Na ognjištu “toplih i emocionalnih” psihoza

Na splitskim je Marulićevim danima prikazano deset predstava u natjecateljskom dijelu festivala i jedna izvan konkurencije, održana su javna čitanja triju tekstova nagrađenih nagradom Marin Držić Ministarstva kulture, okrugli stol o položaju dramaturga u hrvatskim kazalištima i jedna pjesnička smotra mladih. Okupljena su tri glumišta, hrvatsko, slovensko i BiH, čije smo predstave gledali, te tri glumačke akademije, zagrebačka, osječka i splitska, čijih je oko 40 studenata čitalo nagrađene tekstove, što znači Marulićevi dani sve ozbiljnije promoviraju suvremeni hrvatski dramski tekst. Hrvatska drama, naime, temeljna je kategorija festivala, naznačena i u njegovu podnaslovu, uz sintagmu autorsko kazalište o kojoj bi se, u kontekstu svih onih postdramskih kazališnih djela u kojima se autorstvo odnosi na predstavu, a ne na tekst, ipak moglo ponovo promisliti.

Emocija i priča?

U svjetlu svog razočarenja “novom europskom dramom” kao trendom koji nas se gotovo uopće ne tiče jer se bavi potpuno stranim i hladnim kontekstom koji ne prepoznajemo, ovogodišnja izbornica Marulićevih dana, Sanja Nikčević, festivalske je predstave odabrala pod geslom “povratak emociji ili priča koja nas se tiče”. Iako ne iskaču iz tradicionalne dramske strukture, odabrane kazališne priče pokazuju bogatstvo žanrova (od melodrame preko groteske do političke drame) u hrvatskoj dramskoj književnosti koja ulazi u različite sredine i društvene slojeve te govori različitim jezicima, dijalektima i slengom. Gotovo svaki naslov bira nove setove likova – intelektualce više građanske klase, seoske ili gradske umirovljenike, šarene skupine imigranata – koji uglavnom (u tekstu, ne uvijek u izvedbi) posjeduju dosljednost i životnost stvarnih ljudi. Zapleti na sličan način ostaju realistični i prizemni, no udruženi u tmurnoj atmosferi. Tako smo se u bijegu od hladnoće dramaturgije krvi i sperme vratili toplini svakodnevne tragedije, pa osim što gotovo sve predstave pokušavaju, planiraju, počinju ili završavaju s jednim ili nekoliko ubojstava i samoubojstava tu su još i PTSP, trgovina ljudima, prostitucija, izbjeglištvo ili jednostavno nagovještaj općesvjetskog kaosa. Trenuci jednostavnog i nepretencioznog mira i zadovoljstva računaju se u minutama, a čak jednom imamo priliku vidjeti običan sretan kraj koji ne namiguje nesreći. Iz festivalskoga gledališta suvremena hrvatska dramska riječ nije sklona poetičkim eksperimentima, nastoji postići realističku čvrstoću u čemu je relativno uspješna, tematizira pretežno sad-i-ovdje, a u tonu se bori s pesimizmom i razočarenjem – u svakom žanru na svoj način.

Nasilje u svakom slučaju

Općoj se atmosferi pridružuju i prvonagrađeni tekst nagradom Marin Držić, (P)lutajuće glumište majstora Krona Borisa Senkera – kabaret/satira zabrinuta za kazalište koje jede svoju djecu, te drugonagrađeni tekst Gordane Ostović Slijepe ulice koji se, tematizirajući odnos pun nasilja i traženja dvoje mladih ljudi, blijedo oslanja na “novu europsku dramu” s početka članka. Za razliku od većine postavljenih tekstova ova se dva ističu zaigranom strukturom niza otvorenih slika sa zasebnim kulminacijama te predstavljaju izvedbeno intrigantan materijal. Naročita je glumačka poslastica Senkerov tekst koji surfa kazališnim temeljima, konvencijama, prošlošću i sadašnjošću pokazujući autorovo poznavanje terena, smisao za komičnost detalja i gorko-smiješni presjek kazališta na eks. Posebno bi trebalo spomenuti i lijepu činjenicu da je drugi drugonagrađeni tekst Ane Đokić-Pongrašić O zmaju koji je kokice jeo i jednu lažnu princezu sreo dječja drama koja je u ozbiljnoj konkurenciji često zanemarena, pa svakako traži više pažnje, možda i u zasebnoj kategoriji nagrada za dramski tekst za djecu.

