Muško-ženski ratovi na razini gena

Adamovo prokletstvo je knjiga koja na prosječnom čitaocu razumljiv način obrađuje tematiku muškog Y kromosoma, no ona je više od toga, ona preispituje genetičke razloge različitog ponašanja muškaraca i žena, ukazuje na razloge zbog kojih ljudsko ponašanje dovodi u pitanje egzistenciju vrste i svijeta. Ona isto tako na osnovi novih istraživanja pokazuje kako se odvija muško-ženski rat na razini naših gena. Postupno razlažući pojedine genetičke pravilnosti autor nam objašnjava razloge zastrašujuće pojave postupnog uništenja muškog kromosoma, koji danas dovodi do strmoglavog pada muške plodnosti, a u krajnosti će rezultirati izumiranjem vrste. Razlozi suvremenog progresivnog povećanja neplodnosti muškaraca najviše su uvjetovani zagađenjem prirode, ona je doduše uvjetovana agresivnim natjecateljskim ponašanjem muškaraca, i izborom žena koje biraju takve muškarce za partnere, no to je nešto što se načelno dade ukloniti. Međutim, zagađenje je samo ukazalo na suštinsku slabost Y kromosoma. On se prigodom spoja muške i ženske spolne stanice i stapanja njihovih DNK, ne može rekombinirati sa svojim parnjakom i pritom popraviti svoje mutacijom oštećene gene, jer takav parnjak kod žena ne postoji. Kako su mutacije na muškom kromosomu izuzetno česte zbog masovne proizvodnje spermatozoida, to dovodi do razmjerno brze degradacije Y kromosoma. U zadnjem poglavlju autor razmatra neke mogućnosti rješenja ovog problema pomoću genetike, ukazujući na slična rješenja koja već nalazimo u prirodi.

Priznavanje ograničenja

Autor knjige Bryan Sykes jedan je od najpoznatijih svjetskih genetičara, specijalnost mu je istraživanje genetičke prošlosti ljudi i primjena genetike u arheološkim i povijesnim istraživanjima. Razvio je i metodu ekstrakcije DNA iz drevnih kostiju. Njegova prva povijesna istraživanja bila su usmjerena prvenstveno prema mitohondrijskoj DNA, to jest onoj DNA koju svi nasljeđujemo od majki, a nalazi se na mitohondrijima (tjelešcima koja daju stanicama energiju) u jajnim stanicama. Njegov rad omogućio mu je da rekonstruira rodoslovno stablo europskih žena, iz kojega proizlazi da većina europskih žena potječe od 7 pramajki. To je objavio u svjetski poznatoj knjizi 7 Evinih kćeri.

Adamovo prokletstvo na neki se način nastavlja na knjigu 7 Evinih kćeri, no ovdje se bavi Y kromosomom, tj. onim kromosomom koji imaju samo muškarci i prenosi se s oca na sina. Autor pretpostavlja da je čitalac već pročitao prethodnu knjigu te su stoga neka objašnjenja iz genetike i opisi tehnologija nešto šturije obrađeni nego u prethodnoj knjizi. Zato su ovdje obrađene druge metode i principi pa se tako ove knjige međusobno nadopunjuju. Zanimljiv je njegov način opisa tih metoda, koji je nešto između kriminalističkog romana i modernih kulinarskih priručnika, tako da čitajući ih počnete uživati u opisu neke tehnike koja vas inače uopće ne bi zanimala. Još jedna bitna karakteristika Bryana Sykesa je to da kad piše o nečemu čemu se ne znaju uzroci ili su njemu nepoznati, on to otvoreno kaže. Kada, na primjer, govori o djelovanju nekih kemikalija koje se upotrebljavaju u fiksaciji genskog materijala zbog daljnjeg istraživanja, otvoreno kaže kako nitko nema pojma kako one zapravo djeluju. Opisujući postupak koji treba obaviti u točno određenom roku, ali nema točne recepture, nego se radi po osjećaju, on to i kaže, uz napomenu - moja to suradnica radi tako, pa i ja to radim tako. Njegova veoma bitna osobina, koja je ujedno osobina mnogih velikih znanstvenika, jest da ne mistificira svoju znanost. Čitajući ga, postaje vam jasno što je empirijski podatak, što je podatak izveden dedukcijom, što je pretpostavka ili čak tek približna pretpostavka, što se zna, što se ne zna i gdje leže problemi, a gdje moguća rješenja.

