Na marginama samoće

Što se tiče europskoga Zapada, u odnosu na npr. Srednji istok, hoćemo-nećemo, mora se priznati da je pustinjačka tradicija duhovnosti bila manje izražena. Naime, Augustinovo učenje o središnjoj vrijednosti bratske, bratinske zajednice u Božjoj službi kao i Pravila svetoga Benedikta ipak su se više usmjeravala prema samostanskom životu (usp. The Encyclopedia of Religion, sv. 5, 1987, ur. Mircea Eliade, str. 142).

Ono što prvo može zapanjiti nekoga tko nije upućen u temu, a zanima ga, jest da je ova knjiga Marine Miladinov o pustinjaštvu u srednjoeuropskoj regiji tijekom 10. i 11. stoljeća prva pregledna sinteza zanimljive a, začudo, zanemarene tematike. Naime, ona nastaje kao prezentiranje praznine u znanstvenom proučavanju ranoga pustinjaštva u novim (dakako, nasilno) kristijaniziranim zemljama Srednje Europe. Odnosno, kako ističe autorica, iako je prošlo nekoliko desetljeća od šezdesetih godina prošloga stoljeća kada je Jerzy Kłoczowski izrazio žaljenje što ne postoji monografija o pustinjaštvu u slavenskim zemljama, ipak je malo učinjeno na tome području.

Centar vs. periferija

Marina Miladinov u uvodu napominje kako je 1962. godine u Mendoli održana međunarodna konferencija na temu pustinjaštva u 11. i 12. stoljeću, koja je većinom prekrivala područja latinskoga kršćanstva, ali s vrlo značajnom nadopunom. Naime, prvi je put uključila i članke o odnosu između centralnih područja latinskoga kršćanstva kao i marginalnih područja, kao što je to italo-grčko monaštvo te područja Češke, Poljske i Mađarske, koja u 11. stoljeću nisu bila u potpunosti kristijanizirana. Tako autorica ovom knjigom otvara temu o pustinjačkom obliku duhovnosti – duhovnosti na marginama samoće u tim tzv. marginalnim krajevima.

Nadalje, u uvodu napominje kako je od šezdesetih godina prošloga stoljeća proučavanje pustinjaštva na Zapadu bilo vrlo snažno, što svjedoče radovi nekoliko znanstvenika/ica (npr. Jean Leclercq, Gregorio Penco, Guiseppe Vedovato, Cécile Caby, Henrietta Leyser, Ann Warren). Zatim, nekoliko godina nakon spomenute konferencije, objavljena je i prva monografija na tu temu: riječ je o knjizi Józefa Tadeusza Milika iz 1966. godine o Zoerardu i Benediktu, koji pripadaju grupi prvih mađarskih svetaca koji su kanonizirani 1083. godine, a spomenuta je knjiga posvećena analizi prirode asketizma koji su prakticirali ta dvojica pustinjaka. Marina Miladinov pritom napominje kako je čak i danas vidljiva prepreka između tzv. centra i tzv. periferije, koja se nameće zbog jezične barijere kao i nedostupnosti recentnih lokalnih otkrića zapadnim znanstvenicima. Ipak, vidljivo je da nove prezentacije europskoga srednjega vijeka uvijek nastoje uključiti poglavlje ili dva posvećeno tzv. periferiji, dakle Srednjoj Europi, ali ipak prezentacija pustinjaštva Srednje Europe još nije poduzeta. Iz svega navedenoga iščitavam stoga dvostruko značenje ove knjige – dakle, zbog neobrađene teme i zbog toga što je objavljena na engleskom jeziku, što (tautologijski) znači da će njezini rezultati biti dostupniji većem broju zainteresiranih.

Ideal bijeloga mučeništva

Nadalje, vrlo važnu liniju propitivanja čini i komentar Jeana Leclercqa o tome da postoje pustinjaci, ali nema pustinjaštva, s obzirom na činjenicu da su se prakticirali različiti modusi koje je teško usustaviti. Naime, spas duše i duhovno savršenstvo, što je bila svrha pustinjaštva, provodili su se na mnogobrojne načine. Stoga autorica napominje kako njezin krajnji cilj neće biti razlučivanje da li je netko svom pustinjačkom konceptu bio posvećen apsolutno ili samo djelomično, već je zanima koju je ulogu pustinjaštvo imalo u privatnom i javnom životu te osobe, odnosno, što je u određenom razdoblju bilo prepoznato kao pustinjački način života, kao marginalni modus religijskoga života.

Marina Miladinov napominje kako je 10. stoljeće, što se tiče kršćanskoga Zapada, od prethodnoga naslijedilo specifičnu političku konstelaciju u kojoj je nastalo slabljenje središnje političke moći i poganskih upada. Upravo su ta dva faktora uzrokovala štetu monaškom identitetu i istovremeno su vratila mučeništvo u središte spiritualne svijesti, i time rastvorile atmosferu prvotnoga, herojskoga i militantnoga kršćanstva. Time je bila otvorena pozornica za ideal “bijeloga mučeništva” u smislu idealizacije asketizma. Nadalje, važnu je ulogu imala i karolinška teološka debata o predestinaciji, čiji su zaključci pridonijeli da se pojača individualni napor u postizanju spasa duše. Osim toga, uspon je Otonske dinastije u tom nestabilnom Carstvu stvarao atmosferu političke stabilnosti i mira, a pritom je bila značajna i njezina vanjska politika prema istočnim susjedima – bilo tzv. poganima ili novim kršćanima, kao i prema Italiji i Bizantu. Jednako su tako i kontakti s grčkim monaštvom inicirali značajne promjene u percepciji pobožnosti.

