Ivana Slunjski  

Muke po mladim koreografima

kazalište

Ni ovogodišnja, već peta Platforma mladih koreografa, održana od 9. do 16. svibnja u prostorima Komedije i Kulturnog centra Centra Kaptol, nije uspjela razriješiti dileme svojih prethodnica. Najviše brige i nadalje stvaraju tegobe oko zadanosti i dosljednosti provođenja kriterija selekcije. Inzistiranje na prijavljivanju petominutnog segmenta radova koji su u tijeku nastajanja selekcijskoj komisiji sužava obzor objektivnog sagledavanja, jer se tako prijavljeni radovi mogu nalaziti u različitim fazama radnog procesa i nije isključeno da se do završne forme iz dobre zamisli preobraze u loš proizvod ili da se odbacivanjem ranog koncepta postigne neospornu vrijednost. Jasan pokazatelj navedenog na prošloj je Platformi bila večer odbijenih radova među kojima se našlo solidnijih, kao što je solo Utjecaj mjeseca na život homo sapiensa (slučaj ženske jedinke) fragment 2.2 autorice Sanje Tropp, od onih selektiranih. Ova je Platforma izostankom prikazivanja odbijenih radova ipak izbjegla takvu uspoređivanju. Kriterij prikazivanja prvih koreografskih radova koji su organizatorice Tamara Curić i Larisa Lipovac plasirale osnutkom Platforme i kojim su primarno gradile profil manifestacije sada su velikim dijelom ignorirale. Manjak tog važnog čimbenika koji je takoreći bio inicijalni okidač pokretanja ovakva tipa događanja posljedično rezultirajući gubitkom prepoznatljivosti ionako labilno definirane i u dosadašnjem obliku još nedovoljno zaživjele Platforme samo je pridonio njezinu utapanju u učestalu osrednjost šarolikih festivalskih ponuda.

“Manja” i “veća” imena?

Neovisno o tome jesu li se predstavili prvim koreografskim radovima, selektirani domaći autori široj su publici relativno nepoznati, a istovremeno zastupljeni strani autori uglavnom se više ne mogu provući ni pod mlade koreografe ni pod koreografe početnike, mnogi od njih su štoviše, kao Henrietta Horn, europski (a i šire) renomirani koreografi, a samim time nije prihvatljivo da se nađu u istom fokusu s domaćim autorima koji tek kroče u svijet plesa. Zasebne večeri dodijeljene su nagrade dvjema predstavama, Dermicu Ivančice Horvat i Gustava Lesgarta te Aquaplanu Larise Lipovac, uvrštenim na repertoar mimo selekcije, koje naveliko zaobilazeći propisane kriterije odabira također nisu imale što tražiti na Platformi mladih koreografa. Prezentacija stranih koreografa s diskutabilnom kvalitetom pojedinih radova i opravdanošću odabira istih stoga se može shvatiti isključivo kao podizanje atraktivnosti festivala većim imenima, a uplitanje autorskog projekta osnivačice Platforme kao stvaranja mjesta sigurne samopromocije. Dok s jedne strane TALA intenzivno radi na promoviranju vlastita materijala, s druge se nameće problem koji se odnosi na promociju upravo početnih radova manje poznatih ili nepoznatih koreografa. Što njima Platforma donosi osim mogućnosti jednokratnog prikazivanja rada pred relativno malim brojem gledatelja? Zapravo ne mnogo. Istina, većina ih ne bi sama smogla sredstva za iznajmljivanje prostora i organiziranje produkcije, ali ostaje u zraku što učiniti dalje kako se ne bi ponovo prepustili anonimnosti. Granice selekcije ubuduće bi se trebale bolje promisliti i s obzirom na žanr prikazanih radova jer nije vidljivo jesu li propusne samo za područje suvremenog plesa ili su otvorene i komercijalnijim plesnim produktima, kao što se da naslutiti iz preferiranja forme mjuzikla (Igor Barberić).

