Na razmeđi oratorijskog i scenskog

Gostovanje Petrogradske filharmonije, predvođene dirigentom Jurijem Temirkanovim, očekivalo se kao jedan od vrhunaca koncertne sezone u Zagrebu. Nažalost, ruski su umjetnici svoj dolazak otkazali u posljednji trenutak, pa su se u Koncertnoj direkciji Zagreb našli u nezavidnoj situaciji potrage za zamjenskim projektom za svoj udarni ciklus Svijet glazbe. Rješenje je otkriveno u Budimpešti, u čijoj je novoizgrađenoj koncertnoj dvorani Palače umjetnosti početkom svibnja premijerno izvedena poluscenska postava dramatskog oratorija Ivana Orleanska na lomači švicarsko-francuskog skladatelja Arthura Honeggera.

Projekt je preuzet “na slijepo”, što je bio sve samo ne jedini rizik oko tog gostovanja. Jer, riječ je o logistički i financijski zahtjevnom projektu, u kojem sudjeluju dva zbora, orkestar, plesni ansambl, te niz glumaca i pjevača, kojeg je, k tome, u rekordnom roku trebalo i djelomično prilagoditi izvedbi u Hrvatskoj. U budimpeštanskoj su produkciji, naime vokalni dijelovi uglavnom izvedeni na izvornom, francuskom jeziku, a govoreni na mađarskom, dok su za gostovanje u Zagrebu angažirani novi, hrvatski glumci, a i gostujući su pjevači trebali određene dijelove svladati na našem jeziku. U konačnici se, međutim, dogodilo pravo malo čudo – izvedba koja ne samo da je u gotovo svim aspektima bila umjetnički suverena, nego je i ostavljala dojam kao da je krojena upravo za dvoranu Lisinski.

Amblematski Martenotovi valovi

Složenu dramaturgiju libreta Paula Claudela, u kojoj su zbivanja prikazana kao retrospekcija naslovne junakinje netom prije njenog spaljivanja, redateljica Zsuzsanna Dávid realizirala je diskretno, vodeći računa o poziciji Honneggerova djela na razmeđi oratorijskog i scenskog. Vokalni solisti, zbor i orkestar tretirani su potpuno koncertno, dok je ispred njih centralno postavljena stilizirana konstrukcija gotičke crkve i lomače, na koju je postavljena naslovna junakinja. Oko nje, pak, dramska zbivanja oslikavaju članovi Plesnog teatra Honvéd. Koreograf Tibor Makovínyi pritom se očito htio referirati na Mauricea Béjarta, što je na idejnoj razini logična odluka, ali je neuvjerljiva realizacija izvedbu češće ometala, nego što ju je nadopunjavala.

Svi ostali aspekti bili su, međutim, upravo maestralni. Moćan nastup združenih snaga Akademskog zbora Budimpeštanskog pjevačkog društva i Muškog zbora Honvéd  djelovao je impresivno, a isto vrijedi i za odličan Orkestar Dohnány Budafok, iz kojeg su se, kao zvukovni amblem čitave partiture, izdvajali nastupi saksofona i Martenotovih valova. Dirigent Gábor Hollerung sigurnom je rukom vodio zaokruženu interpretaciju, u kojoj je vodio računa o dramaturškoj konstrukciji cjeline, ali i o delikatnim zvukovnim međuodnosima unutar golemog izvođačkog aparata.

Izvan lažne samodostatnosti

Ipak, uspjeh ili neuspjeh izvedbe Ivane Orleanske na lomači uvijek najviše ovisi o glumici koja interpretira naslovnu ulogu, koja je izvorno pisana za legendarnu Idu Rubinstein, a među kasnijim istaknutim intepretkinjama nalazi se i ime Ingrid Bergman. S obzirom da se u Hrvatskoj glumice koje imaju i dostatnu glazbenu naobrazbu može nabrojati na prste jedne ruke, izbor je bio sužen, te je u konačnici pao na Doru Lipovčan. Iako gotovo specijalizirana za uloge, recimo to tako, subreta, na ovom se, njoj gotovo potpuno novom terenu, mlada glumica izvrsno snašla. Shvativši da je riječ o prilici kakva se ne pruža često, Dora Lipovčan stvorila je potresan portret priproste djevojke, koja, premda shrvana prethodnim dramatičnim događajima i smrtnom presudom, nalazi u sebi nadljudsku snagu. Prikovana za lomaču, glumica je, u okviru koji onemogućava scenski pokret, maksimalno iskoristila širok spektar svog glasovnog izraza, ali, još i više, profinjen osjećaj za ekspresivnu mimiku.

Nažalost tek jednokratna zagrebačka izvedba ipak je dobar pokazatelj kako i ovakvi, gotovo slučajni projekti međunarodne suradnje i u glazbi mogu dovesti do vrhunskih rezultata, bitno boljih od onih do kojih se dolazi zatvaranjem u okvire lažne samodostatnosti.