Miroslav Artić  

Na Gvozd, na Gvozd!

Zagreb ima pored Sljemena jednu spiritualnu, artističku planinu, isticao je Goran Matović, autor i ravnatelj festivala, a kako je znao govoriti “stari profesor” Saše Vereša, a ta druga planina, to je Miroslav Krleža. Nemoguće je tu planinu ne vidjeti, ignorirati baš zbog njezine vitalnosti. Živo je utkana u aktualnu stvarnost kako hrvatsku tako i u europsku. No ta “planina” nikoga ne bi smjela navesti na stvaranje kulta i lansiranje mita jer u tom trenutku ta artistička planina postala bi okamina – tvrda, kruta i beživotna.

OTVORENJE FESTIVALA BEZ POLITIČARA Sva su se festivalska događanja odvijala u kontekstu ulaska Hrvatske u EU, uslijed širenja granica Europe i njezina otvaranja Republici Hrvatskoj, tom vjekovnom europrostoru. Kažu – cijela Hrvatska slavi, političari kliču, i nema im kraja. Da, političari. Festival ipak nije nitko od njih otvorio; po strani su bili političari virusi, jer nema gdje ih nije toga tjedna bilo. Tako je kulturni radnik i pisac Igor Mandić otvorio to drugo izdanje Festivala Miroslav Krleža, 1. srpnja u 21,00 sat. I krenuli su Agramerski prolaznici u režiji Gorana Matovića; zakoračivši Krležinim Gvozdom, polemički u fragmentima redom su se nizali renomirani glumci i studenti ADU-a. I nisu dijelili ushit Europom niti su stremili uzletu u nebeske eurointegracijske visine novog proročkog neba. Krležini “agramerski prolaznici” i danas defetistički prolaze mimo europolitičkih senzacija, duboko nabijenih ruku u prazne džepove, osiromašeni, pognutih glava, stisnuti na jednu stranu ulice, dok njihovi potomci pijano i degenerirano troše svoju budućnost u sadašnjem i prošlom. I nastavlja se taj defetistički hod tako uporno da je postao lajtmotiv Festivala. Matović se vraćao Prolaznicima i na svečanom otvaranju izložbe Europski Krleža u NSK-u, zatim u varaždinskom HNK-u uoči predstave Tri kavaljera frajle Melanije kao i na Doručku kod Krleže održanom u 7 sati ujutro u doba Krležina rođenja. I na promociji knjige S Krležom iz dana u dan I-II. (priredila Silvana Čengić Voljevica u izdanju EPH Media) u srijedu, 3. srpnja u 12,00 na Krležinu Gvozdu, čula se jeka neostvarenih ideala prolaznika iz ‘68., iako je Krleža vjerovao da će jednoga dana baš “oni” doživjeti ostvarenje svojih ideala, kako je to istaknuto na promociji.