Redateljsko kazalište

U izvedbenom smislu Marulićevi dani pokazali su kako hrvatsko kazalište u svom nastojanju na realizmu karaktera i situacije te nesklonosti eksperimentu slijedi hrvatsku dramu. Najveće scensko uzbuđenje i konstruktivnu izvedbenu inovativnost pronašli smo tako u inozemstvu u predstavi Fragile! Slovenskog mladinskoga gledališča prema tekstu Tene Štivičić. Gostovanje koje je zasluženo osvojilo nagradu za najbolju režiju Matjaža Pograjca kategorizirano je kao “film uživo” u kojem su prostori drame niz maketa snimanih na konstrukciji na prosceniju dok se radnje likova snimaju na samoj pozornici pred “plavim ekranom”. Proces nastajanja filma-predstave kroz željeznu konstrukciju i između kontrolnih ekrana – pripremanje maketa, koordinacija kamera, namještanje glumaca i scene – možemo pratiti na pozornici dok istovremeno završno montirano djelo gledamo na velikom središnjem platnu. Kamerama uglavnom upravljaju sami glumci, ujedno noseći snažni krimi-ljubavni tekst o grupi imigranata koji se susreću u londonskom baru govoreći različitim jezicima (bugarski, hrvatski, ruski, norveški…) i živeći različite tragedije na svom putu per aspera ad astra. Osvježavajuća režija koja ne ruši dramu, uigranost i snaga ansambla (usprkos tehničkim zahtjevnostima kojima se ponekad žrtvuje kvaliteta glume) i zanimljive novokazališne sugestije pokazale su dobar put prema kazalištu u kojem su sve autorske opcije ravnopravno istražene.

Izvedbeno se i redateljski donekle istakla i Brešanova Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja riječkog HKD Teatra u režiji Laryja Zappije, odigravajući se okolo i među sjedalicama gledatelja na pozornici uz improviziranu malu scenu od seoskih kola u sredini. Uz nešto pomicanja i guranja, okretanja glava i povremenog direktnog obraćanja gledateljima, Riječani su uspjeli pobijediti slanje sms-ova u tamnom gledalištu držeći publiku uvijek na rubu involviranosti u igru. Energična gluma scenografski i kostimografski prekrivena paučinom i prašinom (glumci su se budili kao duhovi iz prošlosti), posebno superiorne Edite Karađole u ulozi Učiteljice (umjesto Učitelja – dramu je prilagodio sam redatelj) i Denisa Brižića kao Mačka, te poznata atraktivnost Brešanove riječi, učinila je predstavu uspješnom usprkos djelomičnoj nepreglednosti.

Matišić i Mihanović

U ostatku repertoara scena je obilovala rubnim ratnim i poslijeratnim temama koje prate traumatične pokušaje da se usprkos svemu izroni u normalan život u Zagrebu, Splitu ili Ričicama. Drama Mate Matišića Sinovi umiru prvi, koja se događa upravo u tom (piščevom rodnom) selu, priča je o poratnoj stvarnosti Imotske krajine kojom Matišić nastavlja svoj niz nevjerojatnih i nepredvidljivih zapleta. Tragikomiku obitelji koja posmrtne ostatke svog sina kupuje od mafije, u izvedbi kazališta Gavella, samozatajnom režijom uz minimalističku scenografiju Božidar Violić uspio je dovesti do prave mjere suza i smijeha. Prateći simetričnu strukturu drame, ritam trilera i proživljenu glumačku emociju, publika je imala priliku vidjeti koliko znalačko vodstvo može obuzdati, usmjeriti i potaknuti glumca te, da parafraziram Violića, od glumačke liste učiniti ansambl.

Zagrebački primjer borbe s PTSP-em komorna je drama (polovica predstava na repertoaru bile su osmišljene i izvedene na malim scenama) Žaba Dubravka Mihanovića u režiji Franke Perković i izvedbi Teatra &TD, dok je splitski Deus ex machina Vlatka Perkovića režirao Vanča Kljaković, u izvedbi Gradskog kazališta mladih iz Splita. Prva je predstava ispričala dobro napisanu badnju priču u brijačnici o četiri čovjeka nesretna na pravi hrvatski način. Od bivšeg branitelja s raspadnutom obitelji do nezaposlenog intelektualca, Žaba je ponudila kvalitetnu glumu Sretena Mokrovića (u tipičnoj ulozi agresivca velikog srca), Svena Medvešeka i Franje Dijaka. Druga, obiteljska drama s Domovinskim ratom u pozadini i borbom oko naslijeđa u prvom planu, pokazala je kako splitski GKM ipak napreduje na svom putu prema komornom dramskom kazalištu, polako profilirajući ansambl.

