Konkretni udarac boksača
trebaju nam konkretnije stvari
kad otvoriš prozor da država prodiše.
podrumi su prepuni bezglavih
servera u to zamršeno ništa, ne vrijedi
se useljavati. razbijanje je konkretno, utori
šake koji savršeno pristaju licu boksača.
trčanje uz stepenice razbija bubrežni kamenac
kao pohlepni premjer narod.
jutarnja mokrenja
su bolna, redovi predugački.
nema poziva za vojsku na sprovodima
se ionako svi pojave. prošli
sam mjesec ulazio u prazne kuće, unutra mijenjao
pokvarene žarulje, odnekud je stalno kapala tvrda voda,
plutali su brojevi nerazvrstanih katastarskih čestica i
uništavali ideju o nasljeđivanju. pripitomili smo
sve divlje pse, lavež je teror nesretnih
kažem,
ulazio samu te kuće s brusnim papirom broj 500, ogrezlog jezika,
uklanjao zareze u poeziji, pisao “NEVRIJEME” na stropovima,
čekao kuglu lijevanog željeza da me izbaci na ulicu
kao šaka u čelo umjesto dobro jutro hrvatska.
Autoceste ne vraćaju ljude
To su bila vremena, tako govorimo
stvarima kojih se brzo želimo riješiti,
porođajne muke, utezi soba koje
mirišu na doktore.
Teški muk opire se padanju,
kako je samo ušao i koliko će ostati
pitanje je težine riječi, njihove sposobnosti
lijepljenja za zidove. Na to odgovaramo čekićem
ili crnom bojom rudarevih jagodica. Jezik je
ideologija osim kad je teleći i dobro skuhan.
Možda vrelim čajem otopimo čađu između zubiju,
zaboravljena slova na mjestima gdje nema karijesa.
Među nama tvrdoglava šutnja, modra majica kojom sam
jučer nekome mahao na kolodvoru. Trajanjem onih prostih
pokreta ruke lijevo-desno mjeri se koliko će brzo
snijeg amputirati ceste.
Nakon toga
nema dalje.
Mrvljenje
na najravnijem dijelu atlasa
ljudi jedu paukove, tamo nema
straha od ekologije, nevidljivih
otoka kancerogene plastike. tamo
su doplutale i pustinje, nikakvi talozi
odmor u očima arheologa. ceste do njih bile su
predozirane žile asfalta, savršeno vitki kaktusi
umjesto billboarda. balast godina koje smo vukli
bile su prosjek, prosječno veliki kreveti, prosječan
strah od mačeta revolucionara. oblaci su ljuštili koru
neba, ispod je bila ultramarin plava onda opet crna
pustinjska noć, navijači koji zapale kontejnere grada
nakon poraza, dim kroz koji prolazimo kao kroz loše
iskustvo tržnice u Bombayu. gledam te
u najzadnjoj verziji kako čistiš bore suhim iglicama
borova. vani isti pritisak metalnih skela, prevelike
haljine nepoznatih zgrada, nad njima
azbestni krovovi, tisuće malih strelica u
želji za slatkim snom na plućima.
oni nam ništa ne mogu, imamo imunitet
mase, serijski spojene zdjelice u šasiju tijela
spremnog za naredbu generala.
kad zagusti, mrvim te u toplo krckanje
pijeska, u pješčanu oluju koja će poharati
nasade avokada. tako ćemo lakše na
čistinu. iza nas ostat će još jedna
loša berba.
Darko Šeparović rođen je 1987. godine. Odrastao je u Veloj Luci na otoku Korčuli. Objavljivao je poeziju i prozu u Zarezu, Quorumu, Autsajderskim fragmentima, knjigomat.com, agoncasopis.com...