Neispunjene potrebe inkluzivnosti

Imajući u vidu razmjere hrvatskog teritorija, nedovoljnu razvijenost plesne scene i činjenicu da je potrebno prijaviti velik broj radova da bi se nešto od toga moglo izdvojiti, nije se naodmet pozabaviti i učestalošću događanja Platforme uokvirene postojećim modalom. Nisam baš sigurna može li se svake godine iznova pronaći toliko talenata koji bi ravnopravno konkurirali jedni drugima, jer u protivnom nitko ne bi radio ništa drugo nego samo plesao. Ako su se organizatorice već odlučile na organizaciju Platforme jednom godišnje, možda bi bilo korisnije iznijeti godišnji presjek produkcija svih novih autora koji se okušavaju u plesu. Dalje bih se osvrnula na predstavljene radove domaćih koreografa. Plesački kvartet iz Pule, Ivan Blagajčević, Maja Koraca, Aleksandra Mišić i Sanela Vrbnjak, upoznali smo u koreografiji Aleksandre Mišić Sva(t)kodnevno . Vrijednost njihova rada prije svega leži u osobnom angažmanu i izrazito dobro razrađenoj tehnici kojom bez teškoća svladavaju zahtjevne elemente i eksplozivno nabijene sekvence kojima Sva(t)kodnevno obiluje. Velike amplitude pokreta i brojni skokovi bliski afrodanceu karakteristični su za duete i grupno izvedeni materijal. Pokret ne odlikuje toliko inovativnost koliko snaga ekspresivnosti. Koreografija dobiva na dinamičnosti konstantnim izmjenama izvođača koji izvode materijal i onih koji se povlače u narativni okvir, dan odmah u početku, kojim Sva(t)kodnevno ujedno i završava, kao i ublažavanjem grupnih prizora solo sekvencama. Narativni okvir u koje su plesne sekvence utisnute pomalo djeluje neprimjereno nametnut, više kao da se našao tu kako bi opravdao svu silinu plesnog zbivanja, a manje iz stvarne potrebe koncepta uprizorenja. Unatoč manjim propustima pulska je skupina entuzijastično najavila jačanje plesnih inicijativa i izvan zagrebačke plesne scene. Najdomišljeniji rad večeri domaćih koreografa bila je plesno mimska minijatura Proklizavanja proizišla iz okružja riječkog Prostora Plus, za čije je autorstvo zaslužna Jasmina Safić, a scensko utjelovljenje Marko Čavrak, Mila Čuljak i Urška Lušić.

Težina odmaka

Minimalistički u pokretu britki niz grotesknih situacija temeljenih na gegovima hoda poduprt je i pojačan izvrsno postavljenim svjetlom. Tako se tijela gibaju prema svjetlu, od svjetla, sa svjetlom ili iznenadno reagiraju na svjetlo. Kontraponirajući i jukstaponirajući tijelo svjetlu pojedina naizgled ista prohodavanja izvođača scenom poprimaju sasvim različita značenja: ukočena figura Mile Čuljak podignutih ramena i ruku čvrsto pripijenih uz tijelo koje je lagano ukošeno prema naprijed ubrzanim jednolikim dijagonalnim kretanjem scenom od svjetla moguće je tumačiti paraliziranošću vlastitim strahom i uzmicanjem pred uzrokom nelagode; njezino gotovo identično kretanje prema izvoru svjetla u drugom prohodavanju odašilje simboliku presinga jutarnjeg buđenja i mrzovoljno ispadanje iz kreveta. Humornost prolaza posebno je izražena u zajedničkim prizorima kad se izvođači iz svoje autistične putanje naglo prebacuju u tuđu preuzimajući obrasce tuđih manira ili tek zastaju da odvuku drugo tijelo u smrznutoj pozi jer im se našlo na putu ili pak u iznenadnim obratima kad publika nakon ispražnjene scene iščekuje ponovni ulaz izvođača umjesto kojih tada scenom proskakuta samo loptica. Sitnim odmacima u odabranim tipiziranim pokretima kroz trzaje, grčenje, drhturenje, ili umjerenom i pravodobnim ispuštanjem uzdaha ili drugog zvuka zaokružuju se prijelazi čitave skale različitih emocija i stanja, od straha i bespomoćnosti do bijesa i mržnje. Solo za pet autora Zvonimira Kvesića u kojem uz autora u plesačkoj postavi sudjeluju Simone Deriu, Marek Lihotan, Maria Nystrom i Ingrid Radman, korektan, ali od svih triju prezentiranih radova (i izvadak video projekcije iz Angel Two Andreje Kumpar, o kojem je bilo riječi u pretprošlom broju Zareza ) koreografski najmanje zanimljiv, zadržao se na prezentiranju klasične tehnike i vizualno efektnim rješenjima razmještaja grupacija plesača na sceni. Klasično predočavanje plesa i razmišljanje u granicama baletne dramaturgije, što se ne odnosi toliko na korištenje same tehnike, nego na način građenja plesnog materijala, proširivanje iste plesne sekvence, zatim na kompoziciju i ulaze plesača koji gradiraju formacije od solo dionice do kvarteta svaki put iznova ponavljajući sekvencu uvećanu za nekoliko novih elemenata, pa i na unisoni kvintet, dodatno potvrđuje paralelan glazbeni tijek Paganinijeva koncerta za violinu. Za promjenu bi bilo ugodnije pratiti što se sve događa s tijelima obučenim klasičnom tehnikom kada se odmaknu od baletno stereotipne vizije plesa. Ovako se Kvesić predstavio sasvim korektno odrađenim, apstraktnim, ne posebno nadahnutim djelcem, koje zadovoljava ispitna mjerila svake plesne akademije.