petra belc  

Muškarci oko Žene s fotoaparatom

U potrazi za Vivian Maier, r. John Maloof i Charlie Siskel, 2013. 

Žena koja luta sama materijal je iz kakvoga se stvaraju mitovi.

– Jill Nicholls, BBC

U kino uglavnom odlazimo da nešto naučimo, osjetimo ili spoznamo, u najprozaičnijem slučaju da se zabavimo. Takvo emocionalno otvoreno ulaženje u pakt s redateljem kojega ne poznajemo sa sobom donosi i svoje rizike pa se može dogoditi da se po izlasku iz tame osjećamo tjeskobnije nego što bismo željeli, pri čemu dokumentarni filmovi zbog svog stvarnosnog karaktera mogu izazvati i posebno neugodnu vrstu krivice i saučesništva, pogotovo ako se radi o patrijarhalnom etičkom zločinu. Upravo takav emocionalni tobogan smrti nudi “dokumentarni biografski” film U potrazi za Vivian Maier redatelja Johna Maloofa i Charliea Siskela, o nedavno otkrivenoj američkoj fotografkinji Vivian Maier, nastojeći nas zavesti svojom iskrenošću i ekspertizom dok nam polako otvara vrata kroz koja ulazimo u njen misteriozni univerzum i otkrivamo rad fantastičnog umjetničkog Genija. Isprva se pleksus puni oduševljenjem, fotografi Joel Meyerowitz i Mary Ellen Mark svojim nam evaluacijama Maierina rada jamče da je to u što se upuštamo vrijedno naše pažnje i angažmana, i vrlo polako redatelji nas uvode u neukusno tabloidno rasturanje intime jedne žene koja je za vrijeme svog života izuzetno pazila kako u nju nikoga ne bi pustila. No to je, čini se, tek podloga za tržišno pozicioniranje njenog rada koji se nalazi u Zbirci Maloof.

Zbirka Maloof

Američka fotografkinja francuskog podrijetla, Vivian Maier, čiji se radovi uspoređuju s onima Roberta Franka, Helen Levitt i Diane Arbus, za života je zarađivala kao dadilja, a umrla je u samoći i siromaštvu 2009. godine. Dvije godine prije njene smrti na dražbi u Chicagu prodaju se njene privatne stvari izbačene iz spremišta koje više nije mogla plaćati. Na toj aukciji zateklo se par ljudi koji su kupili njezine kutije u kojima su se nalazili negativi, fotografije i (vjerojatno) nerazvijene role filmova. Jedan od tih ljudi koji su se zatekli na aukciji bio je John Maloof, (vjerojatno) trgovac nekretninama i povjesničar-hobist, koji je akvizirao 30.000 negativa. Početkom 2009. Maloof skenira i stavlja fotografije na Flickr, te počinje prodavati negative Vivan Maier na ebayu. Budući da Maloof nije bio jedini koji je kupio njene radove, vrijednost im je u međuvremenu prepoznata i nekoliko ljudi − uključujući i nedavno preminulog teoretičara i fotografa Allana Sekulu − kontaktiralo je Maloofa kako bi ga u tome spriječili (te informacije ne nalaze se u Maloofovom filmu). Od tada pa do danas Maloof je uspio prikupiti preko 100.000 negativa, fotografija i dijapozitiva koje je objedinio u tzv. Zbirci Maloof, a radovi iz zbirke prodaju se u rasponu od 2 do 8 tisuća dolara (zavisi radi li se o izvornom Maierinom printu ili printu načinjenom posthumno iz negativa), pri čemu Maloof intenzivno radi na “arhiviranju i promociji njenog rada”.

