Robertino Bartolec  

Mužjaci u suknjicama, Balkan u New Yorku

kazalište

Taktikom repertoarnih permutacija, ovogodišnji 11. međunarodni festival malih scena u Rijeci ponudio je kroz raznolike teatarske pristupe i mnoge načelne srodnosti: žanrovski i kulturalno krajnje predano poseže se za institutom bliže ili šire ljudske zajednice kao plodnom parcelom za iskušavanje disfunkcionalnosti uljudbe općenito. I to gotovo hijerarhijskom urednošću. Od globaliziranog “velegrada” Biljane Srbljanović u režiji Dejana Mijača, preko folky “bolnice na kraju grada” Bele Pintera, do mjesta gdje se loš plod napokon oplodio, a zlo sjeme razmnožilo – američke obitelji Nickyja Silvera pod redateljskom paskom Same M. Streleca. Iako je kao prvonagrađena na kraju završila drama Bojka Bogdanova, koji u krčmu smješta cjelokupan živalj sredine nagonski sklone plasiranju provincijalizma i zakona barbarogenija kao kozmičkog pogleda na svijet (a takvo senzibiliziranje Balkana objektivno više nema ničeg radikalnog i umjetnički relevantnog u sebi, zapravo je anakroni incident), upravo je Strelecova adaptacija teksta N. Silvera izazovno umjetničko iskustvo, jer kontrira tu predrasudu paradoksom da od idealizirane delicije Zapad, odstranivši laboratorijske editive i primjese, na pladnju obiteljske trpeze novog carstva ostaju isključivo balkanski sastojci: rasap, incest, kanibalizam i nasilje. Inverzija koja mora brinuti, jer ona pokazuje da je i nedodirljivi model/uzor balkanski felšano posložen.

Bugarski i slovenski Balkan

Dva tumačenja nagonskih smjernica na svoj način analiziraju paranoju određenih plemena. Ipak, predstave bugarske i slovenske kazališne kuće, očito kvalitetnih stvaralačkih pogona, složene jedna kraj druge pružile su kompleksan uvid u klišejizirano i, uvjetno rečeno, realno viđenje vibriranja ljudske zajednice. S jedne strane sigurno i mirno plovi se (do laureata) podilaženjem konvenciji krčma, kama, kurcluš, koristeći kao alibi predrasudu o katatoniji apostrofiranoga geografskog prostora, a s druge se uspijeva dokazati kako se idealizirani civilizirani sustav u međuvremenu dobro okrenuo predatornom svemiru. Nakon patetičnog povjerenja u snagu “egzotičnih” stvaralačkih obrazaca, mariborska predstava Debeli muškarci u suknjicama djeluje kao pravo modernističko percipiranje, doslovno, secesijskim zamahom cijepljeni sequel . Za razliku od “širine imaginarnog svijeta ovisnog o količini alkohola koji se konzumira” (B. Bogdanov), te ambivalentnog pravca nagrađene predstave Gledatolo ili vječna balkanska krčma , Debeli muškarci u suknjicama su naturalistički, snižavajući pristup. Dok bugarski ansambl poseže za tradicionalno slikovitom odjećom, ritualnim ponašanjem, potkrijepljenim ritualnom soničnošću, podgrijavajući tezu o nekakvoj semianimalnosti prostora iz naslova, mariborski tim integrira artefaktualnim prizornim aranžmanima. Bez robovanja prejudiciranom predočavanju spleta prilika, usredotočuje se na atribute koji čine svakodnevicu univerzalno zahtjevnom u smislu nasilja. Naime, od neuništive i po svemu tradicionalne krčmarske scenografije, na stageu su tek male kule od pijeska koje protagonisti Amerikanci nemilosrdno nervozno gaze, uvrnuto afirmirajući aktualni CNN reality-show svojih zemljaka po sličnim pješčanim prostranstvima. Prepoznatljivost pripitog plebsa, stigmatiziranog problematičnošću suživota, tolerancije, ljudske zajednice..., od prolupalog balkanskog epa i legendarnosti, strmoglavio je na uobičajeno ophođenje među patricijima suvremene civilizacije. A samo je uobičajeno opasno. Jer je posljednji stadij perverznog. I to je osnovni problem Balkana: njegov je kobni šeretluk posve obična stvar, štoviše, ima dimenziju časti, odanosti i topline vrste (uostalom, taj bizarni oksimoron sam Bogdanov slavodobitno hvali u intervjuima u povodu nagrade). Strelec u svojoj predstavi kreće iz istih premisa. Ali kad Bogdanov završava svoju storiju mišlju da će se nagon kad tad pokoriti punopravnim integriranjem u civiliziranu zajednicu, Strelec opako viče da je nagon jači od pažljivo građenih društvenih normi. Zato čemu patetična pastoralnost. Treba prodorna izravnost.

