Na stazi o glasu

Ljudske su duše skroviti vrt, cijeli život je skroviti vrt, ali ne vrt koji je čovjeku ostavljen za neko stanje i/ili vrijeme, vrt iz kojeg se izlazi u svijet ili kojem se utječe, nego vrt u koji je čovjek prognan i na koji je “osuđen”. Najneprohodniji od svih vrtova oni su pravilno nacrtani. S Cvijetom Zuzorić kao zatočenicom života/vrta Luko Paljetak ispisuje jednu od najstarijih knjiga hrvatske književnosti, postvarujući simbol i stvarajući prohodno mjesto “u kojem se stabla miču”. U tom viđenju života/vrta mnogo je mekoće uz koju priliježu artikulirane riječi i zvukovi koji se prije “spuštanja” na krošnjama odmaraju, mjesto koje artikulira poruku o svom postojanju i šalje glas o sebi.

Generacije hrvatskih književnika Cvijetini su trubaduri, štovatelji, prijatelji, ali Paljetak je njezin sugovornik, druga osoba vječnog dijaloga jednog vremena, Paljetak je Cvijeta onog trenutka kad se dijalog priguši u intimu. Je li Skroviti vrt imaginarni dnevnik Cvijete Zuzorić ili Luke Paljetka – možemo se igrati poetskom slikom ili paradoksom, omiljenom Paljetkovom figurom u poslu metamorfoza. Pjesnik koji je svojedobno izjavio da se “ne razumije u samog sebe” razumije se u stvaranje drugih i sebe, drugih kroz sebe, sebe u drugima. U vrtu u kojem se “stabla miču” mnogo je staza prema kojima se to micanje ravna, koje uvažava i s kojima se sukobljava kako bi bio i skrovit i prohodan.

(Pre)poznavanje dvojstva

Luko Paljetak stvorio je Cvijetu Zuzorić u Skrovitom vrtu po principu muške i ženske strane dvojstva, za koje kažu da je u svakom čovjeku. Jedna javna i druga skrovita, jedna prevladavajuća, druga skrovitošću postojana. Luko Paljetak tražio je tu skrovitu stranu bića i pokazao da ju je pronašao. Napisao je knjigu kojoj će se čitatelji vraćati zbog Cvijete i Luke, renesansne plemkinje i trubadura koji je slijedio glas o djevi, ostajući na stazi o glasu kad se više nije moglo precizno stati pod prozor od/zbog serenade. Na putu od glasa Luko Paljetak susreo je sva opća mjesta povijesti književnosti, njezine posebne duhove, kreativnost vremena, zemljopisnu razuđenost njihove životne plovidbe. U salonima ili na kamenim stubištima, u koraku, taktu ili riječi zatečeni u “portretu s damom” ostali su Dominko Zlatarić, Niko Gučetić, Miho Monaldi, Dinko Ranjina; ostao je prvi i drugi plan slike pa je prepoznati Nikolu Nalješkovića, Marina Getaldića, Sabu Boljevića; ostala je ova i ona strana Jadrana pa se Luko Paljetak susreo s Torquatom Tassom, Cesarom Simonetijem, Medicima i njihovim preživjelim suprugama, susreo se sa znacima i porukama vremena kad je već bilo izvjesno da je djeva izmakla s vlastitim rukopisima, notnim materijalima i uspomenama koje bi trubadur i biograf rado upoznao.

Paljetak je Zuzorić slijedio u njezinih dugih devedeset i šest godina izmicanja (točnije: imaginarni dnevnik počinje u Cvijetinoj petnaestoj godini), kroz dva stoljeća prostora koji današnjem hrvatskom čitatelju itekako mogu predstavljati središte svijeta (ili barem mjesta kao sudbine) onoga vremena (16/17 st.). Slijedeći je na ulicama Ankone, Firence i Mletaka, ploveći s njom i za njom u Dubrovnik i iz Dubrovnika, Luko Paljetak prikupio je posvete, zapise, sonete, nešto nota i golem emocionalni naboj u intimnom skrovitom vrtu.  S jednim (od dva ili možda oba) portreta za prepoznavanje i identifikaciju u svijesti, penjao se skalinima i učinilo mu se da je na gornjim stubama lelujala slika, prikaza neka ili Cvijeta s jednom od svojih sluškinja. Onda bi izostala sluškinja, ali bi se i Cvijeta izgubila. Kretati se uvis teško je i na odmorištima su ostajali sitni predmeti rasterećenja, pisamca neka ljuvena ili prijeteća (inamurani različito reagiraju u ublažavanju vlastite boli, zli u pokazivanju vlastite zloće), šalovi za hladnoću i tajnovitost, vlas iz perike koja je ublažavala godine kad su se kazaljke okretale na zrcalu…

