Muzej bez zidova za vješanje

Arhitektonska karijera Daniel Libeskinda ima neobičnu putanju: od njegovih početaka kao teoretičara čiji akademski nacrti i ideje nisu naišli na šire razumijevanje javnosti pa do njegova uzlaza do statusa slavnog arhitekta čiji su projekti bili kritizirani kao “previše dopadljivi” široj javnosti. Preobrazba je započela s projektom za Muzej Holokausta u Berlinu, kojeg je osmislio više kao spomenik a manje uzimajući u obzir funkciju muzeja kao mjesto za pohranu artifakata, pri čemu koristi arhitekturu za pobuđivanje osjećaja nelagode. Zgrada muzeja je otvorena 2001., te godišnje privlači oko pola miliona posjetitelja čime je Libeskind zadobio konačnu auru popularnosti. Godine 2003. Libeskind dobiva natječaj za rekonstrukciju World Trade Centra koristeći njegove poznate uglaste oblike u domoljubnoj retorici. Njegov je projekt na kraju djelomično napušten iako se Libeskind kroz štampu žestoko borio za svoja autorska prava jer su projekti zgrada na lokalitetu Grand Zero na kraju dodijeljene drugim arhitektima te će neznatan dio  Libeskindovih ideja uopće biti vidljiv.

Njegov novi projekt, koji je ujedno i njegov prvi američki projekt, jest zgrada Umjetničkog muzeja u Denveru koja se otvara u zimu 2006. Projekt je munjevitom brzinom postigao veliku popularnost tako da je Libeskindu ponuđeno da izgradi još i par apartmanskih zgrada, hotel u blizini muzeja kao i urbanistički plan za gradsku četvrt u kojoj se muzej nalazi. Ovakav uspjeh Libeskindovog projekta svjedoči o činjenici da su američki gradovi koji nisu toliko svjetski poznati skloniji prihvaćanju rizika u arhitekturi i izgradnji, nego li sofisticirani gradovi poput New Yorka. Rizičnost izvedbe ogleda se u okviru mogućnosti Libeskinda da projektira zgradu koja će imati magnetičan učinak ikone i pri tome jedanako dobro funkcionirati kao muzej. Libeskindov novi umjetnički muzej u Denveru vizualno predstavlja erupciju romboidnih oblika koji se lome u oštrim kutevima sugerirajući gargantuanske kristalekvarca.

Najuzbudljivije mjesto u centru Denvera

Sama građevina koja se službeno zove Frederic C.Hamilton Buidling, u tehničkom je smislu zapravo adicija ekscentričnoj strukturi talijanskog arhitekta Gija Pondija koji se proslavio tornjem Pirelli u Milanu. Pontijev muzej daje dojam tvrđave (blokovski zatvoren) čija je  obloga od reflektirajućeg sivog stakla čime je izazvao negodavanje javnosti koja doživljava muzej kao talijanski dvorac obložen aluminijskom folijom. Libeskind je znao da će biti nemoguće “prisloniti” se uz Pontijev muzej te je projektirao zgradu nasuprot muzeju s kojim je povezana staklenim mostom koji se proteže iznad ulice. Time Libeskind suprostavlja svoje “origamične” kristalne forme Pontijevom pravolinijskom stilu pri čemu simbolički odgovara na Pontijev “dvorac” sa svojom zgradom koja u takvom kontekstu djeluje kao “stroj za opsadu dvorca”. Libeskindova adicija je obložena s 9000 ploča od titana, koje nisu potpuno ravne tako da se pri lomljenju svjetlosnih zraka iste doimaju kao fluid koji se mreška. Budući da nijedan od vanjskih zidova nije okomit u odnosu na teren te su same površine postavljene pod različitim kutevima u odnosu jedna spram druge, neki dijelovi građevine djeluju bogati teksturom dok su drugi potpuno “čisti”. Riječ je o potpuno skulpturalnom ostvarenju koje predstavlja trenutačno najuzbudljivije mjesto u centru Denvera. Činjenica je pak da je Libeskindova ljubav prema neobičnim oblicima nadvladala odgovornost ispunjavanja muzejskih funkcija iste građevine.

Pitanje je kako predstaviti i izlagati umjetnost u takvoj zgradi? Poput Franka Llyoda Wrigtha s Guggenheimovim muzejom u New Yorku, Libeskind je osmislio građevinu koja je ipak susretljiva prema određenim vrstama umjetnosti. Uglati prostori u kojima se zidovi naginju prema unutra i prema vani, dok su stropovi skošeni, puni su energije zbog čega možda najbolje služe za smještanje djela velikih dimenzija. U najvećoj prostoriji koja je ujedno galerija za privremene izložbe, arhitekt potpuno ignorira konvencionalne ideje o izgledu galerijske sobe što izuzetno odgovara postavu djela velikih dimenzija umjetnika poput Damiena Hirsta, Matthewa Richija te Takashija Murakamija. Ono što bi drugima bio bizarni izazov Libeskind rješava s lakoćom – poput skošenog piramidalnog zida na kojeg postavlja djela od tekstila čime postiže zapanjujući efekt tapiserije.

Soba na otvorenom

Ipak većina zidova zgrade ostaje praznima jer ih je teško iskoristiti za postav muzejskih izložaka. Kustoska zadaća je pak prepuštena muzejskom dizajneru Daniel Kohlu, koji je izveo cik-cak zidove u interijeru koji podsjećaju na Libeskindove zidove, no nikad ih ne oponašaju. Dodatno, Kohlovi zidovi su obojani u žuto, zeleno i ljubičasto čime se izdvajaju od bijelih Libeskindovih zidova. Zapravo je Daniel Kohl najviše zaslužan za to da građevina uistinu funkcionira kao muzej.

Veliki dio interijera odgovara vizualnoj drami eksterijera građevine. Bizarna verzija velikog stepeništa u Libeskindovom spektakularnom atriju svojim spiralnim zavojima izaziva osjećaj vrtoglavice što je dodatno pojačano skošenim zidom postavljenim nasuprot stepeništu. Terase muzeja na kojima je izložena suvremena skultptura poput djela Donalda Judda, uvučene su u odnosu na glavni volumen građevine te zajedno sa skošenim zidovima oblikuju sobu na otvorenom sa koje se otvara pogled na centar Denvera. Zapravo, upravo tu, muzej vas uvjerava da su primjedbe poput one da forma slijedi funkciju, suvišne. U projektu za apartmane u neposrednoj blizini muzeja, čiji se veliki prozori otvaraju prema muzeju pružajući na njega direktan pogled, Libeskind opet majstorski potvrđuje da muzej nije samo djelo arhitekture već ogromna titanska skulptura koja je izvedena kako bi ukrasila vašu dnevnu sobu.

S engleskoga prevela Sandra Uskoković

Članak objavljen u The New Yorkeru 26. kolovoza 2006.