Pseudoznanstvena naklapanja u službi kakve-takve stvarnosti. Te tu i tamo još ponešto
Razriješivši jednom zasvagda misterij postanka svemira, odlučio sam se nekoliko dana odmoriti. Ali, kako to obično biva, vrag mi nije dao mira. Već koliko sutradan, dok sam na Maksimirskoj tržnici kupovao poriluk i bijelu mrkvu, na pamet mi je pala još jedna ingeniozna znanstvena teorija.
Porijeklo pasjeg naroda Evolucijski biolozi skloni su vukove označiti kao najbliže srodnike pasa. Prema popularnom narativu, praljudi su lovili vukove i u zarobljeništvu ih podvrgavali napornom tretmanu pripitomljavanja, te ih usput učili trikovima od kojih ovi postadoše psima. Druga pak evolucijska paradogma veli kako je dio vukova išao hotimice živjeti sve bliže ljudskim naseljima, jer im se više isplatilo živjeti od smeća što ga proizvođaše ljudska zajednica negoli od prerizičnog lova iskešenih zuba, okrvavljene njuške.
Ali ja sam se – na Maksimirskoj tržnici, kupujući bijelu mrkvu, crnu repu i sušeni grincajg – dosjetio nečeg prilično revolucionarnog: psi su, naime, evoluirali od ljudi! Za takvu tvrdnju, naravno, nemam konkretnih dokaza, ali, pozorno razmotrivši stvar, uvidio sam da je predloženo rješenje o čovječanskom porijeklu pasa jedino moguće uklopiti u parametre postojeće stvarnosti.
Nakon svršetka posljednjeg ledenog doba, prvobitne zajednice prednje Azije s lovstva su prešle na poljodjelstvo. Riječ je bila o dugotrajnom procesu. U jednom momentu te davne prahistorije, a zbog neodgovarajućeg sociološkog back-upa, preostali malobrojni lovci počeše nazadovati u pogledu naoružanja, opreme i lovnih sposobnosti. Neki od njih su, ne mogavši se sviknuti poljodjelačkom životu, izumrli, a preostali su natprirodnim umijećem prirodnog odabira stali obnavljati svoje potisnute predatorske sposobnosti: vratili su se četveronožnom hodu i prekomjernoj dlakavosti tijela, dopustili njuhu da zaprednjači među osjetilima, pustili očnjacima da izrastu koji milimetar više – postali su životinje koje love, nova, dotad nepoznata vrsta. Postali su psi.
Otud ljudima psi. Kasnije su se psi još i dodatno isofisticirali, promijenili namjene i zaigrali uloge dotad nepoznate u povijesti pasa, u povijesti ljudi, u povijesti koja, uostalom, još uvijek traje. Evolucija još nije gotova. Još uvijek se neki od nas, ako ne i svi, promeću u pse. Ne nužno lovačke – kao što rekoh, modusi pasjeg egzistenstva uvelike su se izmijenili, pa tako i iznašaji evolucijskog pomaka.
Pomislivši tako, na Maksimirskoj tržnici, udaljim se od štanda s bijelom mrkvom, rabarbarom i matovilcem, udaljim se od cijele tržnice i kompletnog Maksimira kao takvog; potražim mirno mjesto da dovršim svoju, davno započetu preobrazbu u psa. Pronađem miran kutak pod grmom neke kontinentalne oskoruše i probam ubrzati cijelu tu stvar. Kvr-fr-zrrr (zvukovi evolucijskog pomaka).
*** Nisam ostao pod grmom kontinentalne oskoruše i nisam se preobrazio u psa, tako da sam cijelu tu teoriju morao napustiti i posvetiti se svakodnevnom životu. Svakodnevčio sam uzduž i poprijeko dobro nam znanog ekosustava, sve dok nisam došao u posjed još jedne krajnje inovativne znanstvene spoznaje.
Oni ne dolaze “Oni ne dolaze”, rekao sam nakon dugog promišljanja, “oni su već stoljećima ovdje.”
“Da? Vidio si ih?” upitala je Rina Dandelion, s kojom sam razgovarao na ulazu u Zavod.
“Vidio, čuo, osjetio”, rekao sam. “Na gornjim sjekutićima i na donjoj usni. Svi očekuju da će vanzemaljci biti u nekoj mjeri čovjekoliki, barem da ih se može pozvati na kavu ili priupitati standardan set pitanja. Ali u stvarnosti to ne ide tako. Oni su među nama već dugo, dugo, a na oblik njihove pojavnosti, premda krajnje neobičan, već smo uvelike navikli. Riječ o jednom slovu.”
“…?”
“Slovu abecede, točnije glasu što ga izgovaramo svakodnevno. Sva ostala slova stvorili smo mi ljudi unutar kolektivnog nam uma, tijekom tisuća godina, samo je ovo došlo izvana.”
“Koje je to slovo?”
“Ne bih o tome. Nije još vrijeme, a i nisam raspoložen za bliske susrete treće vrste. Mogu samo reći da pripada prvoj polovici abecednog niza.”
“Ali po čemu znaš da je upravo to slovo vanzemaljskog porijekla?”
“Ima više stvari. Kao prvo, ono je prilično slabo zastupljeno u riječima našeg, ali i drugih jezika. Ispada gotovo nepotrebno, praktički suvišno. Druga stvar, prilično ga je teško izgovoriti te ga mnogi govornici gutaju, što ne ostavlja zamjetljivijeg traga na izgovorenoj riječi. Treće, u pisanim izvorima ne javlja se prije srednjega vijeka, odnosno prije kraja prvog milenija.”