Ta je otvorenost bitna za svako znanstveno djelo i za znanstveni pristup svakoj problematici, no ona je još važnija u genetici jer je to nova i složena znanost koja se sastoji od nekoliko međusobno odvojenih načina istraživanja. Jedno su laboratorijska istraživanja i već standardizirani postupci, drugo istraživanja ponašanja populacija – koja uvjetuju raspodjelu gena, treće matematički i kibernetički modeli, koji se i sami dijele od biokemijskih modela do modela na razini populacije u prostoru, samo da navedem neke. Sykes, koji se svakako ne libi ponosno istaknuti i svoju polivalentnost i mnogo–znanje, isto se tako ne libi otići k drugima i naglasiti posebnost i značaj tog drugog tipa istraživanja. On neće metodama primitivne statistike rješavati probleme koje ona ne može riješiti i nuditi ih kao konačne, nego će otići pravom matematičaru statističaru da mu načini pravi model, za koji će otvoreno reći da ga ne razumije u cijelosti; kada mu treba razumijevanje principa djelovanja gena u prostoru i vremenu, odlazi evolucijskim biolozima… Tu karakteristiku, koja bi u stvari trebala biti uobičajena, naglašavam stoga jer se danas često srećemo s poluamaterima koji, skrivajući se iza nekoliko tehničkih vještina naučenih na tromjesečnim seminarima, prodaju mudrost koja je daleko iznad kompeticije genija, a kamoli njihove.

Istraživanje mitohondrijske DNA

U ovoj se knjizi Sykes više pozabavio samim principima funkcioniranja gena. U potrazi za smislom seksualne diferencijacije i seksualnih odnosa krećemo se od upoznavanja mehanizma funkcioniranja gena, preko različitih vrsta reprodukcije do same filozofije evolucijske genetike, da bismo opet od nje krenuli preko formalnih i matematičkih modela prema stvarnom životu.

Probleme nam izlaže pričajući priču o tome kako su otkriveni. Ta povijest znanosti nije tu iz nekih memorativnih razloga ili zabave, nego je u funkciji boljeg razumijevanja problematike. Shvativši kako se došlo do rješenja nekog problema, lakše shvaćamo sam problem. S druge strane to opet čini i samu priču zanimljivijom. Tu opet nalazimo i neke zanimljivosti poput toga da su nekoliko desetljeća uporno krivo brojili broj kromosoma u ljudskoj stanici, 48 umjesto 46, potvrđujući rezultat prvog krivog brojanja. To nam jako mnogo govori o ljudskoj psihologiji, i to kako neka vjera ili uvjerenje može zavarati naša čula. Sykes nam govori i o tome kako su se mnoga druga uvjerenja prenosila u srednjoškolske i visokoškolske udžbenike, a prenose se još i danas. Ljudi zbog krivog uvjerenja krivo izbroje broj manji od 50, kako li će tek filozofiju. Govoreći o evolucijskoj genetici, govori i o fundamentalnim promjenama do kojih je ona dovela. Kada usvojite novu koncepciju, mnoga vam se od objašnjenja koja je davala prethodna škola čine kao priče za malu djecu i ne možete shvatiti kako su ljudi u njih vjerovali, no u stvari ubrzo se sretnete s ljudima koji još vjeruju u njih.

Knjiga nam pruža i kratak uvid u različite oblike razmnožavanja i seksualnog ponašanja. Fascinira različitost načina razmnožavanja i mnogi oblici nespolnog razmnožavanja, kojim se koristi čak i jedna vrsta guštera. Zatim načini stvaranja razlika među spolovima. Zanimljivo je koliko mi prenosimo svoje poimanje spolnih odnosa na prirodu, a to ustvari uopće nije nužno i mogućnosti su beskonačne.

Pomoću koncepcija evolucijske biologije Sykes nam daje i odgovor na pitanje zbog čega je dvospolnost ipak najraširenija na našem planetu. Ona  između ostalog omogućava najbolju zaštitu od nepovoljnih mutacija i od mutiranih mikroba. Zanimljiva su i poglavlja u kojima govori o tome kako u prirodi pojedine vrste određuju izbor pojedinog spola, odnosno što utječe na to da je jedna jedinka ovog ili onog spola. Ukazuje i na to kako je moguće da i u ljudskoj vrsti postoji mogućnost neke prirodne regulacije budućeg spola, ali i možda čak neki biokemijski rat gena koji određuje budući spol djeteta.