“Majmunska spoznaja”

Ne može se imati vjere u simpatičan napredak bilo koje zajednice kad samonadzorni mehanizam zakazuje. Kako ponavljaju akteri Silverove drame: Za to pa ni nihče kriv. Taka je pak opičja narava! Dobro, ta je opičja spoznaja bez sumnje ljudski parametar, ali jedino onda kad je se nakon konstatacije kreće mijenjati, a ne lijeno uživati u njoj. S tim u vezi, koncizno, Bogdanov nudi lakomisleni status quo (jer jednom ćemo i mi postati pravi Zapad); a Strelec do drhtavice u grozi provocira na fundamentalno propitivanje (jer shvaća pučkoškolsku zemljopisnu činjenicu da što više tabaš Zapadom, moraš završiti na Istoku). Naposljetku, motreći Trumpovu dalekovidnicu, relacija New York/Bagdad nikad nije bila bliža. Ma kompletan sofisticiran postmodernistički stroj baulja – u neočekivanoj, ali uspjeloj potrazi za istinskim vlastitim licem – zemljom poganskih mitova, običaja, siromaštva i endemskih bolesti, gubi se po planinama i brdima mjestimice presijecanim paklenim pješčanim dolinama u kojima je stanovništvo eklektičnog jezika posvećenog drevnim bogovima i prirodnim nagonima. Upravo takvim poniranjem u srce tame opsesivno se bavi Nicky Silver.

Kontekst 9/11

Pored toga što Silver u svojem djelu iskušava različite sižee (izvoran naslov Fat Men in Skirts ima dosta autoreferenci jer je pisac, uz ostalo gej orijentacije, prakticirao više godina dijetu tipa salata-limunada-cigarete kako bi smršavio 50 kilograma, a tematika dribla tehnikama Freud, Edipov kompleks, invertitstvo, religiozni virus nerveux , opsesija ikonama pop kulture...), drama s potpisom Same M. Streleca postavljena je kao praćenje kolizije prirode sa svojim nagonskim zakonitostima i društva uvjetovanog blaziranošću. Izvan nagonskih kategorija, čiji je progres jedino u spektru nastranosti, zapravo, sugerira se, malo još uopće generira, a osobine likova postaju toliko protežne da se postupno moraju protumačiti univerzalnom karakteristikom ukupnog društvenog i psihološkog svijeta koji portretiraju (suvremenost). Strelec, očito vješt iznuđivač nelagode, prilike iz obiteljskog života čini punima kobne najave, da bi te najave, naizgled usputnom postupnošću, zastrašujuće ispunio. Fabulativno, putnički avion koji iz New Yorka leti za Italiju sruši se nad pustim otokom (nastanjen tek životinjama, posebno majmunima), a jedini preživjeli su majka Phillis Hogan (Milada Kalezić) i sin Bishop (Tadej Toš). Sin, mucav i razmažen lezilebović odjeven u hlače s tregerima i bejzbol kapu, nafurano opsjednut s Katherine Hepburn, i majka, karakteristična vestern-kučka koja se i na pustom otoku udaljenom milijun milja od civilizacije brine kako ne zgužvati Prada suknjicu. Odmah je jasno – izložbeni su primjerci za čuđenje i sprdnju blazirane idile kakvu si “vladari” ovoga planeta utvaraju uživati. Dakako, sve dok ih ne zadesi “tehnički defekt-avionska nesreća” (ovo se može shvatiti u najširem 9/11 kontekstu) nakon čega se suočava sa samim sobom. A vlastite elementarne sokove Phillis vrlo brzo starta guštati. Budući da Strelec svoj artizam ovjerava i pažljivom konstrukcijskom slagaljkom predstave, jer igru postavlja kao tri priče – flešbekovi, događaji na otoku, događaji u New Yorku – producirajući ih kao slijed ovisnih i usputnim indikacijama povezanih isječaka koje završetkom zadnjeg preslaguje u novi spoznajni poredak gdje se i dalje ne brkaju perspektive, jedan od majčinih ranih flešbekova ukazuje na omen o neizbježno životinjskom u nama. S patosom pripovijeda o snu u kojem je u zoološkom vrtu s majmunskim kavezima vidjela veliku grupu mužjaka u suknjicama kako skaču s grane na granu, da bi se napokon zagledali u nju lica identičnog licu sina Bishopa. Anticipacije li, eto ih usred jednog đavolskog otoka (pustinje), jezivo smišljenog, u sferi zatvorene kugle od 365 obruča kao 365 meridijana i 52 paralele kao 52 nedjelje, u krugu jednog kalendara, jedne krletke, jednog ukletog šupljeg kaveza s rešetkama iz koga se ne može prodrijeti...