Iako mu je namjera, kako sam tvrdi, uvesti Maier u udžbenike povijesti, Maloof se u ovom filmu ne bavi primarno umjetničkim aspektima njenih fotografija niti konzultira znanstvenike i stručnjake koji se njime bave, ali zato nastoji opravdati pitanja koja otvara njihov posthumni pronalazak i koja su, kako se čini, direktno povezana s vrijednošću fotografija u njegovoj zbirci. Kako se određuje autorstvo pojedinog rada u situacijama u kojima ne postoje gotovi printevi već se oni izrađuju naknadno iz negativa, tko selektira radove za objavu i na čemu se ta selekcija temelji (Maier je načinila preko 150 tisuća jedinstvenih fotografija) te koji je period njenog rada najvrjedniji? Sve to skupa nije bitno, reći će Maloof, jer sada vidimo neke njene radove po prvi puta i to je najvažnije, a poznati su umjetnici poput Cartier-Bressona i tako često unajmljivali druge da im razvijaju fotografije. U kontekstu tih pitanja s njim će se odmah složiti i Howard Greenberg, vlasnik istoimene njujorške galerije koji se u početku nevoljko upustio u trgovanje njenim printevima, no mišljenje je ipak promijenio kada su radovi Vivian Maier izazvali veći interes od onih Cartier-Bressona i Mana Rayja (tako nam barem kadrovi iz te montažne sekvence sugeriraju).

Stvaranje mita o ekscentričnoj čudakinji

U središtu te filmske priče dakle nalazi se sam Maloof, odnosno Zbirka Maloof, a umjesto humanog i stručnog pristupa Maierinom radu Maloof nastoji kreirati mit o ekscentričnoj tajanstvenoj čudakinji, postavljajući pitanje: “Zašto bi jedna dadilja načinila sve te fotografije?” Neprestano je obilježavajući tako konačno i fundamentalno dadiljom, Maloof svodi Meier na njenu “inherentno žensku bit”; dadilje naime u svakodnevnom patrijarhalnom imaginariju ne postoje van konteksta doma i njege djece, i potpuno je nevjerojatno da bi te afektivne radnice mogle biti stvaralački/proizvodno aktivne sudionice stvarnosti. Ono što slijedi lešinarsko je prekapanje po materijalnoj i intelektualnoj ostavštini Maier i pokušaj ocrtavanja njenog psihoprofila kroz razgovore s bivšim poslodavcima i njihovom djecom, s ciljem kreiranja narativa o umjetničkom Geniju/alki koji/a, u skladu s pravilima žanra, i u ovom slučaju zahvaljujući požrtvovnosti i predanosti Johna Maloofa, priznanje i slavu stječe tek posthumno.1 Informacije o njenom životu prezentirane u filmu polovične su i konfuzne, mjestimice i netočne,2 a gledatelji su suočeni s neugodnim redateljskim spekulacijama poput onih da je Maier bila zlostavljana i traumatizirana. Spektakularizirajuće posprdno prezentira se način njenog hoda (navodno je groteskno “nacistički marširala”), informacije o njenom stilu odijevanja (“odijevala se kao tvorničke radnice iz Sovjetskog saveza” - SIC!), izgled (“Zla vještica sa Zapada”) dok je jedna žena izjavila kako je Maier bila visoka 2 metra i 13 centimetara. Toliko o pouzdanim sugovornicima, relevantnoj faktografiji važnoj za njeno stvaralaštvo i glasu Vivian Maier koji je nažalost danas prisvojio John Maloof.

Tu seksističku nakaradnu hagiografiju nekritički su podržali i hrvatski mediji. Pišući o filmu i Maloofovom pronalasku, odnosno potrazi za Maier, jedna je dnevna novina istaknula kako je “slučajnost htjela da je umrla samo nekoliko dana prije početka njegove potrage” (jutarnji.hr, 8. 8. 2014.), iako sam Maloof na svojim stranicama piše: “Želio sam je upoznati osobno mnogo prije nego što sam pronašao osmrtnicu, ali aukcijska kuća rekla mi je da je bolesna, pa je nisam htio smetati.” Drugi je portal posvećen vizualnim umjetnostima u fabrikaciji mita o Meier, koju naziva “neškolovanom i autističnom umjetnicom” otišao još korak dalje, i u tekstu naslovljenom Umjetnica koju je povijest umalo zaboravila (vizkultura.hr, 12. 11. 2013.) napisao kako je Maloof fotograf, te da su “negativi fotografija upali u prave ruke: osim fotografskog zaleđa, John Maloof kolekcionar je i povjesničar te ovome pristupa kao istraživačkom projektu”.