Odsutnost buntovnog pustinjaštva

Srž ove knjige, dakle, čini razotkrivanje razloga koji su doveli do snažne prisutnosti pustinjaštva kao oblika duhovnosti u 10. i 11. stoljeću na području Srednje Europe, koje se tada nalazilo na granici između kršćanskih područja i krajeva koji su još bili meta misionarske aktivnosti. Dakle, ono što je zanimljivo jest činjenica da se pustinjaštvo iz centra (Zapadna Europa) proširilo u područje u kojemu je veći dio stanovništva još prakticirao pogansku vjersku praksu. Nadalje, u 10. i 11. stoljeću novina u spiritualnoj praksi bila je mogućnost biranja između pustinjačkoga života ili pak života u osami za razliku od redovničkoga života u samostanu. Rasap moralnoga i materijalnoga stanja u samostanima bio je jedan od mnoštva razloga ovoga izbora između različitih tipova duhovnih praksi.

Inače, autorica zamjećuje da je u srednjoeuropskom pustinjaštvu zamjetna odsutnost buntovnog ili pak reformatorskoga pustinjaštva u odnosu na crkveni sistem kakav je bio razvijen na Zapadu (Francuska, Italija, Njemačka). Zamjećuje i dva tipa pustinjaštva koja su se razilazila od samih početaka: pored dobro dokumentiranoga, kakav su prakticirali pojedinci i grupe povezani s vladarskim dvorom, tinjao je i nevidljiv, rekli bismo gotovo podzemni tip pustinjaštva, apsolutnoga usamljeništva i koji je uočljiv tek kroz sporadična spominjanja u pisanim izvorima kao i u arheološkim nalazima.

Završno, kažimo nešto i o strukturi knjige – njezine tri cjeline. Tako je prvi dio posvećen kontekstu u kojemu je pustinjaštvo moglo biti utemeljeno u Zapadnoj Europi, a ono je pak bilo bitno za stvaranje pustinjaštva u Srednjoj Europi. Pritom se autorica zaustavlja na dva tipa pustinjaštva germanskih asketa, i to zbog toga što su imali posebnu ulogu u povezivanju razvijenoga kršćanskoga Zapada s novim kristijaniziranim područjem: riječ je o Bruni Querfurtskom, katoličkom misionaru, kao i Güntheru iz Niederaltaicha, koji se s nekoliko istomišljenika povukao u osamljeništvo svoje pustinjačke zajednice u Rinchanchu. Inače, obojica su bili Saksonci i misionari u slavenskim zemljama. Podsjetimo ukratko da je Bruni Querfurtskom 14. veljače 1009. odrubljena glava blizu granice s Kijevskom Rusijom i Litvom kada je nastojao proširiti kršćanstvo na istok Europe. Nadalje, drugi je dio knjige posvećen analizi nekoliko tipova pustinjaštva u Srednjoj Europi (npr. Zoerard i Benedikt, Prokopije, Gerard iz Csanáda, Gaudentius iz Osora, Ivan Češki, sv. Martin pustinjak iz Podsuseda, kojega zagrebački Kaptol naziva “blaženi Martin” i “svetac Božji”, kako to u svojoj knjizi Sveti Martin: kult sveca i njegova tradicija u Hrvatskoj ističe Antonija Zaradija Kiš), a treći, završni dio knjige nudi pregled razvoja kultova pustinjaka sve do današnjih dana. Knjizi su pritom pridodana i dva priloga, od kojih je jedan posvećen pitanju anakronističke “adopcije” nekolicine pustinjaka u kasnijim pustinjačkim redovima, a drugi je prilog posvećen štovanju Ivana Češkog u Hrvatskoj u 17. stoljeću.

Pustinjak iz Eskdalea i ALF

Kažimo i riječ-dvije o samoj autorici, inače iznimnoj znanstvenici i prevoditeljici. Marina Miladinov djeluje na Teološkom fakultetu Matija Vlačić Ilirik u Zagrebu, gdje predaje crkvenu povijest i srodne predmete (spomenula bih svakako pritom kolegij Žene u kršćanstvu: između obitelji i odricanja). Jedna je od osnivačica i predsjednica Hrvatskoga hagiografskoga društva Hagiotheca te članica nekoliko uredništava.

Na kraju, pridodala bih kako moj interes za navedenu tematiku proizlazi iz sasvim druge perspektive, vezane uz problematiku prava životinja. Naime, dobro je poznato da su neki sveci, a među njima i neki pustinjaci, kako pokazuje Richard D. Ryder (Animal Revolution. Changing Attitudes Towards Speciesism, 2000), anticipirali pojedine taktike suvremenoga Animal Liberation Fronta. Tako je npr. sv. Neot spašavao zečeve i jelene od lovaca, a sveti Godric iz Finchdalea oslobađao je ptice iz zamki. Pritom Richard D. Ryder spominje i vrlo zanimljiv slučaj redovnika, pustinjaka iz Whitbyja, nastanjena u Eskdaleu, koji je 1159. godine spasio divljega vepra od lovaca. Zbog toga što ih je omeo, lovci su tog redovnika smrtno ranili. Richard D. Ryder ističe da se tog pustinjaka iz Eskdalea može uzeti za preteču suvremene aktivističke prakse sabotaže lova i jednog od prvih velikih zaštitara prirode. Tragom navedenoga, pridodat ću i da sam na Facebookovu profilu Marine Miladinov otkrila da podupire The Vegan Society i Noinu Arku.