Danas mi je rođendan – razgovijetno promrmlja gledajući otiske svojih usana na rubovima prazne čaše, nakon što je ispio i posljednju kap. Konobar pogledom prostruji kroz bljedunjavu tamu lokala i kad se uvjerio da nema nikog drugoga osim njih dvojice, bio je siguran da su izgovorene riječi pripadale muškarcu koji je sjedio za šankom, nedaleko od njega. Sjedio je jednako blago pognut kao kad je stavio whiskey preda nj i prstima lijeve ruke tiho okretao čašu. Desnu ruku držao je spuštenu niz zaklonjeni profil tijela, tako da je konobar samo na trenutak, onaj daleki trenutak kad ga je posluživao, primijetio da ju je gotovo do polovice podlaktice ugurao duboko u džep.
Bilo je nešto čudno u njegovoj pojavi, od samog ulaska i kako se nečujno prišuljao do šanka, puštajući da mu zvuci pozadinske glazbe titranjem izbrišu korake. A onda i kako je sjeo, bez prethodnog pozdrava i bez da je skinuo kaput koji mu je sezao do gležnjeva, samo ga je raskopčao i pustio da klizne oko visoke barske stolice, tako da se, gledajući ga s leđa, nije moglo procijeniti sjedi li, ili stoji, pognut i naslonjen na šank. Bez i jedne riječi. Osim narudžbe. Whiskey, izgovorio je gledajući preda se i ostao nepomično sjediti u kaputu. Iako je u lokalu bilo ugodno toplo, za razliku od vanjske temperature i vruće, na muškarčevu čelu nije se pojavila ni kapljica znoja.
Dosta je blijed, primijetio je konobar pružajući mu čašu u kojoj se led miješao s bakreno toplom tekućinom. Blijed i miran, kao da je mrtav, pomislio je i svrnuo pogled s muškarčeva lica. Tada je, izgovorivši izvolite, u kutu oka primijetio da njegov trenutno jedini gost od ulaska desnu ruku nije izvadio iz džepa. Otresajući bezrazložnu sumnju kao prhut iz kose okrenuo se da pregleda razine alkohola u bocama na stelaži. Između uskih grla zelenih, prozirnih, mutnih i punih boca, tamo iza, na zrcalu potpornog zida, stražarilo je muškarčevo izobličeno lice.
Pred kraj druge police, kao udarac s leđa u potiljak, čuo ga je kako govori. Kroz izmaglicu prigušenih svjetala lokala osvrnuo se da glas poveže s nekim novopridošlim gostom, ali i dalje su bili sami. On iza šanka i muškarac od kojega ga dijeli svega par desetaka glatke drvene podloge s kružnim otiscima čaša koji su se nakupljali tko zna otkad i od kojih mu se činilo kao da je svakodnevno, uz sve one uobičajene goste, poslužio i mnoštvo žednih duhova.
- Danas mi je rođendan – nije bilo nikog drugoga tko je mogao to izreći osim njega, nikog osim muškarca u kaputu, muškarca koji sjedi pogrbljen i sve više se krivi, kao da ga čaša koju je ispraznio, svojom alkoholnom gravitacijom uvlači u sebe. Gledao je u nj i u glavi si pojašnjavao da je to gost kao bilo koji drugi, da nema ništa čudno na njemu, da je vidio i čudnije do sada i da se neugodno osjeća samo zato što je s njime sam u mračnom lokalu, ali ako samo malo napregne oči vidjet će da i nije tako mračno kako mu se čini i muškarčevo lice ima sve što je vidio već tko zna koliko puta, nos i oči i čelo i usta i obraze, jest da mu je kosa pala preko čela i ne vide mu se oči, ali nos proviruje, bar malo, da, to mora biti nos i usne, one se potpuno jasno vide, malko razmaknute usne, kao da žele još nešto reći, ali šute, uredno izbrijani obrazi, pa što je više potrebno, vjerojatno nikada nije ni imao ovako normalnog, mirnoga gosta, obično su pijani, glasni i bahato mašu, a vidi njega, nije ni čudo što se pognuo, čovjeku je danas rođendan, a mora ga provesti sam, tu za šankom, s nepoznatim muškarcem, s konobarom, koja sam ja budala, mogu se potruditi i bar mu malo olakšati, dati sve od sebe, biti konobar, onaj kome gost može reći sve, povjeriti se, mogu mu, mogu mu bar odgovoriti, jer ova tišina, ovaj muk otkad je rekao da mu je rođendan traje već predugo, odgovorit ću mu i platiti piće, toliko mogu.
