O povijesnim prijeporima, sijamskim blizancima u Hrvata i jednom krležologu-tehnologu
Snačić ili Svačić? – upita don Pavo Manjao.
Barem se tako predstavio taj očigledni svećenik odmah nakon što se ukazao na prvoj sesiji Kongresa. Bio je to Kongres povjesničara; održavao se sasvim blizu povijesne jezgre. Malo mu je (Kongresu, ne don Pavi) falilo da se izbori za prostor u samoj, iznimno bitnoj i čudesno očuvanoj povijesnoj jezgri, što bi jednom takvom skupu itekako pristajalo, ali ovo je bilo najbolje što su mogli dobiti: neimenovana, memlava dvoranica koja se, istina, oslanjala na stare zidine, a time i na povijest samu.
Na pitanje don Pave Manjaa sudionici Kongresa pošutješe. Nitko nije znao što taj svećenik u tamnoljubičastoj mantiji s bradom (no katoličkom, ne pravoslavnom) skoro do poda radi na ovom mjestu.
Snačić ili Svačić „Vi se sigurno pitate što ja radim ovdje?“, pitao je don Pavo čitajući misli okupljenim kongresnicima. „Reći ću vam otvoreno: slučajno sam prolazio. Dolazim s tržnice, i prolazeći ovijem putovima kroz prozor sam začuo komadić jednog izlaganja, jednog od mnogih, pretpostavljam: odmah mi je bilo jasno o kakvom se skupu radi i, moram reći, silno sam se začudio da se takav jedan skup odvija uz samu jezgru našeg velevječnog grada, ali ne i u jezgri, kako bi dolikovalo. A ovo Snačić-Svačić, to je bila samo lakša i dobronamjernija provokacija od onih za koje sam inače sposoban. Provokacija tipa Ambroz Gubec ili Matija Gubec?!“
Don Pavo Manjao sav se zacrvenio u nekom čudnom, jedva prikrivenom uzbuđenju. Sijeda, duga brada kao da je narasla još malo i stala se vući po podu poput iznenada odlakavjelog gmaza. Kromirani križ koji je nosio oko vrata odbijao je svjetlost na sve strane i zasljepljivao svakog kongresnika ponaosob. Možda i zbog toga sudionici Kongresa na novopostavljeno pitanje ponovno pošutješe. Još uvijek im nije bilo jasno tko je taj svećenik, taj don nestandardnog habita i još nestandardnijeg habitusa.
„Bojim se da sam unio pomutnju ovdje. Ništa. Pokupit ću svoj ceker s crnom rotkvom, mišancijom i po kile srdelica, pa idem svojim putem. Samo sam vam još htio izreći moje skromno mišljenje o načetoj problematici. Nije isključeno, složit ćete se, da su Petar Svačić i Petar Snačić dvije, a ne jedna osoba kojoj je kvaran narod usmenom predajom tijekom nebrojenih stoljeća, eto, išao mijenjati prezime. Dvije osobe, a ne jedna – možda i bliski rođaci, braća, blizanci, možda i sijamski kad ne bi bili naši, hrvatski! (Nije li, uostalom, krajnje neobično da u svekolikoj hrvatskoj povjesnici ne nailazimo niti na jedan jedini slučaj sijamskoga blizanaštva?) Isto bih pitanje priupitao u vezi dvojnog imena vođe Seljačke bune, samo što je ovdje stvar mnogo bistrija: Ambroz pa Matija – malo sutra! Nije ovdje narod imao što iskrivljavati, dodavati pa usmeno predavati, ikome! Riječ je o dvije osobe, dva pobunjena seljaka koji su odvojeno digli dvije seljačke bune, ali u isto vrijeme i na istom mjestu, i to je bilo ono što je zapetljalo petlju u povijesnom pamćenju i od dvojice ljudi napravile jednog. Slično se dogodilo u vezi Andrije i Andre Mohorovičića....“
„Ali ta dvojica“, oglasi se nenadano kongresni moderator, „doista i jesu dvojica! Jedan je geofizičar, drugi arhitekt.“
„Naravno da jesu dvojica. O tome cijelo vrijeme i govorim. Po njima je cijela pojava i nazvana Mohorovičićevim diskontinuitetom, zar ne?“
Uto u kongresnu dvoranicu upadne odred Katoličke policije pripadnici kojega su učas posla sputali don Pavu originalnim sakramentalnim lisičinama.