BBC vs. Oscar Godine

2013. BBC je objavio dokumentarni film Vivian Maier: Who Took Nanny’s Pictures? u kojemu je Maloof odbio sudjelovati, a isto je zabranio i svima koje je intervjuirao u svom filmu. Autorica dokumentarca, Jill Nicholls, u njemu oslikava bitno poetičniji i humaniji portret Maier, baveći se ekstenzivno njenim radom kroz razgovore s kustosima, fotografima, povjesničarima umjetnosti i osobama koje su Maier bile doista bliske (koliko je to bilo moguće). Doznat ćemo tako detalje o trgovanju njenim negativima (koji se obavljaju u prisustvu naoružanih tjelohranitelja), lutati ulicama Chicaga kojima je lutala i sama Maier, saznati nešto više o njenom podrijetlu (sudbini nekoliko generacija francuskih žena koje su u Americi bile prisiljene raditi kao kućne pomoćnice) i prije svega svjedočiti snazi njenog duha i samostalnosti. Osim što je bila stavovita feministička ljevičarka, Maier je krajem 1950-ih sama otišla na petomjesečni put Istočnom Azijom, no ta priča u Maloofovom filmu ima bitno drugačiji značaj, doprinoseći samo još više njenom ekscentričnom karakteru. Jedna stvar se međutim u oba dokumentarca jasno ističe: ljudi koji se bave njenom ostavštinom, uz iznimku Pamele Bannos, svi su redom muškarci.

U potrazi za Vivian Maier film je napravljen zanatski vrlo konzervativno i korektno, na momente duhovito i inspirativno, a jaka priča osigurala mu je i nominaciju za Oskara, što je u ovom slučaju manje preporuka kvalitete a više potvrda producentski dobro odrađenog posla na svim razinama. O Maier ćemo zapravo saznati malo, ali Maloof ovdje figurira kao arhetip suvremenog tržištu sklonog kustosa, koji poput svodnika kanibalski oblikuje i prostituira mrtvog umjetnika na kojemu će zarađivati. U tom je smislu ovaj film kojega tek uvjetno možemo nazvati dokumentarnim, proračunata senzacionalistička (samo)promocija, reklamni film sustavno distribuiran zahvaljujući nekritičkoj mreži festivalskih i medijskih kanala posvećenih umjetnosti i kulturi. U tom smislu osjećam suučesničku krivnju što sam svojim prisustvom u kinodvorani zagrebačkog Cineplexa na ovogodišnjem ZagrebDoxu, gdje se film prikazivao, sudjelovala u emocionalnom i intelektualnom nasilju (i financijskoj eksploataciji) nad ženom koja nažalost nije više ovdje da bi se od njega mogla obraniti.

Bilješke:

1  “Umjetnik je, naravno, onaj koji posjeduje ‘genijalnost’, izvanvremensku i tajanstvenu moć utjelovljenu u njegovoj osobnosti” piše Linda Nochlin u svom seminalnom eseju Zašto nema velikih umjetnica (1971.), ističući pritom kako je to put nastanka velike umjetnosti.

2  Detaljan popis grešaka nalazi se na fakultetskim stranicama Pamele Bannos, istraživačice koja se bavi arhivom Vivian Maier i predaje fotografiju na čikaškom Sveučilištu Northwestern:  http://faculty.wcas.northwestern.edu/~plbannos/VivianMaier.html