EVROPA DANAS PO KRLEŽI Vjekovni mitski europeizam o kojemu se danas toliko govori davno je narušen i uzdrman. Krleža ga je svojim britkim perom sustavno demontirao i dekonstruirao. I svakim isticanjem njegova europejstva narušava se idilična mantra o Europi i europejstvu. To se najbolje potvrdilo u srijedu u 21,00 kod spomenika Miroslava Krleže (rad kiparice Marija Ujević-Galetović) kada je izvedba Evropa danas do kraja ogoljela Evropu kroz glasove, pojave, lica, osobe u režiji Zlatka Svibena, a prema ideji Gorana Matovića. I to po drugi put jer se Krležin esej Evropa danas (1933.) ukazao i predstavio dan prije, u utorak također u 21,00 sat kod Krležina spomenika i na Krležinu Gvozdu. Dakle, na Dubravkinu putu kod Krležina spomenika zavapili su u crnom (u kostimima Marite Ćopo) glasovi, pojave, lica, osobe i mnogo je prolaznika tada progovorilo u izvedbi studenata Umjetničke akademije u Osijeku. Kroz taj labirint eurosumnje i euroskepticizma vodio je polemičkim glasom Žarko Paić. Aktualni tek proglašeni europrostor ozbiljno je potresen, praznine postaju dublje, dok neurotični glasovi kao i pojave i lica i osobe iskaču iz zapisa Na motiv klasne svijesti, o kojoj se govori i piše u posljednje vrijeme, no uznemireni su i oni neurotici iz Glembajevih (nadopuna prvog čina), ali i oni Na rubu pameti i Zastava, kao i još mnoge osobe i lica i pojave i glasovi iz balade Planetarijom. Sve je bilo u znaku kazališnoga rituala u kojemu se glasovima i pojavama priziva fenomen ili fantazma europejska. A ne priziva se bez vraga, ne nikako. Svi se ti fenomeni, fantazme, senzacije i euromitovi moraju izreći, svatko ih treba čuti jasno i razgovijetno, kako bi se izrečeno, i ono ritualno prizivano, moglo zaklinjati, a potom otklinjati. Žarko Paić je kao moćni medij rukovodio eurodramatikom u nastajanju tako što je prizvano racionalizirao i postupno demitizirao. Bar je tako trebalo biti. No, je li on “to” racionalizirano što je kao vjekovni mit njegovano sigurno otklonio? Nakon svega ostaje nedoumica, osobito jaka i sveprisutna isticanjem Krležina djela kao ispita savjesti. Ponovo preispitivanje savjesti prije može zaustaviti već ionako traumatiziranu svijest i savjest prolaznika, i na kraju cijeli korpus može postati tek pasivna pokajnica koja ništa drugo i ne čini; naime, ne osvješćuje da je njezina sudbina u njezinim rukama. Ta obezglavljena nacija milostivo i pogubno pogledava u Eurobožicu i zapomaže da joj se smiluje. Bez obzira na sve, formirana je procesija, ophodnja, obredna gomila, povorka koja se polagano valja i kotrlja na Krležinu Gvozdu od postaje do postaje. Dok je prva grupa pobožno osluškivala esejiziranje na prvoj postaji, druga grupa je čekala kao u nekom međuprostoru i međuvremenu manje-više strpljivo iščekujući da je prime. Na kraju ophodnje, nakon što su svi prošli kroz stan i Memorijalni prostor Bele i Miroslava Krleže, nastavila se predstava i sve radikalnije razotkrivanje kakva je u stvari ta Evropa danas, ogoljela u proturječju kroz glasove, pojave, lica, osobe u kojima je Krleža opominjao da se ne srlja tek tako u tu, da prostite, Europu danas. Pojave i osobe vješto su uobličili Branka Cvitković, Žarko Potočnjak, Franjo Kuhar i Mladen Vujčić glasom, stasom i gestom. Aktualizirali su Evropu danas sa svim njezinim proturječjima na koja je Krleža ukazivao u svojim varijacijama.

KRLEŽA KAO ATIPIČAN “EUROPEJAC” U četvrtak, 4. srpnja u 12,00 sati u NSK-u je otvorena izložba Europski Krleža, a baš je on atipičan “Europejac”. Ipak, o njegovu europejstvu svjedočili su Velimir Visković, Dunja Seiter-Šverko, ravnateljica NSK-a, Ivan Kosić kao voditelj Zbirke rukopisa i starih knjiga, Željka Lovrenčić i Goran Matović. Naime, umjetnički kontekst Krležina stvaralaštva svakako je europski, iz te je tradicije crpio svoje stvaralačko nadahnuće, iz nje izrastao i u nju je na kraju i urastao, ali ipak s uzmakom, ili bolje reći kritičkim odmakom, ne poistovjetivši se s proturječnim europskim duhovno-političkim kontekstom. U tome i jest njegov ambivalentan odnos prema Europi i njezinoj tradiciji. Koliko god je bio nadahnut europskom kulturom tradicijom toliko je bio i kritički usmjeren prema njezinoj dvoznačnosti. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici izložena su njegova djela u prijevodima na europske jezike; time je njegova poruka dobila na snazi koja se može čitati i kao oporuka. I danas snažno odjekuje opomena da se Europu ne prihvaća olako; europejstvo bez zadrške može uroditi neugodnim i nepopravljivim posljedicama. Ne treba smetnuti s uma da nacionalne, političke, kulturne zajednice, ako se uvaže, mogu kreirati drugačije zajedništvo u koje bi bili utkani posebni i specifični identitetski sadržaji, i ništa se pritom ne bi razaralo, nego bi se novo lice Europe uspostavljalo bogato u svojoj raznolikosti. Istoga dana u 19,00 sati u Muzeju grada Zagreba otvorena je još jedna izložba, pod nazivom Portreti Miroslava Krleže. Izložene su slike i skulpture različitih autora od najstarijeg portreta kojega je izradio Ljubo Babić 1918. godine pa redom, kako se to u programskoj knjižici navodi, dakle, radovi Petra Dobrovića, Josipa Vanište, Zlatka Kauzlarića Atača, Rudija Labaša, Ivana Lackovića Croate, Munira Vejzovića, Jadranke Fatur i Tomislava Buntaka te skulpture Antuna Augustinčića, Marije Ujević-Galetović, Ivana Lesiaka, Mire Vuce i Izvora Oreba. Izložen je po prvi puta i Krležin Autoportret iz 1928. godine koji se nalazi u vlasništvu Silvane Čengić Voljevice. Krležin se odnos prema likovnoj umjetnosti ne bi trebalo tretirati s akademske i profesionalne pozicije jer sâm Krleža u likovnost se nije upuštao kao akademski upućen teoretičar, već esejist. Zato i nema osnove za osudu njegova odnosa prema suvremenim likovnim strujanjima, kako se to i pokušalo naglasiti na otvaranju izložbe.

