Luka Ostojić  

Mukotrpan rad

Zašto čovjek radi? Zašto ljudi rade? U našem društvu, već u šestoj ili sedmoj godini ljudi počinju raditi kako bi se obrazovali za fazu života kad će, opet, raditi. I tokom cijelog tog životnog radnog ciklusa, čovjek se redovito pita zašto treba raditi. Zašto ne bi, umjesto pisanja zadaće, kopanja u polju ili popravljanja automobila, radije spavao ili jeo sladoled, ili pogledao kakav dobar film, ili čitao knjigu (ili letio uzduž dijagonale stranice) ili otišao u zoološki vrt, ili vodio ljubav ili, naprosto, legao na leđa i beljio se nebesima? Dva su moguća odgovora na to pitanje. Po jednom viđenju, čovjek ostvaruje vlastiti potencijal i gradi svoju ličnost kroz rad. Radni proces izvlači najbolje iz čovjeka, a rezultat rada ostaje kao konkretan trag pojedinca. Drugačije rečeno, “mi gradimo branu, brana gradi nas”. U jednoj mjeri, ta teorija ima smisla. Postoje brojni ljudi koji uživaju u procesu rada, bilo da je riječ o intelektualnom ili fizičkom radu, te pronalaze smisao rada u konačnom proizvodu na koji mogu biti ponosni. Svakako je najbolje kad čovjek radi iz tog razloga, ali na šire gledanoj društvenoj razini, ipak je nemoguće očekivati da se značajan dio ljudi bavi svojim poslom iz ljubavi prema radu. Ne samo što se dobar dio društva, silom prilika, bavi poslom koji im subjektivno ne odgovara, već i postoje brojni društveno nužni poslovi koji teško da čine radnika sretnim.

Zašto smetlari kupe smeće? Ovdje se nameće slika Charlieja Chaplina koji u Modernim vremenima radi apsurdan posao na industrijskoj tekućoj vrpci, ali zapravo oduvijek postoji cijeli niz poslova koji nisu atraktivni, zdravi ni poticajni, a koje netko u društvu treba napraviti: poslovi u medicini, javnoj čistoći, na gradilištu, u industriji itd. Za takve “prljave poslove” društvo ne može računati na intrinzično motivirane radnike, nego treba naći neki drugi način kako bi potaknulo ljude na određeni rad. Stoga se postiže kompromis s potencijalnim radnikom: u zamjenu za rad, osoba će dobiti naknadu koja će joj omogućiti dostojanstven život. Naknada omogućuje ljudima da se posve koncentriraju na određeni posao, ali ih i potiče da se prihvate posla kojim se nikako drugačije ne bi bavili. Naknada za rad tako je ključna na općoj društvenoj razini jer, bez nje, ne bi bilo ni društveno važnog rada; ključna je i za pojedinca koji, makar volio svoj posao, bez naknade ne može osigurati egzistenciju. Stoga upravo naknada pokreće radni proces koji rezultira neophodnim društvenim resursima i koji osigurava egzistenciju građana. (Naknada ne podrazumijeva samo novčanu plaću, nego i zdravstveno i mirovinsko osiguranje, sigurne i udobne radne uvjete itd.)

Razmaženi radnici? Dakle, ljudi rade primarno jer im treba novac da prežive i da si kupe nešto lijepo. Ovo zaista nije revolucionaran zaključak, nego veoma jasna i samorazumljiva tvrdnja. Ipak, sudeći po trenutnoj vladinoj politici i po medijskom diskursu, taj samorazumljiv zaključak ujedno je i veoma lako zaboraviti. Stoga ga treba jasno istaknuti prije nego što se pozabavimo recentnim potezima u državnoj radnoj politici.

