Muškarci moje majke

Petkom navečer moja majka prima osamljene muškarce. Najstariji ima devedeset četiri godine, najmlađi je u pedesetima. Neki dolaze isključivo zbog hrane, drugi se nadaju da će dobiti nešto više.

Nakon smrti mojega oca nudili su joj se različiti muškarci, ali ona preferira svoj petak navečer.

Jedan jedini uspio je u nakani da povremeno prespava kod nje. Budući da je moja majka po prirodi oprezno biće, brižljivo je zaključavala vrata svoje spavaće sobe.

No, ni to nije pomoglo. Kod nje je običavala prespavati mrga od frajera. To su njezine riječi, a ja sam joj rekao kako tu mrgu od frajera uopće nije smjela pustiti unutra. Usred noći čula je lupanje na vratima svoje spavaće sobe. Moja je majka, koja smatra da treba računati s najgorim, mislila kako je riječ o požaru ili provalniku. Ali to je bila samo ta mrga u pidžami, koja je stajala ispred njezine spavaće sobe i govorila: – Želim s tobom razgovarati o tvojemu sinu.

 – Pa ne valjda usred noći? – reče moja majka.

Od tog trenutka nikad više nije prespavao kod nas.

 – Pa nisam ja hotel – kazala je – osim toga, uvijek pokušava stisnuti svoja prljava usta o moje usne. A i jede poput životinje.

Mojoj se majci uglavnom gadi velika većina usta i ona ujedno pomno pamti kako njezini posjetitelji jedu. Ponekad nazove i kaže: – Gospodin X je ostavio pola pileta – ili – Gospodin Y ponovo je jedan sat sjedio u WC-u, njegova se stolica pogoršala.

Ništa joj ne može promaknuti i uvijek sam upućen u tekuće događaje. Ponekad zna pridodati – Možda to možeš upotrijebiti za svoje tekstove. – Jer je strah da će njezin sin završiti kao klošar ispod nekakva mosta nesavladiv. Ona drži da je njezina majčinska dužnost da me opskrbljuje materijalom, kako bismo na taj način ujedinjenim snagama pred sobom odguravali granicu siromaštva. Kazala je – Ljudi govore da si to naslijedio od mene.

Sve što ne pripada njezinoj vlastitoj obitelji moja majka naziva “ljudima”.

 – Brzo – nekoć je znala vikati – ljudi dolaze, pospremi sve.

Njezina se vlastita obitelj očito nalazila na periferiji ljudskoga roda, a sebe je smatrala subverzivnim entitetom, samo veoma neuredno prerušenim.

Željela je da njezina djeca upoznaju njezine muškarce te nas je stoga pozvala da dođemo u Amsterdam.

Muškarci moje majke nalaze se, svaki na svoj način, također na periferiji ljudskoga roda. Ali nisam zbog toga oklijevao trebam li prihvatiti poziv.

Povremeni pojedinačni susrest s nekim članom obitelji još se može podnijeti, ali susresti sve zajedno zapravo je malo previše.

Stigao sam u Amsterdam s lošim predosjećajem. Možda bi bilo bolje da ne upoznam muškarce moje majke. Nije potrebno baš sve znati. Čak je i bolje ne znati. Moja sestra će također doći.

Ona stanuje u naselju na zapadnoj obali Jordaana¹, ima šestoro djece, oblači široke haljine, a na glavi nosi neobične kape. Njezin muž zna mnogo o Bogu, njegova brada je stara, a oči vatrene.

Moji najstariji nećaci i nećakinje u meni vide grešnika koji vjerojatno i jesam.

Pozdravio sam svoje članove obitelji i dao sve od sebe da i sâm postanem članom obitelji. Jedno sam dijete uzeo u krilo i bacio ga nekoliko puta u zrak.

 – Pazi – uzvikne moja majka – svakog će časa pasti na pod.

Ali nije.

 – Ne živciraj se – rekoh – pa ima ih šest.

I moja majka osjeća određenu distancu što se njezinih unuka tiče. O jednome je rekla: – Ne mogu to promijeniti, ali gadi mi se.

