

– Dobro.

– Još uvijek putuješ? Nije ti dosadilo?

– A čime bih se još mogao baviti?

Marta i ja rođeni smo u Peterburgu. Upoznao sam je u Goji (Indija), a posljednji put sam je vidio prije godinu dana u Amsterdamu.

– Kamo si sad putovao?

– Zanima te?

– Pa ne baš. Ipak, pričaj.

– Prije dva tjedna bio sam u Hrvatskoj.

– Je l’ tamo toplo?

– Još kako!

– Sviđalo ti se? Pričaj mi što ti se to sviđalo u Hrvatskoj.

(U Hrvatsku sam putovao baš pred Božić. Doma je bio strašan snijeg, a tamo je bilo toplo i mirisalo je na naranče. Odavno mi nije bilo tako lijepo. Sićušna zemlja. Sićušna sredozemna sreća. U Hrvatskoj sam proveo samo dva tjedna i to je bilo dovoljno da zaboravim svoj vlastiti grad.

Poslije sam došao kući, izašao iz zgrade Pulkovo-2. Vani su tumarali ljudi s psećim licima. Vani je bila bljuzga i blato. Vječno blato i bljuzga – osobito u očima ljudi. Kod svakog putovanja mi je najmrskije doći kući i ponovno postati Rus u gomili Rusa.)

Neko vrijeme smo šutjeli. Marta si je uzela još jednu čašu vina.

– Namjeravaš li u Rigu? – upitala je.

– Je li tamo lijepo?

– Pa ljepše nego ovdje. Tamo je Europa.

– Europa?

– Naravno, Europa! Kad mi se obraćaš, nemoj zaboraviti dodati riječ “miss”. Razumiješ?

– Razumijem… miss. Tamo je doista lijepo?

– Tamo je odlično!

– A gdje tamo živiš?

– Kupila sam stan u samom centru grada. U toj kući postoje sablasti.

– Sablasti?

– Kuća je jako stara. U njoj je prije bio samostan. Priča se da su prije sedamsto godina dva redovnika zamolila da ih se zazida u zid. Kad su umrli, zid su zatvorili i kosturi se još uvijek nalaze negdje unutra. Možeš to zamisliti? 

(Živjeti onako kako ja živim nemoguće je i neizdržljivo, ne mogu to više podnijeti i, što je najvažnije, nemam zašto.

Marta je otputovala i osjeća se sretno. Kog vraga ja ne mogu tako živjeti?

Ova zemlja mi uopće nije mati – zašto bih je morao podnositi?

A čekaju nas još i krv i strahote završnog raspada zemlje. Što će mi taj mrtvi, sve hladniji svijet i ljudi koji su definitivno nepotrebni jedan drugome?)

Šutjeli smo. Potom sam pitao:

– Jesi li vidjela te sablasti?

– Nisam – uzvratila je Marta.    

– Mislim da od redovnika sigurno ne nastaju sablasti. Duše redovnika sigurno odmah dospiju u raj.

– Možda su to bili zločesti redovnici.

3.

Iz Poliglota smo prešli u irski bar Poštanski express.

– Kakvi su ti planovi? – upitala je Marta.

– Za večeras? Ili općenito?

– Za večeras.

– Ne znam. Već je kasno. Inače bih pokušao otputovati iz zemlje.

– Pa probao si. Nigdje ne možeš živjeti osim u svome gradu.

– Pa da… Pa ne mogu…

– Kod mene u Rigi na pet minuta pješačenja od kuće teče rijeka.

– Da?

– Zove se Daugava. Ako njome plivaš na zapad, dospjet ćeš u more.

– U kakvo more?

– U Baltičko more. Sigurno u Baltičko. Nije važno. U nekakvo veliko more. Jednom u dva dana s prijateljima se zapušim do besvijesti, gledam rijeku i stalno razmišljam o zazidanim tipovima. O redovnicima koji su sahranjeni u mojoj kući. Zamišljam kako ću umrijeti i kako će i mene isto tako zazidati.

– A ja sam običan tip. Izvan Peterburga ne mogu dugo živjeti. Ne volim marihuanu. Tebi je vjerojatno smrtno dosadno sa mnom, ha?

– Pa je l’ se seksaš?

– Gotovo i ne. 

– A želiš li?

– Pa baš i ne. Već sam se navikao.

– Odi u London. Ranije si želio živjeti u Londonu.

– Više ne želim.

– Zašto?

– Tamo je sve odavno umrlo.

– Onda odi u Berlin.

– I u Berlinu je također sve odavno umrlo. U Europi je svugdje sve odavno umrlo.

– Zato ovdje imaš život.

– Ovdje na Istoku života nikada nije bilo. Ali, sad ga nema ni na Zapadu.

– Što da se radi?

– Ništa. Živjeti svoj život do kraja i isto tako postati mrtav. Kao i sav okolni svijet. Uskoro će se Rusija početi raspadati na komadiće i sve će nas pobiti.

