Na sjecištima usporednih staza

Nakon prošlogodišnjih Varaždinskih baroknih večeri bilo je očito da je najveći domaći festival rane glazbe krenuo novim smjerom. Naime, njegov se novi ravnatelj Davor Bobić odlučio za drastičan zaokret u programskoj koncepciji, stavljajući težište na ansamble koji baroknu glazbu izvode u skladu s danas u svijetu dominantnom idejom takozvane povijesno obaviještene interpretacije. No, istovremeno se odustalo od velikih oratorijskih i opernih projekata, koji su ranije bili ne samo jedan od zaštitnih znakova Baroknih večeri, nego i najveći mamac za publiku. Također, Bobiću je zamjereno i nenastavljanje tradicije izvođenja djela iz hrvatske glazbene baštine.

Riskantna koncepcija

Bobić je, međutim, ispravno shvatio da mu se za prvo festivalsko izdanje još i moglo progledati kroz prste, ali da primjedbe valja uvažiti i koncipirati ovogodišnji program u skladu s njima. Doduše, hrvatska je glazba i dalje bila prisutna vrlo stidljivo, tek jednim skromnim koncetom na kojem su izvođene Jurjevićeve Pisni, ali su se zato veliki vokalno-instrumentalni projekti u Varaždin vratili u velikom stilu. Kruna te, u osnovi, stare koncepcije (ali u novom ruhu) trebala je biti (ko)produkcija Monteverdijevog Orfeja, već ljetos postavljena u zagrebačkom HNK, koja je na otvorenju festivala trebala biti izvedena i u istovrsnoj varaždinskoj kući. Nažalost, propustilo se pravovremeno primijetiti da varaždinski HNK nije dostatno tehnički opremljen za tu produkciju, pa su tako, paradoksalno, ovogodišnje Barokne večeri, umjesto u Varaždinu, započele u Zagrebu. No, ako je vjerovati vodstvu festivala, ovaj bi propust trebao biti nadoknađen u narednim godinama, za koje se već planiraju neki novi glazbeno-scenski projekti.

U međuvremenu, višestruka kompenzacija publici željnoj monumentalnog (ne nužno i masivnog!) vokalno-instrumentalnog zvuka pružena je u obliku niza koncertnih dragulja, pri čemu se ustrajalo na dvjema temeljnim idejama – predstavljanju u Hrvatskoj malo ili potpuno nepoznatih djela, te suradnji domaćih i gostujućih izvodilačkih tijela.

Rizici takve koncepcije su nezanemarivi, pa bismo tako mogli konstatirati da smo baš mogli biti i pošteđeni, recimo, oratorija Izraelci u pustinji Carla Philippa Emanuela Bacha. U osnovi manje-više jednoličnom i monotonom djelu pritom nisu mogli puno pomoći odlični glazbenici ansambla Salzburger Hofmusik, a bezlično dirigentsko vodstvo Wolfganga Brunnera samo mu je dodatno odmoglo.

Proširivanje standardnog repertoara

S druge strane, neka druga djela svakako su bila vrijedna upoznavanja. Prije svega se to odnosi na motete i instrumentalne skladbe Christophera Gibbonsa (sina puno poznatijeg Orlanda), koje su predstavili izvanredni svirači čuvene Academy of Ancient Music i nešto malo manje uvjerljivi pjevači istog ansambla. No, rizik u koji se čembalist, orguljaš i dirigent Richard Egarra upustio postavivši skladbe Christophera Gibbonsa uz djela njegovog mlađeg i daleko poznatijeg suvremenika Henryja Purcella itekako se isplatio. Jer, umjesto da Gibbons mlađi padne u sjenu neupitnog velikana, pokazalo se da njegova osebujna, ponekad i ekscentrična glazba može izdržati usporedbu čak i s Purcellom.

U skupinu takvih “otkrića” moglo bi se ugurati još i motete Giovannija Gabrielija, Laudate pueri Georga Friedricha Händela i Magnificat Carla Philippa Emanuela Bacha, iako je, zapravo, riječ o djelima koja su u zemljama s razvijenijom tradicijom izvodilaštva rane glazbe već odavno općepoznata. U tom smislu, moglo bi se reći da Varaždinske barokne večeri sa svojom još uvijek prilično novom upravom, paralelno s putovanjem po neistraženim stazama, pokušavaju i proširiti okvire onoga što bi se moglo smatrati standardnim repertoarom, koji bi ipak trebao sadržavati puno više od Bachovih i Händelovih oratorija.

Više od lokalpatriotske kurtoazije

Simbioza domaćih i gostujućih ansambala također je dovela do raznolikih rezultata. No, čak i unutar selekcije preslušanih programa, uvjetovane neizbježnim prostorno-vremenskim ograničenjima autora ovih redaka, može se reći da je rezultat 2:1 za posve uspjele projekte u odnosu na onaj koji se nije do kraja posrećili. Pod ovim potonjim misli se na suradnju Zbora Hrvatske radiotelevizije i ansambla Les Sacqueboutiers. Pod ravnanjem Tončija Bilića gostujući je ugledni sastav poslužio tek kao ne osobito bitan ukras pomalo nezainteresiranom domaćem zboru u izvedbi moteta Giovannija Gabrielija. (Naslov Misa za krunidbu venecijanskog dužda pritom je tek proziran marketinški trik, s obzirom da su u program uvrštena djela koja bi se teško mogla zajedno naći u nekom pretpostavljenom liturgijskom kontekstu na početku 17. stoljeća.) Za razliku od većine koncerata ovogodišnjih Varaždinskih baroknih večeri, ovaj je bio obilježen i prilično problematičnim odnosom prema povijesnoj obavještenosti – primjerice, Tonči Bilić ignorirao je kasnorenesansnu/ranobaroknu izvodilačku praksu povjeravanja najviših dionica instrumentima, pa smo umjesto toga morali trpiti vrištanje soprana u ekstremnim registrima.