Usprkos tomu nema sumnje da voli tog unuka. Čovjek je također u stanju voljeti nekoga tko mu se gadi. I mene su ponekad znali brkati s ljigavcima, pa ipak mi nikada nije nedostajalo ljubavi. – Kako je uopće moguće – upitao sam svoju majku – da si dobila dvoje lude djece? Jedno Božju riječ shvaća doslovno, a drugo svoje vlastite riječi. Jedno svijet smatra ritualnom kupaonicom, a drugo bazarom koji je pretrpan raznoraznim suvenirima. Jedno misli kako ljubav potječe od Boga, drugo kako je to pitanje cjenjkanja. Možda su tvoja djeca zalila i zagnojila sjeme ludila, no je li moguće da ste ti i tata to sjemenje posadili u zemlju? – O sjemenu ludila moja majka ne želi ništa znati.

 – U našoj obitelji takvo što nije poznato.

A moja sestra će: – Sa mnom se ništa ne događa, tebi fali daska u glavi.

I tako jedan o drugome mislimo da ovaj drugi nije pri zdravoj pameti, no to nas ujedno povezuje.

Već u četvrtak navečer moja je majka počela kuhati za svoje muškarce. Pozivala se taksi služba za starije. Sve njih noge više ne služe dobro.

Pokušao sam smisliti opravdanja za moj nedolazak u petak navečer, ali pobijedilo je kajanje, pa sam se gotovo na vrijeme pojavio u svojoj roditeljskoj kući.

Moja je majka trčala iz kuhinje u dnevnu sobu, sestra je izgovarala molitvu, ja sam šetao po vrtu.

Muškarci moje majke stizali su jedan za drugim. Neki su došli pješice, drugi na biciklu, a jedan jedini s taksijem za starije.

 – Pričaj malo s gostima – reče moja majka – još nisam gotova sa salatom od krumpira.

Nije egzistencija nepodnošljivo lagana, nego beznađe. Ono se uzdiglo uvis poput balona i ostalo visjeti na stropu.

Pokrenuo sam oklijevajući razgovor o hemoroidima. Moj doprinos toj temi glasio je – Hemoroidi su nešto poput krajnika, uklanjaju se škarama.

Očigledno je moja majka voljela muškarce s hemoroidima, svatko negdje drugdje traži periferiju.

Glumio sam sina svoje majke, no znao sam biti i u boljoj formi.

Sjeli smo za stol. Moja je majka trčala kao atleta, jer se bojala da će njezini muškarci gladni napustiti kuću.

 – Tako – reče jedan od njezinih muškaraca – dakle, sad je obitelj kompletna?

Ako smo uopće bili obitelj, onda smo bili jedna veoma eksperimentalna.

Moja je majka razrezala meso. – Specijalno za njega kupila sam novu prskalicu za tuš – rekla je glasno – on voli snažan mlaz.

Muškarci su zainteresirano gledali u mojem pravcu. Tako, tako, vidio sam ih kako razmišljaju, pisac voli snažan mlaz.

Sve više sam se povlačio u sebe, ali ovdje nije postojao izlaz za nuždu. Još sam nakratko morao glumiti člana obitelji.

 – I ja volim snažan mlaz – reče najmlađi od majčinih muškaraca – ali u Amsterdamu pritisak vode nije dovoljno jak, stoga nema koristi od prskalice.

 – Ona ima tri položaja – reče moja majka velikodušno razdjeljujući meso – nakon jela morate otići pogledati.

I doista, nakon jela društvo se uspelo po stepenicama kako bi se divilo prskalici moje majke.

Dolje, kod stepenica, majka je prošaptala: – Budi malo ljubazniji s gospodinom Z, on lebdi na granici smrti.

Čak su i umirući još pokazivali interes za prskalice. Više me ništa nije moglo iznenaditi, jedino sam još želio natrag u garderobu kako bih skinuo šminku.

I dok je moja majka demonstrirala svoju prskalicu, zapitao sam se zašto se ne usuđujemo sami birati vlastitu sreću. Čak činimo sve kako bismo joj utekli, pa je stoga niti ne moramo izgubiti.

S nizozemskoga prevela Gioia-Ana Ulrich

* Priča je preuzeta iz zbirke priča Amuse-Gueule, Nijgh & Van Ditmar, Amsterdam. Uskoro će biti objavljena na hrvatskome u Antologiji nizozemske kratke priče, u izdanju Profila.

Bilješke:

¹ nizoz. Jordaan – radnička četvrt u Amsterdamu.