- Sretan rođendan, gospodine – izgovorio je trudeći se da to i misli i s police uzeo bocu da ispuni jedinu staklenu čašu na šanku, iako su, činilo mu se, i duhovi pružili ruke sa svojim čašama, da se okoriste.
- Ova je na račun kuće, gospodine, James časti – dometnuo je lijevajući, a muškarac je bez ikakve reakcije nastavio prstima zakretati čašu, kao da je navija, umjesto budilice, da ga probudi, ili još više ugura u mrtvilo u koje je zapao.
Ulio mu je čitav centimetar više nego je inače lijevao pa uzeo čašu da ulije i sebi. U svoju čašu nije stavio led i nije ulio više od gutljaja, možda da nadoknadi višak koji je ulio u prvu čašu, ali sasvim dovoljno da nazdravi za slavljenika.
- U vaše ime – prisno je podigao čašu i pričekao da muškarac prihvati, ali ovaj nije ni trznuo. Čekao je i onda čekao još nekoliko dugih sekundi, osjećajući kako mu krv žari lice pa ispio. Odstupio je korak, još uvijek ga gledajući, odložio čašu i okrenuo se. Muškarčev lik ocrtao se između boca. Na pomisao da je nekom takvom odao svoje ime prošli su ga trnci. Stegnuo je krpu u šaku i obrisao dlanove koji su se naglo počeli znojiti. Shvatio je da preko zrcala zuri u muškarčev lik, da mu traži oči između crnih vlasi kose, da se trese, da se očima zalijepio za onoga koga se boji. Nije ga smio pustiti iz vida.
Samo što je trepnuo, muškarčeve usne su se razdvojile.
- Danas mi je rođendan, James – riječi su upale u umirenu čašu i uzburkale površinu whiskeyja kao da su okamine neke drevne rečenice. Iako mu je izgovorio ime, konobar je ostao ukočen na mjestu, s očima prikovanima za odraz među bocama. Vrat je povio još niže, a crna mu je kosa pokrila i usne. James je između polica vidio, kao najgušću koprenu, crni zastor preko lica pognutog muškarca u dugom kaputu, čija je lijeva ruka stezala debelo staklo čaše do polovice ispunjene alkoholom, u kojem se polagano, poput vremena što nestaje između dva čovjeka u praznom lokalu, topio led. Samo prividno je vrijeme nestajalo, jer kao led što se topi i ujedinjuje s tekućinom, povećavajući joj obujam, tako se i vrijeme, naizgled protječući, samo gomila, sve ga je više, ukrupnjava se dok ne dosegne kritičnu masu rasprsnuća.
James je pomislio da će vrijeme eksplodirati, već je vidio komadiće sekundi kako probadaju boce, velike, odcijepljene komade minuta kako prevrću stolove i probijaju vrata, sate i njihove polovice koje težinom lome zidove, trgaju stupove, urušavaju strop i u podu rastvaraju golemi otvor s ljevkastim ponorom, kao iz neke priče, sve se, osim njegova ukočenog tijela, počelo micati, kad se muškarac pomaknuo. U nevjerici je gledao, zjenice su mu se proširile do boli, skupljajući škrtu svjetlost što se trusila odbijajući se od različitih predmeta, pa onda tako oslabljena od zrcala, do njegova bezbojnog lica. Snaga mu je napuštala noge, a stisak u šakama prerastao je u grč kojim je trgao konce pridržavane tkanine. Bio je to kraj. Nije se nadao da će biti baš takav. Nije se uopće nadao.
Muškarac je laganim pokretom, kao da vuče gudalo po kakvom osjetljivom instrumentu, potiho svirajući prateću dionicu dominantnom pozadinskom zvuku klavira, iz džepa kaputa izvukao desnu ruku presvučenu rukavicom od tanke crne kože, onakve koja omogućava dobar osjet prilikom pridržavanja rukohvata u tramvaju, odabira svježeg voća, ili pritiska na okidač smrtonosnog oružja. Odraz u zrcalu pojasnio mu je sve- vidio je kako rukavica nježno stišće dugačku, tamnu cijev i dalje nije mogao gledati. A onda je čuo zvuk, iza kapaka se probio i bljesak, a niz leđa mu je nešto dugo i polako procurilo.