MISTERIJ CASTELLICE Četvrtak je kulminirao u 21,00 sat na Krležinu Gvozdu izvedbom trećeg čina iz predstave Gospoda Glembajevi u režiji Ivice Buljana i izvedbi glumaca/ica Slovenskoga narodnoga gledališča, i to izvedbom trećeg prizora. Cjelovečernji program unutar kojega se smjestio treći prizor osmislila je Mani Gotovac pod nazivom Castellice: Uvod. Svoj je koncept temeljila na usporedbi triju Castellica. Počela je od prve u izvedbi Bele Krleže tonskim zapisom iz 1949. godine (govorna dokumentacija Hrvatskog radija); zatim je prikazana filmska Castellica u izvedbi Ene Begović (filmski zapis, ulomci filma Glembajevi Antuna Vrdoljaka, 1988.), i na kraju je posebno istaknula Castellicu Slovenskog narodnog gledališča u interpretaciji Nataše Barbare Grančer. Mani Gotovac je opsjednuta, kako je isticala, tajnom barunice Castelli. Osobito je zanima barunica kao žena, fenomen njezina ženstva iz vremena kada se o afirmaciji žene tek počelo govoriti. Žena, “žensko/ženstvo” bilo je nešto tajnovito i mračno od čega treba zazirati, a možda ni danas nije bitno drugačije. Stoga je i dalje usmjerena na ključno pitanje, naime, tko je od glumaca i redatelja uspješnije razotkrio tu dimenziju u kojoj se oslikava baruničino ženstvo, i to u punini. Ivica Buljan u Slovenskom narodnom gledališču otvorio je prostore drugačijim čitanjima Krležina dramskog opusa, osobito onom psihoanalitičkoga usmjerenja kao i afirmiranjem novoga pristupa tijelu, prizivanjem tjelesnog teatra.Upravo je treći čin ključan, i u njemu se ogleda sva novina Buljanova čitanja Glembajevih, posebno Castellice. Bela Krleža je, kako to svjedoči tonski zapis, korektno izvodila Barunicu, bez patetike, istaknula je Mani Gotovac. Filmska barunica u izvedbi Ene Begović nije pogodila ono što barunicu Castelli izdvaja i što je čini na neki način likom demonske žene, kako je to Krleža podvukao u prozi Glembajevi. Tom demonskom možda se najviše približila slovenska Castellica jer se vješto izvukla iz patetičnoga moraliziranja koje dominira Vrdoljakovim Glembajevima. Naime, Buljanova Castellica energično se fokusirala na tijelo, ciljajući na vlastitu tjelesnost kao središte vlastitog ženstva. Ostrašćenim pristupom Leonea je apsolutno opčinila te pod njezinom vlašću taj glembajevski Hamlet ostaje podložan i ogoljen. Ta žena se u njegovoj fiksaciji transformirala u apstrakciju, u sâm glas, stav, snagu; svakim pokretom i gestom bila je sve udaljenija, ostajući neiskaziva. Leonea je svela na instinkt, goli nagon, i tek tada mu se prepustila, istina, kratkotrajno, u želji da otkine “ono” što je preostalo još od onoga dana kada je u njemu i s njim mogla uzletjeti iznad skučenih granica, tamo negdje gdje nema granica oslobođenom ženstvu.