Pohvala umijeću vladanja i življenja

Paljetkov enciklopedizam znanje je koje uvažava slavna imena i njihovo djelo, ali važnija od znanja, što su napisali primjerice Petrić ili Aristolel, ili načina na koji se Platona tumačilo u renesansi, vještina je da o tome govori lijepa i pametna žena – pojava koju su mnoga vremena i autori zaobilazili. I da govori načinom svog vremena. Paljetak je u dijalogu s vremenom Thomasa S. Eliota i u skladu s vrijednostima renesansnog čovjeka. Pored njega prolaze redovnici onodobni i prevaranti pod kapuljačama, dame u punom sjaju i u kostimima za posebne susrete. Njegovo znanje duboko je u svakodnevnom. Onaj tko danas dijeli kamen Dubrovnika s onima što su istim prostorom koracali prije pet stoljeća nudi svekoliko sjećanje, a to će reći i svakodnevnicu ili nju ponajprije. On kroz Cvijetu spravlja u Konavlima hrvatski recept, u Firenci peče poriluk za Svetog Lovru, luduje na davnim raskalašenim balovima, prima i šalje pisma znancima i neznancima, liježe u neke postelje u vrijeme maškara i u depresivne dane trgovačkog kraha, opija se i trijezni s mjerom od prezence i s elegantnim odgovorom umjesto srama, s vještinom življenja i znanjem o poželjnoj javnoj slici.

A javna je slika i mjera od diplomacije, uglađenost ugođena preživljavanju u sklona i nesklona vremena, pohvala Malom vijeću, knezu i pozitivnom pravu (za koje je uvijek dobro vjerovati kako je poštivano kad nas ne dotiče praksa stvarnosti), pohvala umijeću vladanja i življenja, društvena kronika u kojoj se izmjenjuju dijalog i zabava, misao i san, u kojoj se skandali zataškavaju ili prevladavaju, u kojoj se vještina rješenja ne poklapa uvijek s dobrim običajima, ali pisac zna da je skroviti vrt utočište od svih običaja. I ne samo običaja, jer gdje bi onda ostale novotarije, moda, napredak, a gdje posebno u općem…

Igra grafema

Skroviti vrt Paljetak je pisao i s bogatim znanjem jezika, grafije, citata, stalno prisutan u pozi od opomene Cvijete autorice i ovodobnog prezentera, prevoditelja i komentatora koji se osvrće u ono svoje drugo ja da bi pojasnio riječ rijetku, neobičnu, možda netočnu slučajno ili namjerno, ali uvijek obojenu, emocionalno nabijenu i jasnoćom prihvatljivu. Jasnoću nije potrebno shvaćati doslovno, ali osjećajnost te (ne)jasnoće jest. Upornost je njegova odista zamjetna i impresivna, a naglaske u smislu pojašnjenja bira kroz određen broj riječi koje često znače odnose, emocionalnu vezu, sentimentalni izlet… Dijalekt jezika i dijalekt srca tim izborom slijede njegovo nastojanje na uvjeravanju u autentičnost, njegovu prijevaru u stvarnosti, istinu u imaginaciji. Možda i to može biti rečeno drukčijim, manje razumljivim redom riječi, manje jasnom sigurnosti u ono što pjesnik nudi. U tom smislu uvjerljivost Paljetkove imaginacije toliko je autentična da je stalno potrebno ponavljati sjećanje na školsku lekciju koja govori o nepostojanju bilo čega od Cvijete i mnogih glasova o bogatstvu koje je zračila postojanjem. 