Par trenutaka stajao je sklopljenih očiju i pitao se kako još uvijek stoji, zašto se nije srušio. U to mu se do nosa dovukao slatkast miris duhana. Otvorio je oči i okrenuo se. Između čaše s whiskeyjem i kosom zaklonjenog lica tinjao je krupni žar cigarete. Desna ruka, potpuno neovisna od umrtvljenog muškarčeva tijela, vraćala se u džep, držeći u šaci omanji predmet koji se, ili mu se samo učinilo, oglasio kao kutija šibica. Jamesu se niz leđa cijedio hladan znoj. Muškarac je pušio. Gusta nakupina dima tražila je zaobilazne putove oko crne spuštene kose. Konobar se primirio i pred svog jedinog gosta stavio kristalnu pepeljaru, pazeći da ovaj to, u svom skučenom vidokrugu i primijeti. Vukao je dimove, ali pepeo nije otresao.
Led se otopio, a u ruci ima još polovicu cigare. Konobar se smješka svojoj gluposti i povremeno odmahuje glavom. Čistom krpom briše čašu kojom je nazdravljao slavljeniku. Pokidana krpa je u kanti ispod polica. Sve boce je pregledao. Isto jedno lice je iza šanka i u odrazu među bocama. Glazba u pozadini kroz dim provlači posljednje note neke uvijajuće skladbe. Tama u lokalu postala je mistično gusta. Prigušena svjetla, tama, dim i tišina koja se bliži dok se jedna pjesma gasi, a drugoj se još ne nazire početak.
U bezvučnom procijepu između pjesama, iz procijepa muškarčevih usana ponovno navru riječi.
- Sjećaš li se onoga ljeta, James – slova se kao bodeži pozabadaše oko konobarova tijela prikovana za police. Bio je siguran da do kraja večeri, ili dok se ne pojave drugi gosti, muška-rac više neće progovoriti. Čaši kojom je nazdravljao strancu bilo je to posljednje piće – veliki komadi stakla ležali su na podu čineći svjetlucavi vijenac oko crnih lakiranih cipela, u kojima bi, da je spustio pogled i dobro se zagledao, vidio lice svoga gosta, lice, a ne kosu, jer ovaj se već toliko nagnuo da mu je glava sezala preko drvene plohe šanka.
- Sjećaš li se – ponovio je, ovaj put glasnije, pa zastao da povuče dim cigare, a onda glasom koji zahtijeva odgovor dovršio – onoga ljeta, James?
Početni taktovi nove skladbe, kao Jamesovi zubi bijele tipke klavira, Jamesovi zubi na licu koje ni samo ne zna zašto jeca, trese se i jeca, a pred njim sjedi, ili možda stoji, pognuti muškarac u kaputu, s rukom skrivenom duboko u džepu, da, skrivenom, sad mu je već jasno da je skrivena, valjda zato i jeca, muškarac u džepu sigurno ima još nešto osim ruke i kutije šibica, a uskoro će saznati i što. Ali muškarac se ne obazire, ispravlja se tek toliko da se jedva primijeti pa ostatak dogorene cigare položi, bez gašenja užarenog vrha, u pepeljaru, kao da je živa, a on je sahranjuje u zemlju. Ponovno oslobođenom lijevom rukom potraži tada čašu i podigne je do usana. Da je umjesto njega sjedio netko drugi, konobar bi sigurno zaključio da se muškarac, dok mu se whiskey slijevao niz grlo, nasmiješio.
Od trenutka kad je ustao, do onoga kad je položio dlan na kvaku odsvirala je čitava skladba. Kretao se dugo i polako, kaputom režući prostoriju na zadimljene plesne korake. Išao je ravno, leđima okrenut šanku, ali činilo se da iza onog dugoga kaputa, s desnom rukom u džepu, neko drugo tijelo čini začuđujuće pokrete. On pleše, pomislio je konobar, pogledom prateći svog jedinoga gosta prema izlazu, samo ga pogledaj, on pleše. Skladba je tonula u zaborav, muškarac bez lica je bio na vratima, iza šanka su tanki, izduženi prsti skupljali komade stakla oko lakiranih cipela.
- Još samo nešto, James – začulo se s jednog kraja prostorije. Konobar se uspravio i pogledao ga, a muškarac je prstom odmaknuo kosu s lica, iz džepa izvadio pištolj i ispalio mu metak u glavu. James se tupo srušio iza šanka, a komadi stakla iz njegova dlana ponovno su se rasuli po podu.
Muškarac je rastvorio vrata i izašao iz lokala. Vani je noć poprimala oblik ulice, pasa lutalica i lakih žena. Zaklonio je ruku kaputom i pogledao u bubanj pištolja. Četiri prazna i još dva puna mjesta. Zakopčao je kaput, uvukao ruke u džepove i odšetao niz ulicu. Za leđima mu je bljeskao neonski natpis s imenom praznog lokala.