Devitaminizacija

A Elementarno neumoljivo nadire, ono se napokon može nametnuti, zadovoljiti svoje potrebe. Vraćanje iskonskom vjerno pokazuje scena prve ozbiljne potrebe za hranom preživjelog dvojca. Prvo što će pojesti, prije nego konačno krene kanibalistički jelovnik golog kuhara , šminka je, ruž za usne i ostali make-up mame Phillis, to jest kozmetika kao potrošački obrazac udaljavanja čovjeka od prirodnih procesa i uvjetovanosti. Nakon jestvujušćeg čina važan je Bishopov komentar: Još sam gladan, u ovome nema vitamina. Znači, treba nešto konkretno, nešto s duljim vijekom probavljanja, nešto izvan lako poslužene jednodnevne konzumerske perspektive. Phillis, ovdje se Milada Kalezić sasvim prikladno lukavo osmjehnula, kao osoba koja je o nečemu važnom vrlo dobro obaviještena, ali se pravi tajanstvena i neće ništa odati, zapovijeda gladnome Bishopu neka se gurmanski posluži onime što joj se čini nekako najčišće – tijelom časne sestre. Nakon udaljavanja od potrošačkog obrasca, takav korak dovodi u pitanje apsolutno sve što je važilo za ljudski aksiom, dovodi u pitanje cijeli sustav priznatih (kvazi)humanističkih principa i ideala, blasfemija par excellence . Verbalno, uslijed egzistencijalnih kriza, proklinjati boga i njegove zemaljske predstavnike znači priznavati ga u smislu da se bogohulnim protestom postaje bliži istinskom religioznom osjećaju od pobožnjaštva mnogih običnih vjernika, pak, čeljustima ga sažvakati, jednjakom progutati, crijevima probaviti i rektalno izbaciti, akt je potpunog Čovjekovog poniranja u nagon, u zadivljujuću sposobnost karakterističnu za životinje, da se ignorira sve pojave koje se neposredno ne tiču opstanka. Da, u dubinama organskog života vlada nered, to je labirint, močvara smrtonosnih požuda i snaga. Korijeni našega bitka sežu dolje do sumornog, muljevitog, do u glib krvi i znoja, gdje se neprestano odvija orgija strasti i raspadanja. Tko se može pozivati na tolerantnu socijalizaciju, na moralne norme tamo gdje neprijeporno vlada iskonsko. Pače, svojom mladošću i naivnošću Bishop postaje apsolutno spreman suočiti se s negiranjem civilizacijskih klišeja, pronalazeći novi središnji pojam svog mišljenja, novi lajtmotiv svojega bivstvovanja u promatranju “prizora iz majmunskog života”, posebno parenja koje ga masturbativno motivira, parajući nad njim veo kroz koji se naziru skrovita odvijanja u ljudima. I tu je redateljski udio Streleca najopakiji.