Petak je bio rezerviran za Znanstveni skup u povodu 120. obljetnice Krležina rođenja u organizaciji Hrvatskog društva pisaca u Basaričekovoj 24. Književnici, teoretičari, kulturni radnici različitih usmjerenja isticali su dijalošku otvorenost njegovih tekstova, ali istodobno i polemičnost kao temeljnu odliku njegovih djela.

EVROPA DANAS VS. IZLET U RUSIJU Navečer u 21,00 sat u Memorijalnom prostoru Miroslava i Bele Krleže uprizorio se Izlet u Rusiju u režiji Jovana Ćirilova, a prema dramatizaciji Miroslava Belovića (domaćin događanja: Predrag Matvejević). Izlet u Rusiju je sastavni dio kazališnog ciklusa Rizik, a izvodi se od 2007. godine u kazališnoj formi u organizaciji Centra za kulturnu dekontaminaciju. Predstava je započela udarcem u gong; stajao je ispred ulaza mladi ogoljeni Krleža, i krenuo je odijevanjem majica. Uzimao je jednu po jednu i navlačio na sebe, a bilo ih je puno, da bi preko svega odjenuo dolčevitu i na kraju se uvukao u duge zimske kapute. Zatim je u tišini i miru, onako korpulentan i šutljiv, odgovarao na pitanja tko je, odakle dolazi, kako se zemlja zove… U drugom prizoru akteri su istrčali, izvježbani i markantni; na sceni – u improviziranoj sobi redom zauzimaju pozicije. Replike započinju izrazito dinamično, razvija se polemika o Rusiji, o revoluciji, o sveprisutnom Lenjinu, o radništvu i siromaštvu, o kazališnom životu, uspoređuje se nakratko Europa s Rusijom… Predstava je sadržajno i tematski intrigantna, razotkriva procese i tokove kako se formiraju predodžbe koje u jednom trenutku prerastaju u predrasude.

MELANIJA KOJA KRVARI U subotu, 6. srpnja točno u podne u Memorijalnom prostoru Miroslava i Bele Krleže, na Krležinu Gvozdu započeli su Razgovori u Krležinom vrtu između Rade Šerbedžije, Nikole Petkovića i Gorana Matovića. Radilo se o Šerbedžijinu ogledanju u Krležinu djelu.

Kasno popodne organiziran je izlet u Varaždin na predstavu Tri kavaljera frajle Melanije u varaždinskom HNK-u u režiji Georgija Para. Praizvedba predstave bila je 24. travnja i njome su se prema programskoj knjižici “obilježile dvije značajne obljetnice: 140. obljetnica otvorenja zgrade varaždinskoga Kazališta i 120. obljetnica rođenja Miroslava Krleže, najizvođenijega autora u povijesti HNK u Varaždinu; riječ je o dvadesetoj premijeri Krležina teksta”. U predstavi su istaknute tri ključne točke od sudbinskoga značenja za frajlu Melaniju Krvarić, kao tri vapaja za srećom u susretima s trojicom, odnosno četvoricom muškaraca, “kavaljera”. Ostala je zatvorena u vlastitoj nemogućnosti i zapriječenosti da se ostvari kao cjelovita i kompletna osoba; ona samo krvari. S druge strane, dok se urušavala dekadentna muška fantazija u njezinim vizijama pod arhetipom Rinalda Rinaldinija, paralelno je umirala hrvatska moderna, urušavajući se za vazda u dekadentne ponore. Upravo te pukotine u njezinoj glavi, u tijelu, u emocijama u samoj izvedbi nisu prepoznate. Poneki pokušaj zagrljaja ili obujmljivanje nogama, kada navodno pokušava obuhvatiti i zadržati Marijana Ksavera Trnina, samo je lascivna dosjetka poput one iz publike opet ništa, njoj treba pravi muškarac.