S druge strane, svakako najveće i najugodnije iznenađenje festivala bili su koncerti održani na njegovom početku i koncu. Na svečanom otvorenju nastupio je tako francuski ansambl Le Parlement de Musique, predvođen Martinom Gesterom, dok je čitav festival zaključio (večer nakon svečanog zatvaranja) britanski čembalist, orguljaš i dirigent Lawrence Cummings, koji je predvodio Barokni orkestar londonske Royal Academy of Music (kratica kojeg je – o ironije – RAMBO). I dok smo od tih sastava ionako očekivali (i dobili) uistinu vrhunsko glazbovanje, njihovo združivanje s dvama varaždinskim zborovima moglo se, na nečuveno, činiti tek kurtoaznom lokalpatriotskom gestom. No, umjesto toga, zbor varaždinske Katedrale Chorus angelicus (zborovođa Anđelko Igrec) i Djevojački zbor Glazbene škole u Varaždinu (zborovođa Dada Ruža) oduševili su publiku ne samo svojim iznimnim entuzijazmom (u čemu je i inače prednost amaterskih sastava u odnosu na profesionalne), nego i iznimno visokom razinom provođenja u praksu načela povijesno obaviještenog izvođenja barokne glazbe – i to u sve samo ne jednostavnim partiturama kao što su Magnificat Carla Philippa Emanuela Bacha, odnosno Gloria Antonija Vivaldija (u uglavnom korektnom, ali ponegdje ipak stilski upitnom aranžmanu Desmonda Ratcliffea).

Odbijanje izvanjske reprezentativnosti

Donekle u sjeni tih reprezentativnih događanja, paralelno se odvijao i niz ništa manje zanimljivih komornih programa, uglavnom smještenih u manje atraktivnim, kasnijim večernjim terminima. Iznimka je, posve zasluženo, bio koncert ansambla London Baroque, uz kojeg je solistički nastupila živuća legenda pokreta za povijesno obaviješteno izvođenje, britanska sopranistica Emma Kirkby. Usprkos svojoj za pjevačicu već prilično visokoj dobi, ova je umjetnica potvrdila svoj ugled, kojeg zahvaljuje ne samo još uvijek kristalno čistom glasu, nego i dubokoj posvećenosti jasnoj prezentaciji pjevanog teksta, kako kroz dikciju, tako i kroz profinjeno vokalno nijansiranje, kojim se potcrtavaju izravna, ali i skrivena značenja pjesničkog predloška.

Još jedna sopranistica, Ye’ela Avital, bila je zvijezda jednog drugog koncerta – nastupa izraelskog sastava Ensemble Nobile. Uz njenu maestralnu interpretaciju tek naizgled jednostavnih ranobaroknih napjeva, pažnju je plijenila i majstorska svirka Avija Avitala, koji je pokazao da i neugledna mandolina može biti itekako respektabilno virtuozno solističko glazbalo. Svakako valja istaknuti kako je taj sastav nastupio u Varaždinskoj sinagogi, što je, usprkos činjenici da njena obnova još uvijek nije dovršena, bila itekako hvalevrijedna simbolička gesta organizatora festivala, ne samo zbog toga što je Izrael bio ovogodišnja zemlja partner, nego i zbog podsjećanja na niz godina prisilno zaboravljen doprinos židovske zajednice Varaždinu.

Naposljetku, svakako treba izdvojiti samozatajan, ali umjetnički iznimno snažan nastup belgijskog sastava Vox Luminis. Odabrane vokalne partiture Domenica Scarlattija i Giacoma Carissimija ovaj je sastav prezentirao ne kao suzdržane okamine jednog davnog vremena, nego kao još uvijek itekako živu glazbu. Završni lamento Carissimijevog oratorija Jephte pritom je bio možda i najintenzivniji emotivni vrhunac cjelokupnih ovogodišnjih Varaždinskih večeri. Srećom, vremena se mijenjaju, pa, iako se nakon koncerta Emme Kirkby u Crkvi svetog Nikole okupila tek relativno malobrojna publika, ovaj koncert nije pao u zaborav – posve zasluženo, upravo je Vox Luminis osvojio festivalsku Nagradu Ivan Lukačić za najviši izvodilački domet ansambla. Time je, dakle, još jednom jasno odaslana hvalevrijedna poruka da Varaždinske barokne večeri, bez obzira što (ponovno) pridaju značaj velikim projektima, i dalje jednako cijene i vrhunske umjetnike koji izlaze iz okvira izvanjske reprezentativnosti.