Sykes je inače jedan od pionira prvenstveno u istraživanju mitohondrijske DNA. Kako je sa svojim istraživanjima srušio neke starije tvrdnje genetičara, koji su vršili izbor zgodnih pokazatelja pa su ih onda još statističkim metodama (krivom primjenom istih – kao kod farmacijskih i sličnih istraživanja) prilagođavali željenom rezultatu, on naravno stalno doživljava napade i ignoriranje te vrste kvazi-egzaktnih znanstvenika. Vjerojatno mu je zato i gušt ono opisivanje metoda, on je uostalom na početku svoje karijere sam sastavljao uređaje i velik dio ispitivanja navodno nedostupnih običnom čovjeku radio s običnim rešoom. Najveći prigovor koji su mu mogli postaviti jest taj zašto istražuje mitohondrije a ne Y kromosome !

No on nikada nije negirao značaj istraživanja Y kromosoma, nego se jednostavno prihvatio jedne vrste istraživanja. Osim toga ta vrsta istraživanja je lakša, mitohondrij ima samo 16 000 temeljnih nastavaka (baza), od kojih su tisuću kontrolni spojni dio, koji osim spojne nema nikakvu drugu ulogu za rad mitohondrija. Zbog toga, uvjetno rečeno, mitohondrij ne popravlja mutacije nastale na tom dijelu, niti one mogu biti fatalne, tako da on ne bi mogao funkcionirati ili se dalje razmnožavati. Tako nastale mutacije zato se bez problema šire s majke na njeno potomstvo - svi mi nasljeđujemo samo majčine mitohondrije - jer spermij u jajnu stanicu ubacuje samo jezgru a njegovi mitohondriji ostaju izvan nje. Istražujući mutacije nastale na kontrolnom dijelu mitohondrijske DNA, možemo odrediti rodbinsku vezu po majčinskoj liniji između različitih pojedinaca.

Mehanizmi širenja gena

Y kromosom je daleko složeniji, ima oko 60 milijuna baza i drugačiju strukturu, tako da nije lako naći dijelove pogodne za određivanje srodnosti. Proširivši svoja istraživanja i na Y kromosom, Sykes poduzima i istraživanja pojedinih porodičnih stabala. To je dakako korisno u smislu zadovoljenja želja pojedinaca za vlastitom genealogijom, a može stoga donijeti i novac, no to ipak nije cilj tih istraživanja. Nije cilj ni praćenje povijesnih osoba i njihova potomstva. Iza priča i prvih istraživanja koja su se fokusirala na određene probleme, a pritom i bila zanimljiva, leži i krucijalno znanstveno pitanje određivanja i stvaranja istančane metodologije.

Nakon istraživanja osnovnih muških genskih grupa po kontinentima, razmjerno lako može ustanoviti da je teorija Thora Heyerdala o širenju Polinežana iz Amerike pogrešna. Globalno se pokazuje da su oni većinom potekli iz jugoistočne Azije, no već se tu pokazuju neki neočekivani rezultati, odnosno prisutnost neočekivanih gena. Da bi ih se shvatilo, potrebno je rekonstruirati povijesno-društveni kontekst širenja. Sykes zatim prati jednu obitelj za koju postoji dobra knjige rođenih, istražuje škotske klanove s dobro izgrađenom genealogijom. Tu svugdje može kontrolirati svoje rezultate, u slučaju sumnjivih rezultata može izvršiti kontrolna ispitivanja. Tu on može ustanoviti i mehanizme širenja gena s obzirom na različite društvene kontekste i običaje. Jedan glavar bogatog klana drugačije širi svoje gene od svog kmeta. Ispitujući nosioce jedne specifične skupine gena u Centralnoj Aziji, ustanovljuje kako svi potječu od jednog pretka, vjerojatno Džingis-kana. Procjenjuje da ih ima oko 16 milijuna. On u stvari istražuje kako različiti oblici društvenih odnosa djeluju na mehanizme širenja gena i njihov krajnji rezultat. Traži i vikinšku krv među Englezima, što predstavlja specijalan problem jer većina zapadnih Europljana pripada istoj genetičkoj grupi (haplogrupi), tako da nije moguće jednostavno razlikovati Norvežanina od Irca i Saksonca. Sykes nas preko zanimljivih priča u stvari vodi do suštine problema, problema o kojem u krajnosti ovisi i budućnost čovječanstva.