U nedjelju, 7. srpnja u ranu zoru, u pet sati ujutro, okupila se grupa entuzijasta u Radićevoj ulici (nekadašnjoj Dugoj ulici broj 7), ispred rodne kuće Miroslava Krleže. I krenuo je program pod nazivom Krležine adrese. Prvi glazbeno-scenski prizor pod nazivom Petrica i baba na mukah započeo je ispred rodne kuće kao ishodišne točke ove neobične procesije u sedam postaja, sedam psihogeografskih mjesta važnih u Krležinu životu. Procesija kao svaki obredni ritual pojačava se i potvrđuje postajama oko kojih se odvija središnje događanje. Kratkim scenskim izvedbama bile su upriličene dileme, nedorečenosti, traume i uvidi u važnim životnim trenucima Miroslava Krleže. Nakon inicijalnoga obilježavanja rođenja te nakon proroštva o životu budućem i mogućem, slojevitom i neiskazivom, uslijedilo je na drugoj postaji, alter-mansiji (kako su izvođači ironijski nazivali te mansije) lamentiranje o Evropi danas ispred hotela Palace. Zatim se na 3. alter-mansiji pored staroga Leksa razvila žučna rasprava o interpretaciji očinstva. Naime, ta je mansija okupljene toga jutra ukratko podsjetila na Krležinu beletrizaciju o Krležinoj baki po ocu plemenitoj Josipi strastvenoj Mekovec koja je umrla od pneumonije u hotelu u Grazu, i to nakon odgledane kazališne predstave. Odnosno, radilo se o psihotičnoj dramatizaciji o tome kako je Krleža ponudio psihoanalitičko tumačenje vlastitoga djela Enesu Čengiću. Nadalje, na četvrtoj alter-mansiji pod naslovom Nečastivi na Zdencu života kod Meštrovićeva Zdenca života zbilo se suočavanje s traumom iz prošlosti, utvarom koja u dubini poput sačekuše iščekuje trenutak obračuna sa sjenama i utvarama prošlosti pa i s mitskim vizijama tada aktualnih oponenata. Nadalje, na petoj alter-mansiji ispred Krležina spomenika uprizoren je san Filipa Latinovicza o bijeloj ženi. Nakon šeste alter-postaje pod nazivom Parafraza jednog rastanka, koja je izvedena na platou u Krležinu vrtu, procesija je u konačnici stigla na Doručak kod Krleže u 7 sati ujutro u vrijeme Krležina rođenja (riječ je o završnoj sedmoj alter-mansiji). Pritom je Latica Ivanišević upriličila scenografiju Belinog stola za Krležu, a domaćin Doručka bio je Velimir Visković. Koncept su cjelokupnoga događanja osmislili G. Matović, S. Marjanić, D. Zima u kreativnoj suradnji sa studentima i studenticama Hrvatskih studija i polaznicama Centra za ženske studije. Izvođači glazbeno-scenskog događanja bili su Petra Belc, Jelena Bulić, Ivan Colarić, Marija Geiger Zeman, Ivica Gunjača, Martina Jurišić, Bojan Koštić, Zvonimira Milevčić, Veno Mušinović, Jasmina Pavić, Petra Težak, Tatjana Tomić, Jadranka Žinić Mijatović te neizbježan bend Mokre Gljive, u ovom izdanju sa samo dvojicom glazbenika (Jurica Pačelat i Ivan Šaravanja).

U AGONIJI ILI ANATOMIJA PONIŽENJA Na kraju Festivala izvedena je druga drama iz glembajevskoga ciklusa, najizvođenija Krležina drama U agoniji (1928., 1962.). Dakle u nedjelju u 20,00 sati u Histrionskom domu uslijedio je mađarski Krleža. Čitanje mađarskog redatelja Jánosa Dömölkya bilo je zaista iznenađenje. Iza projekta stoji Kulturni centar Veszprém, Kazalište Petőfi. Prizor je započeo realistički, u krojačkom salonu Laure Lenbachove (Kitty Kéri), sukobom Laure i baruna Lenbacha (Tibor Gáspár). Bez efekata i dodatnih intervencija tekli su prizori sukoba s dugim monolozima. Drama U agoniji veoma lako može zaglaviti u patetičnim deklamacijama, međutim glumci mađarskog Kazališta Petőfi vješto su izbjegli toj zamci. Tekst s dugim bremenitim rečenicama i silnim monolozima jednostavno su urasli u tijela glumaca, i svojom su izvedbom dramskom tekstu dali karakter, postali su jedno s likovima. U sebi su našli karaktere Laure i baruna Lenbacha, a Križovčeva prijetvornost gotovo je materijalizirana u izvrsnoj interpretaciji Pála Oberfranka. Svakako je bio živopisan i nastup grofice Petrovne (Eszter Terescsik). U ovoj se predstavi zaista ne može govoriti o strahu ili nelagodi od dugih monologa, o strahu od suviška teksta i Krležinih dugih rečenica; sve je to našlo svoje mjesto u emotivnim svjetovima glumaca, u gesti i mimi. Bili su u punom smislu riječi duboko u agoniji, vrsno secirajući anatomiju poniženja.