U financijskoj krizi, kad cijena života postaje veća, a radnih mjesta ima sve manje, posao dobiva još veću vrijednost. Pritom pak dolazi do jednog paradoksalnog fenomena po kojem radno mjesto dobiva na značaju, a glavni razlozi zbog kojeg ljudi uopće rade postaju manje vrijedni. Naime, u društvu se stvara dojam da sama činjenica što osoba ima posao podrazumijeva razlog za zadovoljstvo (“Barem nisi na ulici!”), pri čemu osobe koje odbijaju poslove zbog nepovoljnih uvjeta rada, u medijima i u svakodnevnim razgovorima dobivaju oznaku “lijenčina” i “danguba”. Lako za to što se govori i piše, problem postaje ozbiljan u trenutku kada takva percepcija rada postaje dio službene državne politike. Poruka brojnih aktualnih državnih intervencija jest da činjenica što osoba radi sama po sebi predstavlja značajnu naknadu za rad, pri čemu radnik ne treba zahtijevati “kruha preko pogače”, tj. bilo kakvu drugu ozbiljnu naknadu za taj rad.

Poticaji za zapošljavanje radoholičara Uzmimo za primjer politiku poticanja zapošljavanja mladih ljudi bez radnog iskustva: ukoliko poslodavac zaposli osobu sa završenim fakultetom bez radnog iskustva, država će iz budžeta platiti plaću (u iznosu od 1600 kuna) i doprinose tom radniku. Pogodba je besmislena: osoba bi trebala raditi puno radno vrijeme za plaću kojom si ne može osigurati egzistenciju. S druge strane, poslodavac koji ubire rezultate tog rada ne mora izdvojiti nikakvu naknadu za radnika. Takav koncept proizlazi iz navedene logike po kojoj je status radnika sam po sebi nagrada za radnika. To se može vidjeti i u nazivu statusa takvog radnika: to nije rad, nego “stručno osposobljavanje”, dakle svojevrsni obrazovni program u kojem mladi radnik dobiva priliku naučiti se obavljati svoj posao. Taj naziv je laž: ne samo što je radnik prošao obrazovnu instituciju zvanu “fakultet” koja ga je stručno osposobila za rad, nego radna mjesta na kojima radnik radi uglavnom nisu obrazovne institucije za osposobljavanje ljudi pa, shodno tome, ne mogu nikoga formalno stručno osposobiti. Radi se o politici (i logici) koja je kratkog vijeka: mladi ljudi mogu u početku prihvatiti posao jer je “bolje išta nego ništa”, ali kad-tad će doći do pitanja koje si postavlja mali Ivica kad rješava zadaću iz matematike: zašto ovo radim? U ovom slučaju, zašto radim posao za plaću kojom ne mogu platiti smještaj i režije?

Primjera sličnih politika ima gdje god pogledamo. U novinarstvu je raširen rad preko tzv. RPO ugovora, tj. formiranje stalnog radnog odnosa preko ugovora o autorskom djelu čime novinari gube niz prava koja bi trebala biti osnova svakog stalnog radnog odnosa: mirovinsko i zdravstveno osiguranje, pravo na otpremninu u slučaju otkaza, pravo na štrajk itd. Vlast dopušta takav rad budući da, unatoč ilegalnosti, odbija regulirati ovaj problem - čak postoje naznake da bi takav oblik rada mogao postati legaliziran. Rad preko RPO ugovora postavlja novinara u iznimno nestabilnu poziciju u kojoj poslodavac može posve diktirati naknadu za rad, kao i otpustiti novinara bez otpremnine i obrazloženja. Zašto novinari pristaju na takve radne uvjete? Jer barem imaju posao.

Također, sudeći po članku iz Novog lista (22. veljače), bolnice se spremaju na ukidanje putnih troškova za pripravnike. Ta zašto plaćati putne troškove ljudima koji dobivaju priliku dobiti praktičnu naobrazbu u bolnici? Ovakve političke odluke stalno ističu radno mjesto kao privilegiju i kao priliku za razvoj pojedinca, zanemarujući benefite koje poslodavac i država dobivaju iz radnog odnosa te zanemarujući glavne faktore zbog kojih ljudi uopće ulaze u radni odnos.

