#440 na kioscima

31.3.2015.

Darko Šeparović  

Na sprovodima se ionako svi pojave


Konkretni udarac boksača

trebaju nam konkretnije stvari

kad otvoriš prozor da država prodiše.

podrumi su prepuni bezglavih

servera u to zamršeno ništa, ne vrijedi

se useljavati. razbijanje je konkretno, utori

šake koji savršeno pristaju licu boksača.

trčanje uz stepenice razbija bubrežni kamenac

kao pohlepni premjer narod.

jutarnja mokrenja

su bolna, redovi predugački.

nema poziva za vojsku na sprovodima

se ionako svi pojave. prošli

sam mjesec ulazio u prazne kuće, unutra mijenjao

pokvarene žarulje, odnekud je stalno kapala tvrda voda,

plutali su brojevi nerazvrstanih katastarskih čestica i

uništavali ideju o nasljeđivanju. pripitomili smo

sve divlje pse, lavež je teror nesretnih

kažem,

ulazio samu te kuće s brusnim papirom broj 500, ogrezlog jezika,

uklanjao zareze u poeziji, pisao “NEVRIJEME” na stropovima,

čekao kuglu lijevanog željeza da me izbaci na ulicu

kao šaka u čelo umjesto dobro jutro hrvatska.

Autoceste ne vraćaju ljude

To su bila vremena, tako govorimo

stvarima kojih se brzo želimo riješiti,

porođajne muke, utezi soba koje

mirišu na doktore.

Teški muk opire se padanju,

kako je samo ušao i koliko će ostati

pitanje je težine riječi, njihove sposobnosti

lijepljenja za zidove. Na to odgovaramo čekićem

ili crnom bojom rudarevih jagodica. Jezik je

ideologija osim kad je teleći i dobro skuhan.

Možda vrelim čajem otopimo čađu između zubiju,

zaboravljena slova na mjestima gdje nema karijesa.

Među nama tvrdoglava šutnja, modra majica kojom sam

jučer nekome mahao na kolodvoru. Trajanjem onih prostih

pokreta ruke lijevo-desno mjeri se koliko će brzo

snijeg amputirati ceste.

Nakon toga

nema dalje.

Mrvljenje

na najravnijem dijelu atlasa

ljudi jedu paukove, tamo nema

straha od ekologije, nevidljivih

otoka kancerogene plastike. tamo

su doplutale i pustinje, nikakvi talozi

odmor u očima arheologa. ceste do njih bile su

predozirane žile asfalta, savršeno vitki kaktusi

umjesto billboarda. balast godina koje smo vukli

bile su prosjek, prosječno veliki kreveti, prosječan

strah od mačeta revolucionara. oblaci su ljuštili koru

neba, ispod je bila ultramarin plava onda opet crna

pustinjska noć, navijači koji zapale kontejnere grada

nakon poraza, dim kroz koji prolazimo kao kroz loše

iskustvo tržnice u Bombayu. gledam te

u najzadnjoj verziji kako čistiš bore suhim iglicama

borova. vani isti pritisak metalnih skela, prevelike

haljine nepoznatih zgrada, nad njima

azbestni krovovi, tisuće malih strelica u

želji za slatkim snom na plućima.

oni nam ništa ne mogu, imamo imunitet

mase, serijski spojene zdjelice u šasiju tijela

spremnog za naredbu generala.

kad zagusti, mrvim te u toplo krckanje

pijeska, u pješčanu oluju koja će poharati

nasade avokada. tako ćemo lakše na

čistinu. iza nas ostat će još jedna

loša berba.

 

Darko Šeparović rođen je 1987. godine. Odrastao je u Veloj Luci na otoku Korčuli. Objavljivao je poeziju i prozu u Zarezu, Quorumu, Autsajderskim fragmentima, knjigomat.com, agoncasopis.com...

preuzmi
pdf