U žrvnju mesa

Nudi nam scenu “odrastanja” u kojoj Bishop zauvijek sa sebe skida hozentregere i kapicu ostajući samo u gaćicama spuštenim do pubisa vješto afirmirajući stav o potpunoj tjelesnoj dlakavosti što nas je tek privremeno napustila, pravovremeno se vraćajući. Zauzimajući majmunski položaj (izravni reflektor osvjetljava ga iz donjeg rakursa zastrašujuće “zrcaleći” animalni torzo na pozadini pozornice), naglo ostavljajući mucanje u korist glatkog psovanja, Bishop demonstrira pobjedu primarnog koja nije programatsko-principijelnog karaktera nego jednostavno stav instinkta, prirodnosti, adekvatnog odgovora podsvijesti na podražaje iz okoline. Ovdje također treba reći, Tadej Toš se u toj epizodi iskazuje nedvojbeno izvrsnim glumcem, koji se dade prilagoditi posve različitim zahtjevima, tako da mu je repertoar gestualnih i mimičkih nagovještaja kojima bi trebao razraditi i usložiti naše razumijevanje za Bishopov slučaj (napose njegove psihološke preokupacije “prije” i “poslije” metarmofoze) izrazito raširen i ekspresivan. U svojoj uzdrhtaloj nagosti izgledao je poput onih mitskih figura što mlatarajući šakama i bijesno pušući simboliziraju elementarnu snagu i neizbježnost posvećenog ludila na jezovito-pitoreskan način. Stoga je koprcanjem u žrvnju mesa lako bilo shvatiti način na koji je njegovo majmunsko sazrijevanje prihvatila Phillis. I tim kanibalsko-incestuoznim parenjem, najprisnijim fizičkim kontaktom, njihova polovica obiteljske zajednice trajno se rasparala po šavovima kakve kroji patvorena civilizacija, združujući se po modelu kakav ima nepatvorena priroda. No provokativni Strelec adaptirajući provokativnog Silvera svoju dramu ne zaustavlja na tome. On odmah pozornost iz majmunske džungle skreće k džungli na asfaltu gdje otac Howard (Peter Boštjančić) svo to vrijeme u New Yorku “uživa” blagodati visokorazvijene i stilizirane zapadnjačke kulture. Što znači, bol nestanka supruge i sina utažuje, jer je i sam dio filmske branše, u vrućoj vezi s pornoglumicom Pam (naglašeno karikaturalna Pia Zemljič). A ono što umnogočemu zaokružuje movens teksta jest dijalog pri upoznavanju Pam i Howarda, vođen uz techno-matricu u nekom, naslućuje se, in kafiću (evo nas konačno u hiperkapitalističkoj inačici Bogdanove paupersocijalističke krčme, gdje kad se malo više popije…). Naime, nakon što mlada starleta uz draškajući falseto ponosno otkrije da anoreksičnu figuru održava asketski predanim gutanjem tableta, doznaje se da inače obožava konzumirati “meso” kroz sve tjelesne otvore, što posebno rajca Howarda. Ne nameću nam se ovdje, naravno, nikakve originalističke nazorne uputnice, analogiju između spolne požude i gladi davno je pojasnio izvjesni uglađeni austrijski neuropsihijatar Sigmund, iako bi ovdje našla svoje mjesto i misao markiza de Sadea Nasilje je put do užitka , ali unutar ponuđene teatralizacije psihoanalitičke aure može se narativnim tkanjem osjetiti implikacija kako je s ovim stanjem stvari sve u redu, i takav je obrat logike situacije disciplina kakva krasi najvrednije stvaralaštvo.