Promašaji

Druga tematska vertikala – trulež i opće iskrivljenje vrijednosti, nanizala je gostovanja sarajevskog Narodnog pozorišta (Krležino Kraljevo u režiji Gradimira Gojera) i Kamernog teatra 55 (Kako ubiti predsjednika Mira Gavrana, režija Gradimir Gojer), te Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice (Komšiluk naglavačke Nine Mitrović u režiji Nine Kleflin). Kraljevski kaos kojim je otvoren festival kao pozadina tužne ljubavne priče pružio je nadu scenografijom na tri razine, koje se ipak nisu znale iskoristiti kako bi se prikazala punoća zbivanja (? la Brezovec). Naime, u strukturi legendarne predstave uglavnom se kontrolirano izmjenjivao red sajamske buke u drugom planu s redom razgovora u prvom planu, a, usprkos jezičnoj savjetnici Suzani Nikolić, dijalekt zagorskih kumeka i purgara ostao je uočljiva barijera u glumačkoj izgradnji likova. Komšiluk naglavačke, kritika društva kroz seriju obiteljskih tragedija koja se događa u jednom danu u jednom neboderu, oblikovana je kao dramski pikarski roman čija je duljina određena brojem katova i tekstualno se pokazala predvidljivom (već nakon prve scene jasno je da svaka sljedeća završava nečijim letom kroz prozor dok potres napokon ne sruši cijeli neboder). Iako je količina slikovitih likova i susreta (otac i sin policajci, invalidna djevojka i razmaženi bogataški sin, liječnik, ljubavnica i ogorčeni pacijent, itd.) glumački potencijalno zanimljiva, same interpretacije nisu bile posebno snažne. Režija je, pak, uspješno riješila prostorne promjene premještanjem scenografije u istom stanu, ali nije pobijedila pauze i monotoni ritam predstave. Niti Kako ubiti predsjednika kao politička drama u dnevnom boravku dobrostojećeg intelektualnog bračnog para nije pokazala posebno važna redateljska ni glumačka rješenja (uz izuzetak dosljednog Alena Muratovića), pa se čini da je u ovim slučajevima najbitnija ipak sama činjenica da se hrvatski dramski tekstovi postavljaju i izvan Hrvatske.

Dramska poezija

Cvijeta Zuzorić Matka Sršena, koji je i režirao predstavu Teatra &TD te Francuzica Ilije Zovka u izvedbi HNK Split i režiji Vanče Kljakovića, predstavljaju dva tematska odmaka na Marulićevim danima. Quasi una fantasia o pjesnikinji iz 16. stoljeća od koje ni stih nije sačuvan, konstruirala je svoju verziju ovog mita koja je povremeno klizila u tekstualne i izvedbene stereotipe. Dramski dijalog Doris Šarić Kukuljice i Anje Šovagović Despot otkrio je veliku ljubavnu strast među prijateljicama i završio ubojstvom i samoubojstvom, ali s viškom patosa. S druge strane, glumački par Zoja Odak i Ilija Zovko s velikom su mjerom i osjećajem za ritam neizgovorenih emocija odigrali umirovljenički susret na klupi koji počinje kao komedija situacije, a završava ljubavnim hepiendom. Jednostavnost rečenice, jezične igre, fokus na priču koju se želi ispričati i uspješno izbjegavanje fraza potvrdili su Zovka i kao dramskog pisca i kao glumca koji je najokretniji u otkrivanju topline kod po svemu običnih likova. Osvježavajuća u navali tuge s pozornice, ova je jednako legitimna (i čini mi se ipak češća) refleksija hrvatske zbilje pokazala kako normalno ne znači banalno.

Čega nema u knjižnicama?

Festival koji su poveli Bruegelovi Slijepci (na plakatu Kraljeva, predstave s kojim je otvoren), a zatvorila glazbeno-pučka zabava (mjuzikl van konkurencije Dan od amora u izvedbi Kazališta Marina Držića i režiji Vlade Štefančića) osporio je tu preočitu aluziju na status quo naše novije drame s nekoliko autorskih prezimena (Matišić, Štivičić, Mihanović, Zovko) koja su vrijedna čitanja. Parabola bi se, pak, mogla odnositi na kazalište koje je često neoprezno trošilo magiju prisutnosti i žive riječi zaboravljajući da se hrvatska drama, za razliku od hrvatskog kazališta, može pronaći i u knjižnicama. Tako je prevladao dojam da je dobra priča koja nas se tiče, a ne njezina promišljena izvedba, ona koja omogućuje komunikaciju s publikom, pa samo postavljanje dramskog djela nije potrebno problematizirati. S tim uvjerenjem velika je mogućnost da ćemo najbolje predstave i dalje gledati na stranim jezicima (recimo slovenskom), dok se ne pokrene neki književni festival koji bi promicao suvremeno hrvatsko kazalište.