– Zar tako? I nema nikakve nade?

– Čuj, ja ti marihuanu ne volim. Neka oproste nazočni, ali svijet motrim trijezno.

– Ni ja, uzgred, ne pušim prečesto.

– Da? A što je sa zazidanim tipovima?

– Kakvim zazidanim tipovima?

– Čini mi se da si se danas napušila.

– Danas, pa to i nije prečesto.

Neko smo vrijeme šutjeli.

– Izvan Peterburga ne možeš živjeti? – upitala je Marta.

(Prvi put sam razmišljao o odlasku iz Rusije prije petnaest godina. Taj put – u New York. Tada sam se sastajao s djevojkom Amerikankom. Ona mi je napisala invitation i obećala pomoći oko zelene karte. Tada mi se činilo da ću u svemu uspjeti… da me New York treba… sad pak znam da ni kod kuće nikome nisam potreban.)

– Točno.

– Kupi si kuću u Hrvatskoj. Je li tamo lijepo?

– Tamo je jako lijepo.

– Pa onda si kupi. Baš me zanima koliko tamo košta kuća?

(Zapravo sam znao koliko tamo košta kuća. Odlično sam znao da novcem za koji u Peterburgu nećeš kupiti ništa osim sobička u predgrađu u Zagrebu možeš kupiti vilu iz doba Austro-Ugarske.

Tamo, u Zagrebu, stariji muškarci nose marame oko vrata, ujutro se briju u brijačnici, a onda do večeri sjede u kafiću. Kavu piju iz malih šalica. Ljudima ne treba velika domovina, nego mala. Uredna europska domovina. Nikakvi nadljudski ciljevi. Život bez ijednog događaja.

Oko stotinu godina Hrvatska je bila dio Austro-Ugarske monarhije. No, više nije. Nitko na svijetu nije u stanju odgovoriti gdje se nalazila ta Austro-Ugarska monarhija? Ili Osmanlijsko carstvo? Ili Mandžursko carstvo?

Hrvatska je malena i prelijepa zemlja. Tamo se kava pije iz malenih i prelijepih šalica. U današnjemu svijetu nema više carstava – tamo su kavane.

Svijet je bio lijep. Imao je lijepu povijest. Šteta što od nje ništa nismo imali.)

Marta je mahala čašom punom vina i smijala se:

– Kupit ćeš si kuću. Živjeti s Hrvaticom. Ujutro ćeš piti kavu u kavani. Kako se na hrvatskom kaže kavana?

– Kafić.

– Tako jednostavno? Čak ni jezik nećeš morati učiti! Sjedit ćeš u “kafiću”… Čitati svoje knjige… Satima gledati more…

(Sve bih dao za takav život. Ali ne mogu.)

– Oženit ćeš se Hrvaticom. Ili se nećeš oženiti, nego samo tako. Jesu li tamo lijepe djevojke? No, hajde! Ona će ti roditi dijete. Vodit ćeš ih na hrvatske plaže. I u hrvatsku školu. Možda neće biti takve nakaze kao mi!

(Sve bih dao za takav život. Ali ne mogu.)

– Počet ćeš živjeti bez ruske raskalašenosti. Tamo se sigurno nikada ništa ne događa, u tvojoj Hrvatskoj… ha? Kupi si kuću s balkonom i pogledom na more. Stavit ćeš noge na balkonsku ogradu s trideset godina i skinut ćeš ih tek kada umreš. Sa sedamdeset šest.

(Sve bih dao za takav život. Ali ne mogu.)

– Odlična perspektiva.

– Nećeš probati?

– Neću.

– Nećeš čak ni probati? Baš si glup. Istrunut ćeš tu, u svome močvarnom gradu.

– Eto, istrunut ću.

– Nećeš se ni pokušati oženiti Hrvaticom?

– Bojim se ženiti. Bojim se biti s drugim ljudima, shvaćaš?

– Čega se možeš bojati u braku?

– A što ću joj dati? Nemam ni novca ni posla. Kako ću se udvarati budućoj supruzi?  Ne mogu je čak ni odvesti na večeru.

– Zar ti nije palo na pamet da dami možda nije zanimljiva večera, nego ti?

– Nije mi palo.

– Hoćeš da naručimo još vina?

– Zapravo volim ljude. Samo što mi je teško s njima. Volim i djevojke. Samo će onoj koja će se vezati za mene život biti strašan. Tko će htjeti živjeti s momkom koji nema ni novca ni posla?

– Pa ti sa mnom razgovaraš.

– Zar je to razgovor?

– Hoćeš da se seksamo?

– Htjela bi?

– Vjerojatno ne bih. Ali kad dečko vrišti da nekoliko godina nije imao djevojku… Svatko bi se osjećao kao amater.

– Nisam vrištao. Pitala si i ja sam odgovorio.

– Nemoj se ljutiti. Hajdemo naručiti još vina.

Šutjeli smo.