„Dobro da nije Španjolska inkvizicija“, reče don Pavo pa se ponosno, poput nekog nanovo izmućkanog Galileja, uputi ka izlazu iz dvoranice.
Tajni referat Nakon opisanog kravala, kongresne su aktivnosti nastavljene tek kasno uvečer. Novi je šok za iscrpljene kongresnike, uvažene povjesničare, predstavljalo posljednje izlaganje, zapravo tajni referat izrečen u 3 poslije ponoći:
„Poštovano slušateljstvo,
Časna mi je namjera ukazati na stanovite prijeporne teme hrvatske historiografije u svjetlu najnovijih rezultata istraživanja koje sam poduzeo u suradnji s kolegama iz Historičkog istraživačkog instituta.
Da prijeđem na stvar. Naša je historiografija već stoljećima mučena straobalnim i zakučastim prijeporima, i to u toj mjeri da je to već povijest za sebe, povijest koju će, iz razloga objektivnosti, ednom istraživati neka posve druga, možda još nepoznata nacionalna historiografija, i to nacije koja će tek stupiti na povijesnu scenu.
Uzmimo samo slučaj Alojzija Stepinca. Osuđen kao olaboracionist, držatelj svijeće ustaškome krvavom režimu, a apravo je užao aktivan otpor. ema okumentaciji koju je kolega alautin –najcjenjenije ime našega Instituta – oslovno iskopao ijekom ubinske arhivalne ekspedicije po zamršenim atakombama vatikanskih magaza, naš je nesretni adbiskup kroz cijelo vrijeme ata od antijom ivao cijelu nu sku obitelj! omunistički sud ipak je odbio ispitati krunske edoke koji su se, već ionako aumatizirani atnim edaćama i išegodišnjim ivotom pod odeždom visokodostojanstvenika, odlučili na oživotnu šutnju.
atimo li se pak u alju ošlost, nailazimo na alja Dmitra onimira koji, prema oznatoj egendi, oklinje svoje itezove, aovi ga gute dok on irno edi na atskom ijestolju!
onimir je, ospođe i ospodo, soj arod upitao istaje li enuti s njime kao ojskovođom u edan ali ižarski rat, a arod, oličen u emenitaškim angubama, dao mu je iše ego asan odgovor ubivši ga. ovjesničari su uporno i uzaludno okazivali ako ova iča ema emelja u arnosti onajviše stoga što je onimir, ema aspoloživim izvorima, umro 1089. odine, dok su ižari u svoj rvi ohod enuli edam odina asnije. ema toj ezi, egenda brka ogađaje iz emena alja onimira s asnijom, ižarskom događajnicom. eć omenuti i enjeni olega autin, eđutim – emda oju rdnju e ože otkrijepiti aterijalnim ili isanim okazima – ingeniozno je ustvrdio ako je itar onimir apravo io aumio oduzeti obni rižarki ohod te je u ojoj amje i ako ubo eten, avlastito od ane astitih udi...ije e ar, acije, ataška užbe rkv... atika rhi o e ome oš ute, i a ada e e a e ogovo. avo ato oramo aditi a obra adi oriča o e, a a aže okr istori u...aaaaaah!“
Neizreciva bolest Predavaču klone glava. Slušateljstvo počne žagoriti. Moderator priđe predavaču:
„Popijte malo vode“, reče
Predavač posluša savjet. Oporavi se i reče moderatoru:
„Hvala vam. Kako ste znali da mi baš to treba?“
“Na kongresima povjesničara ovakve su situacije prilično česte.“
“A vi niste povjesničar?“
“Ne, ja sam krležolog-tehnolog, vaš me Odbor posudio od našega Odbora. Nastavite sada, slušateljstvo postaje nestrpljivo.“
I predavač nastavi:
„I za kraj predavanja izdvojio sam najizazovnije otkriće iz naših historiografskih laboratorija. Riječ je o tabu-temi hrvatske historiografije, skoro mističnoj tematici o kojoj se do sada nije smjelo ni zucnuti. Bolest – pazite sad ovo – neizreciva bolest od koje je bolovao – govorim to svjestan mogućnosti skandalizacije i svakojakih reperkusija – bolest od koje je patio naš velikan oi eai – i koja ga je naposljetku koštala života – bila je ni manje ni više nego i u e i i! ~~~ ... Dakle, do dana današnjeg neimenovana bolest bila je “””” ______ zY Ï À ó µ ~~~