TEMATSKA PODRUČJA FESTIVALA – OD POLITIKE DO “DEMONSKE ŽENE” Ovo festivalsko događanje dalo je presjek života i djela Miroslava Krleže, ali ne takav presjek u kome se sve ogleda. Složenost fenomena Krležina opusa jednostavno je nemoguće spoznati i razumjeti u okvirima festivalskog programa. Ali poziv ostaje, rukavica je bačena, a izazov je zaista veliki. Festival je obuhvatio dva tematska područja stvaralaštva Miroslava Krleže. Prvi je zahvaćao političko-antropološku dimenziju kroz tekstove, pojave, glasove i događanja. Takvi su prije svega Agramerski prolaznici, zatim scensko uprizorenje eseja Evropa dana te dramatičan Izlet u Rusiju. Drugo je tematsko područje bilo usmjereno na ženske likove, na tajnu i misterij žene, jednako tako s političko-antropološkoga stajališta. Politika je ovdje percipirana kao svjetonazor, javni diskurs koji zahvaća bivše, ali i današnje predrasude i stereotipove o ženi i njezinoj tjelesnosti. Potom je aktualizirana drama podložne žene iz vremena kada je umirala hrvatska moderna; riječ je o sudbini frajle Melanije u izvedbi Hane Hegedušić. Na kraju je nastupila žena u agoniji Laura Lenbachova u interpretaciji mađarskog Kazališta Petőfi. Dakle, tematizirane žene uglavnom su gubitnice, iako Laura i barunica Castelli ne ostaju pasivne, i suprotstavljaju se, čak inatno nose svoje gubitništvo unatoč sigurnom porazu, i ne zaziru od pozicioniranja i markiranja vlastitih stajališta u odnosu prema patrijarhalnoj moći.

INTERKULTURNI PRISTUP KRLEŽINOM OPUSU Ovim festivalom Krležin opus ostaje otvoren i zadan, kao provokacija i kao izazov. Svaki zamah u Krležino djelo postaje avantura iz koje se teško može izaći netaknuto. Prva i osnovna odlika njegovih tekstova je aktualnost i vitalnost; svaki/a se zainteresirani/a čitatelj/ica u njima može pronaći, i vidjet će se kao u ogledalu po kulturnim, političkim te inim antropološkim pitanjima. No, to ne bi trebalo doživjeti kao ispit savjesti nego kao poziv da se fenomen Krleža prepoznaje kao živo prisutan sugovornik u aktualnom svijetu i u svim društvenim zbivanjima. I svatko može započeti rekonstrukciju dane i zadane stvarnosti, naravno počevši od sebe.

Festival Miroslav Krleža je poticaj da se Krležinom liku i djelu i nadalje pristupa s osobitim osjećajem za komparativno i kontekstualno čitanje njegova opusa. Bio bi zanimljiv Krleža u relaciji sa suvremenicima, uvažavajući sve posljedice. Također je izazovna snaga njegova djela u povijesnom i aktualnom kontekstu te kakav je Krleža u očima drugih i mnogobrojnih događaja, pojava, osoba kako unutar tako i izvan nacionalnih granica. Njegovo djelo u interkulturnom okviru otvorilo bi se još šire i dublje. Što je on to davao i posredovao, a što je od drugih uzimao, kako je posredovao svoje misaone konstrukte i kreacije a kako filtrirao kulturne, političke i literarne sadržaje. Proturječje, ambivalencija, integracija, sinteza, svi se ovi okviri istodobno ukrštaju u jednoj točki, a potom se šire i razilaze u niz oprečnih pravaca. I valja ih pratiti, kritički i analitički, jer jedino se tako može izbjeći stvaranje mita iz kojega može izrasti kult koji poput korova guši i zatire vitalnost spiritualne, artističke planine