(Sjećam se i kako su ljudi iz Rusije željeli putovati u velike zapadne države. Međutim, početkom 21. stoljeća nešto kao da je puklo. Sada svi žele živjeti u patuljastim državama-kalevalama. U Finskoj, u Novom Zelandu, u Latviji… u Hrvatskoj.

Što su patuljastije, to bolje. Da ne bude ništa veliko. Da se nikada ništa ne dogodi…)

Marta se radovala:

– Prekini šutnju. Pričaj s djevojkom. Zašto šutiš? Pričaj mi o svojoj Hrvatskoj! Je li tamo lijepo?

– Jako.

– Kako? Kao na Cipru?

– Što ti je?! Hrvatska je kao Venecija, samo je malena. I nema turista. Otuda imaš tri sata putovanja do Venecije zajedno s čekanjem na granici.

– Ozbiljno?

– Tamo na obali postoji jedan grad, zove se Rovinj. Kad sam stigao do njega, zamalo sam se rasplakao. Gradić na brežuljku, kuće gledaju na lagunu, a iznad gradića – venecijanski toranj i apsolutna tišina.

– I onda?

– Nije ti jasno? To je isto kao i u Veneciji, samo što je jeftino i nema nikakvih turista.

– Ozbiljno?

– U Veneciju je lijepo doći na tjedan dana. Kasnije ćeš poludjeti. A ovdje je sve isto, samo što je sve jeftino i vrlo mirno.

– Pa onda idi! Vidiš, ja sam otišla!

(Kasno ću se buditi. Izaći ću na balkon. Gledati Jadransko more. Piti kavu iz malenih šalica. Tiho i rijetko razgovarati. Prestat ću biti vječno histeričan na ruski način. Živjet ću dugo i mirno. Preselit ću se u taj čudesni kraj i više se u mome životu neće ništa dogoditi.

Prodat ću roditeljski stan. Za taj novac ću u gradiću Rovinju kupiti venecijansku palaču iz 16. stoljeća. Nešto ću potrošiti na adaptaciju i živjeti. Idealna varijanta. More. Nasmijane djevojke: s jedne strane Slavenke poput mene, a s druge ipak Mediteranke…

Loše je jedino to što se kava pije iz tako malenih šalica. Ne znaš je li to ozbiljno ili zafrkancija. Ne volim to. Ali, ako treba – naučit ću se.)

– Pa onda idi.

– Možda i odem.

S ruskoga prevela Irena Lukšić

Ilja Jurjevič Stogov rođen je 1970. godine u Lenjingradu (ponovno, kao i prije, Sankt Peterburgu). U “službenim” bilješkama navodi se da je radio kao čistač u nekom berlinskom kinu, učitelj povijesti u glazbenoj školi, glasnogovornik u mafijaškom kasinu, prodavač sportskih bicikala, ulični mjenjač deviza, urednik erotskog magazina, gastro-kritičar, tajnik u izdavačkoj kući i TV-voditelj, no on misli da u njegovu životu i nije bilo nekih zanimljivih činjenica pa radije ističe kako je prvih godina nakon raspada Sovjetskog Saveza marljivo plesao na važnijim rave-zabavama u rodnome gradu.

Pisati je počeo na nagovor znanca, a rezultat je bila Imperatorova lubanja, početkom devedesetih godina, koju je potpisao pseudonimom Viktor Banev. Glavni junak bio je novinar po imenu Ilja Stogov, momak sklon svim vrstama poroka, od kojih je najstrašniji bio alkohol.

Alkohol tematiziraju, u pozitivnom smislu, i Stogoffljeva najpoznatija djela s početka 21. stoljeća – Mačo ne plaču, Trinaest mjeseci i mASIAfucker, sve odreda prevedena i kod nas.

Roman Mrtvi mogu plesati objavljen je 2005. u Sankt-Peterburgu, kod piščeva “kućnog” izdavača Amfore, a u njemu Ilja sažima svoja brojna putovanja i fascinacije dalekim krajevima. Između ostalog – dotiče se i Istre, ljepota Jadranskog mora i gostoljubivosti hrvatskih ljudi. Putujući na kraj svijeta u potrazi za izgubljenim životnim smislom – pisac nalazi nove poticaje svojoj radoznalosti te počinje slagati osobnu povijest civilizacije, povijest koja počinje teći od kraja prema početku.

Čitajući roman Mrtvi mogu plesati, zaintrigirani namjernik pristaje na “novo čitanje svijeta”, na učenje, naime, prema kojemu je sve oko nas uređeno samo za potrebe znatiželjnog turista. I onda mu ne preostaje drugo nego da se i sam otisne na putovanja – imaginarna i stvarna. Uz obilje rock-glazbe, naravno.

Roman-putopis Mrtvi mogu plesati uskoro objavljuju Disput i Hrvatsko filološko društvo iz Zagreba u svojoj zajedničkoj biblioteci Na tragu klasika. Prevoditeljica Irena Lukšić Stogoffljev je tekst prevela iz rukopisne verzije.