Nagon i krivnja

Odnosno, na pustom otoku kanibalizam iz potrebe za preživljavanjem, a na otoku Manhattanu kanibalizam iz potrebe za fetišem bez kojeg je svakodnevica nepodnošljiva. Na pustom otoku majmunsko je golo, a na otoku Manhattanu majmunsko je skriveno iza suknjice s dizajnerskim paragrafom –svejedno, nema se ovlasti nad svojim nagonima i/ili destruktivno-pervertiranom fantazijom. Jer kada je razum mahnit, ludilo je razumno. Tako je krvavi rasplet, nakon što su se Phillis i Bishop vratili kući nakon pet godina, sasvim razumljiv. U njihovim životima, koji sve vratolomnijom, jezivom brzinom jure k posljednjoj mračnoj i tajanstveno primamljivoj točki, boravak na otoku ne znači samo krvavu međuigru, nego ono što lako uvlači i obasipa u formirani vrtlog života. Jer ono “drugdje”, kada bi se od tamo otišlo, postojalo je i “tu”. Zakon kojeg se napustilo, zakon Nature , nemilosrdno je boravio i u podneblju najciviliziranijih Citoyena . (Mala digresija: na tome tragu samo nevino naivnog može čuditi medijima prezentirano krvavo iživljavanje finih anglosaksonskih dečki i cura nad domorocima tamo neke pustinjske zabiti.) Potpuno asocijalan Bishop, ustrajući u svojoj majmunskoj fazi s verbalnim ispadima koji se isključivo svode na psovke, ubija i kanibalski/perverzno gosti ubijeno u skladu s prirodnom potrebom za održanje iliti zabavljanje vrste (a da se “vrsta” smatra kanibalskom/perverznom, i da ju kanibalstvo/pervertitstvo održava i zabavlja, Strelec efektno poentira uobičajenim otvorenim nuđenjem noge, iz koje strši svježe meso, publici; i to što su neki ponuđeno sa smiješkom gotovo kušali, sasvim sam siguran, dalo je neobičnu satisfakciju cjelokupnom ansamblu, jer predstava je time ispunila zacrtanu zadaću). Bishopovo konvencionalno ljudsko izbija tek u duelu s ocem kojeg optužuje zbog tipično životinjski olakog napuštanja mladunčeta – obiteljske zajednice u stvari, a u korist karijere odnosno seksualnih izleta – čiji je opstanak tako potpuno prepušten, i opet, dozi nagonskog (primjerice, fanovska odanost filmski i izvan filmski emancipiranoj boginji Katherine Hepburn može se prevesti kao podsvjesna težnja za predanom majčinskom toplinom u trenutku kad je mužjak ionako napustio brlog a ženka je vlastitom neurotičnošću udaljena i dok je blizu). Zbog toga završni dio smješten u psihijatrijsku bolnicu – dan jakim rekonstruktivnim fragmentarizmom u ocrtavanju vrlo intimnih tema s izrazitim ispovjednim tonom koji daje težinu začudno otkrivalačkom doživljaju svijeta u koji su upali glavni likovi – opravdava Bishopov jecaj (kroz žestoko naturalističke prizore Tadeja Toša u gradnji slutnje o nenadzirljivim, ali prirodno svrhovitim animalnim silama što kolaju u ljudima i među ljudima): Nisem kriv! Sem samo opica.

Kamo dalje, rođače?

Predstava Debeli muškarci u suknjicama ukazuje da stablo ljudske spoznaje vjerojatno proizlazi iz jednog zajedničkog, ali nama nedokučivog korijena: instinkta cum razuma. Sasvim izvjesno, jedan od polova trajno je u defenzivi pred drugim, osposobljenim osigurati si pukotinu kroz koju se svako malo provlači njegova doktrina. Zbog toga je oniroidno stanje neka vrsta vječnog katalizatora u kome različita, disparatna iskustva tijekom vremena bivaju spojena, ujedinjena, a da pritom katalizator ostaje nepromijenjen. No dok se junaci Same M. Streleca do izgorjelosti trude rasvijetliti to suštinsko pitanje, Bogdanovi likovi čekaju, krmežljivo čučeći i srkajući, kako bi se dilema razriješila sama. Voila L'home!