Što čuvaju čuvari? Ipak, ova politika dosegla je vrhunac u nedavnoj vladinoj odluci o linearnom smanjenju koeficijenta za visinu plaće u javnom sektoru za 3%. Vlada je odluku donijela bez pregovora sa sindikatima, kao da se radi o posve neospornoj mjeri štednje koju treba hitno provesti. Obrazloženje ove mjere sadrži već ponovljene priče o štednji, ali u obrazloženju se ističe opasna logika koju su redom iznijeli ministar rada i mirovinskog osiguranja Mirando Mrsić, ministar poduzetništva i obrt Gordan Maras i premijer Zoran Milanović. Sva trojica navela su kako je jedina druga opcija bila davanje otkaza zaposlenicima u javnom sektoru, pri čemu je smanjenje plaće svakako bolja opcija. Tako je vlada pokazala da će se u svakom slučaju postaviti kao čuvar radnih mjesta, ali ne i kao čuvar radničkih prava. Takva politika dugoročno je veoma opasna: pojedinac koji ne dobiva dovoljnu naknadu za rad mora se boriti za egzistenciju, a društvo koje ne daje dovoljnu naknadu za rad neće uspjeti održati radni proces i dobiti neophodne resurse.

Ovaj prigovor možda zvuči fatalistički, ali dobiva na težini kada pogledamo statističke podatke. Stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj, po podacima Državnog zavoda za statistiku, iznosi oko 22%. To je prilično visoka stopa, ali ipak niža od stope nezaposlenosti u Španjolskoj, Grčkoj i susjednim zemljama u regiji. Međutim, umjesto tog podatka, trebali bismo pogledati broj ljudi koji su siromašni ili na rubu siromaštva. Po podacima Eurostata iz 2011., u Hrvatskoj se (uz nepoznat broj siromaha) 32,7% ljudi nalazilo na rubu siromaštva (danas je taj postotak vjerojatno veći). Dakle, značajan broj ljudi koji ima posao i dalje živi na rubu siromaštva. Po istim podacima, čak 49% Hrvata s nižom stručnom spremom i 29% Hrvata sa srednjom ili višom stručnom spremom nalazilo se na rubu siromaštva – Hrvatska je po tome bila na razini Latvije, Rumunjske i Bugarske. Tek 13% ljudi s visokom stručnom spremom nalazilo se na rubu siromaštva, po čemu smo blizu prosjeka EU od 11,8%. (Mala digresija: sudeći po ovim podacima, možemo zaključiti da bi značajan broj ljudi izašao iz loše situacije kad bi završio fakultet, ali vjerojatno upravo zbog te loše situacije ljudi ne mogu priuštiti školovanje. Tom paradoksu svakako pridonosi i trenutna obrazovna politika.)

Ovim podacima valja pridodati pad minimalne plaće na 374 eura i rast cijene hrane (za 21,8% u odnosu na cijenu iz 2005. godine). Osnovne potrebe postaju skuplje, a plaće koje bi trebale zadovoljiti te potrebe postaju sve manje. Stoga prijetnja otkazom ne može biti babaroga kojom se opravdava daljnje smanjenje plaća: puno radno vrijeme s premalenom plaćom moglo bi uskoro postati gore od nezaposlenosti.

Sokrat je već u Platonovoj Državi objasnio da je podjela rada među članovima zajednice najbolji način organiziranog zajedničkog života. Umjesto da svaki pojedinac radi na proizvodnji svih potrebnih resursa, ljudi u zajednici će raspodijeliti posao i kasnije razmijeniti te resurse – takav princip zajedništva je daleko praktičniji. Taj princip podjele rada se zakomplicirao rastom populacije, ali u svojoj biti ostao je isti: pojedinci su i dalje ovisni o radu drugih ljudi te svojim radom pomažu ostalima. Loši radni uvjeti tako nisu pogubni samo za pojedinog radnika, nego za cijelu populaciju koja i dalje ovisi o nacionalnom i internacionalnom radu. Stoga, iako se trenutno nalazimo u lošoj situaciji u kojoj ljudi i dalje pristaju na rad za plaću koja nije dovoljna za život, uskoro bismo mogli doći u još goru situaciju u kojoj ljudi neće pristati na takve uvjete, nego će radije ostati nezaposleni. Tada bi sokratovska “država” izgubila svoj osnovni smisao.