“Drugi Kristov dolazak!”, uzbudi se Rina Dandelion.
“Upravo tako.” odgovorio sam joj. “Svi su ga tada iščekivali, u paketu sa smakom svijeta, ali nije se dogodilo ništa. Ili jest? Samo što je promjena bila naizgled sitna i nebitna i nitko nije računao…”
“Ima li to slovo onda teološki ili egzobiologijski značaj?”
“Nebitno. Ovisi o instrumentariju kojim jedinka sagledava stvarnost. U oba slučaja slovo nam stiže izvan stvarnosti, što će reći niotkud, ali se na krajnje lukav način implementiralo u nju, poput… poput živog patuljastog vojnika koji se sakrije među olovne vojnike i onda miruje do prve prilike.”
“Samo polako. Zbog nezgrapnih usporedbi mogao bi imati problema i u Zavodu!”
“Pa sad smo na pauzi.”
“Upravo je prošla.”
“Prošla?”
“Prošla.”
“Idemo onda nazad u ured”, rekao sam, ljutito razbivši plastičnu šalicu od kave o obližnji zid.
U staretinarnici A misterij lokacije svijesti uspio sam riješiti još prije desetak godina, kad sam radio u onoj staretinarnici blizu Ksavera. Jer lokacija svijesti, gospodarice barem ovoga svijeta, kako je nazivaju, prilično je upitna: neki neurolozi sumnjaju u malu koštanu čahuricu našte neurona, čahuricu u koju okular mikroskopa ili njuškica kakvog biokemijskog označitelja još nisu uspjeli prodrijeti. Drugi se pak znanstvenici priklanjaju viralnoj memetici, mempleksu pomičnom i seljivom s domaćina na domaćina, jednom jedinom ja za koji svatko od nas misli da pripada samo njemu / njoj.
U rečenoj staretinarnici radio sam i na poslovima otkupa. Ljudi su mi donosili svašta; tražili su puno, ja sam nudio malo; tako se i pristoji – vremena su bila teška i ozbiljna, a takva su i ostala.
Tog mi je jutra u radnju stupila žena u ranim četrdesetima. Nosila je bluzu od štampanog pamuka, plisiranu suknju od organske svile (ispod koje su se nazirali bumpseri kvrgavih koljena). Nos joj je bio povelik, oči kao dva neulaštena sedefna gumba. Usta kao uklesana.
Nakon pozdrava, iz povelike je zelen-vrećice konzumuše izvadila kartonsku kutijicu. Otvorila ju je i približila da bolje vidim. Unutra je bilo nešto vrlo sitno, toliko sitno da…
“Što je to, zapravo?”, pitao sam.
“Čudesni pronalazak. Proljetos smo – suprug i ja – bili u Egiptu i došli u posjed ovoga. To je mrvica kruha iz Tutankamonove grobnice.”
Identifikacija zagonetnog predmeta ohladila me u trenu:
“Gospođo, znate li vi koliko su mi puta nudili staroegipatske artefakte: natpise na papirusu, kamene mačke, zahrđale ankhove… jednom i cijelu mumiju! Ali lažno, sve je bilo lažno. Čak i ta mumija, koja je na prvi pogled izgledala jako uvjerljivo. Prije sto godina prosječni bi putnik u Egipat po povratku sa sobom donio na desetke autentičnih starina. Ta su vremena prošla. Sad je sve lažno. Mamac za turiste. Ako mogu krivotvoriti cijelu mumiju, mislite da ne bi bili u stanju jednu običnu mrvicu kruha!”
Žena je šutjela, očito razočarana. Pogledao sam njezin “čudesni pronalazak” kroz povećalo: najobičnija mrvica kruha, najvjerojatnije iz neke od lokalnih pekara. Ma kakav Tutankamon, pomislio sam, kakve egipatske žemlje – i tad me prostrijelila iznenadna spoznaja: ta to sam ja, ta ja sam ta mrvica kruha!
Znanost, kako rekoh, nije u stanju pronaći dnevni boravak svijesti, a spavaćoj joj sobi nije ni blizu. A ja sam ovoj mojoj kakvoj-takvoj svijesti posve slučajno uspio pronaći smještaj: tu je, u ovoj mrvici kruha. Naravno, istinitost te tvrdnje nemoguće je dokazati, a nema ni potrebe. Ja sam ja koji sam otkrio smještaj samoga sebe i drugim jastvima nemam što dokazivati.
Mrvonosna gospođa kao da se ponadala nečemu kad sam stao razgledavati rečenu mrvicu onako pomno. Morao sam je razočarati:
“Kao što rekoh, ništa od toga. Stvar je bezvrijedna.”
Što dalje od sebe Mogao sam, doduše, otkupiti tu mrvicu, kupiti samoga sebe pa se prodati što skuplje! Ali znao sam da za tako nešto nikada ne bih postigao povoljnu cijenu. Osim toga, prodavati samoga sebe možda nije isto što i prodavati dušu, ali je tome opasno blizu. Mogao sam zadržati tu mrvicu, zadržati sebe, čuvati se u nekom sefu iza sedam pregrada, iza dvadeset velova. Ali čemu? I ovako imam dovoljno problema, samo sam si još ja falio!
Mrvonositeljica izađe iz radnje vidno povrijeđena neuspjelom trgovinskom operacijom; izađe, možda i na rubu plača, noseći kutijicu s mrvicom krajnje pažljivo, kao da nosi ne znam što.