Uostalom, Paljetak dnevniku daje ime i stvarajući Biancu, bijelu kartu kojoj se utječe zajedno s Cvijetom, za sebe i za Cvijetu istodobno, on ima skupinu njih troje u sjeni vrta. Živimo u kulturi koja trojstvo u jednom tumači već tisućljećima i prepoznaje autorovo nastojanje da se u trojstvu sjedini i da iz njega izvire jednom od strana duha, jednim od lica, jednom od memorabilija. To što je memorabilija izgubljena malo je važno – zajedno s njim znamo kako ne znamo ni je li postojala. Ali Cvijeta u dijalogu s Biancom (dnevnikom, tekom, knjigom, papirom bijelim, običnim) tijelo je duha koje postoji po autoru. Istinski i sjedinjeni renesansni suvremenici Luko, Cvijeta i Bianca mogli su napisati izrazito intimnu knjigu koja u svojoj privatnosti ima pravo i na svoj komentar ili bar sliku općeg.

Vremenu se akomodavat

A kad je i sedamdeseta davno prošla, kad su smrti opustošile njezine roditelje, braću i sestre, ljubavnike i ljubavnice, prijatelje i znance ona u trećem licu jednog 1. svibnja (uopće, najčešće se prepuštala zapisima u svibnju, osjećajući to vrijeme kao svoje) poručuje samoj sebi: Poharan je tvoj vrt, danas, Flora. Tako će ga se lakše moći ostaviti. U osamdeset i nekoj ona zna Tko se plaši svoga lica bolje da je slijep. Još joj je trajati.

Na mjestu na kojem se povijest poigrala nijemošću materijalnih podataka, ali posredno poslavši obilje tuđih sjećanja, Luko Paljetak mogao je imaginirati. Izabrao je imaginaciju posvemašnje fascinacije koja nije samo njegova i koja nije od ograđena vremena. Nadvio se nad Cvijetin vrt ili iskoračio iz njega kad Cvijetu više nije trebalo gledati, kad je se moglo zamišljati, kad se moglo nasljedovati sviju kroz nju i nju kroz sviju.

Humanizam i renesansa, uopće neka stoljeća bliža sredini prošlog tisućljeća kao da su najbliža ili samo najdraža suvremenom čovjeku, Mediterancu posebno. Vrijeme je to bez kojeg ne bi znali kako izgleda suvremenost. U tom je vremenu čovjek dosegnuo neke optimistične kreativne točke u umjetnostima i u civilizacijskoj prihvatljivosti. Neke od činjenica kasnije se mijenjaju, iskrivljuju, skreću u rukavce, gube i zaboravljaju i onda ponovno otkrivaju. Skroviti vrt knjiga je koju smo dočekali kako bi joj se mogli nadati rekli bi Cvijeta i Luko, gospoda elegancije nakon otprilike četiri-pet stoljeća u kojima se ne nalaze da se ne bi izgubili. Njih dvoje koji tako duboko shvaćaju da “srce je uvijek plurale tantum”. Kad ga ima.

Hoću li i ja, kada naučim čitati, biti tako tužna, gospo? pitala je Floru njezina sluškinja. Cvijeta nije odgovorila ništa, Flora u njoj također. Ili obrnuto. Paljetak je na to zašutio jer je odlučio sada i ovdje živjeti s njima, njihovim znanjima i neznanjima, ploviti s njihovim brodovima u lijepa vremena i u havarije, u ratove, bogatstvo i stečaj, živjeti s djevama od spomena, djecom, poslugom, u njihovim običajima i prema njihovim zakonima. Krajem Skrovitog vrta dnevnik postaje martirij, a Cvijeta zarasla u vrijeme živi svoj sve pustiji vrt koji će, osamljena, lakše napustiti. Paljetak ih je upoznao u njihovoj onostranosti. To mu dopušta ponovno ih stvarati ovdje i s njima se Cvijeti približavati, razlika koja mu dopušta biti Cvijeta i nakloniti joj se mjerom vlastita srca.

P. S.

Kad zatvorite Skroviti vrt u knjizi će ostati neki cvijet, list ili poruka. Kad mu se ponovo vratite, među stranicama od Cvijete bit će i ponešto od skrovitosti vašeg povratka.