Reakcija Hrvatskog helsinškog odbora na najavu uvođenja zdravstvenog odgoja u škole simptom je ideološke de-antagonizacije društva
Na vrhuncu halabuke oko uvođenja zdravstvenog odgoja (dalje u tekstu: ZO) u hrvatske škole, oglasio se i Hrvatski helsinški odbor. Kako prenosi Jutarnji list, HHO je pozvao Vladu da “privremeno obustavi” program uvođenja ZO-a, s argumentom da se insistiranjem na tome “utire put polarizaciji društva s nesagledivim posljedicama”. U priopćenju HHO-a istaknuto je kako dio predviđenoga kurikuluma za ZO (tretiranje homoseksualnosti, kontracepcije, pobačaja...) “duboko zadire u moralna i svjetonazorska pitanja”; budući pak da se 93% stanovnika Hrvatske izjašnjavaju kao vjernici, “trebalo je usvojiti realnost sredine kojoj se program nudi” i pristupiti cijeloj stvari s više takta. Možemo pročitati i kako su se brojni roditelji i nastavnici već žalili Odboru na koncepciju ZO-a, te da HHO u cijelosti staje iza “njihov[og] prav[a] da žive, rade i djeluju u skladu sa svojom savješću i svjetonazorom”. Naposljetku, tu je i poređenje medijskog promicanja ZO-a s omraženim socijalističkim jednoumljem – u kojem smo također, kako čitamo, bili tlačeni “svjetonazor[om] utemeljen[im] na znanosti”.
Regresije HHO-a
Strukturu i sadržaj ove reakcije teško da možemo nazvati osobito originalnima. Znakovito je, međutim, mjesto s kojeg ona dolazi. Nije li upravo HHO devedesetih godina bio ona “fatalna” instanca koja je “utirala put polarizaciji društva”? U herojskom razdoblju civilnoga društva u ratnoj i poratnoj Hrvatskoj, Odbor je spadao u one rijetke društveno-političke instance koje su svojim djelovanjem izravno podrivale svenacionalni konsenzus kakav se nastojao konstituirati za Tuđmanove vladavine. Naspram fantazme o nadpolitičkom “jedinstvu” u znaku nacionalnog identiteta, a čija cijena nije bila drugo doli normalizacija zločina, njihovo djelovanje značajno je upravo utoliko što nije podrazumijevalo “usvajanje realnosti sredine” u kojoj i nad kojom se takav projekt provodio. Koliko god mi s današnje distance s pravom prokazivali nekadašnje iluzije o emancipatornoj moći civilnoga društva, značaj uloge HHO-a u historijskoj sekvenci devedesetih ne bismo smjeli umanjivati.
Ali, što se to u međuvremenu preokrenulo pa isti akter danas nastupa kao agens svenacionalnog pomirenja? Što se moralo dogoditi da bi se HHO u maniru resantimanskog desničarenja kakvo puni stupce Vijenca zabrinuo nad “podijeljenošću” Hrvata i Hrvatske? (Odgovor kako je njihova dužnost kao organizacije govoriti u ime onih koji im se obraćaju sa žalbama ne može zadovoljiti. Odbor nije “neutralna” instanca koja bi samo kanalizirala postojeće pučko nezadovoljstvo – što su upravo i dokazali devedesetih, promičući stavove suprotne onima moralno-političke većine.) S jedne strane, ovu epizodu nije teško smjestiti u niz kompromitacija i regresija koje čine noviju povijest Odbora. Recimo, agresivni antikomunistički i antijugoslavenski angažman HHO-a, koji posljednjih godina povremeno doista poprima razmjere agitacije, rječito svjedoči o ishlapjelim potencijalima civilnodruštvene “alternative”. U tom smislu njihovo današnje sekundiranje Kaptolu možemo uzeti jednostavno kao najnižu tačku do koje su dosad pali nekadašnji aktivistički heroji “druge Hrvatske”. Iako u načelu prihvatljivo, čini se da ovakvo objašnjenje ne osvjetljava slučaj do kraja: kao da u cijelom zapletu postoji i još neki krucijalni trenutak, neki suvišak s onu stranu narativa o “degeneraciji”. Kako to rastumačiti?
Dijeljenje je uvjet politike
Rekao bih da držanje HHO-a u slučaju ZO predstavlja jedan od mnogih simptomima novoga vala “normalizacije” koji posljednjih mjeseci preplavljuje Hrvatsku. U razdoblju nakon oslobađanja haških optuženika Gotovine i Markača svjedočili smo hegemoniji “normalizatorskog” diskursa u medijskom mainstreamu: rat je, govorilo se i pisalo posvuda, “napokon gotov”, napokon smo slobodni zajednički krenuti dalje. Na poruku samoga Gotovine o “okretanju budućnosti” suvišno je i podsjećati: ona je instantno postala moto svih tih komentara, razmatranja i analiza koje su trijumfalno zaključile kako smo napokon raskrstili s prošlošću i dobili kartu za “normalizaciju”. Kao da je haškom presudom identitetska zajednica koja nosi hrvatsko ime oprana od prvobitnog grijeha svog ustanovljenja; ona je sudskom odlukom u određenom povijesnom času iskupljena od rasizma, šovinizma i raznih oblika nasilja ugrađenih u same temelje postjugoslavenskog stanja1. Zajednica je time legitimirana kao povijesna datost i prirodna činjenica: tko se usudi dovesti u pitanje sretni epilog, taj radi protiv “normalizacije”, unosi razdor i potiče “podijeljenost”.
A upravo ovo “dijeljenje”, ili, HHO-ovski rečeno, “polarizacija” uvjet je politike. Ono zbog toga danas više no ikada dolazi pod ofenzivu. Naime, spektakl budućnosti kojoj se “trebamo okrenuti” odvija se na sjecištu identitetske zajednice i kapitalističkog tržišta – kojima je zajedničko to da žele ostati iznad politike. Mehanizmi konstitucije i reprodukcije nacionalnog identiteta reagiraju na politiku kao na prijetnju organskoj cjelini zajednice, koja se mora čuvati “nekontaminiranom”; iz tržišne perspektive, pak, političke suprotnosti ukazuju se kao prepreke koje (pseudo-dijalektički) valja nadići u jurnjavi za profitom. Otud između budućnosti u vidu integracije u svjetski sustav eksploatacije te budućnosti u obliku masovne proizvodnje i institucionalizacije nacionalnog identiteta nema suštinske kontradikcije. Ovi procesi igraju komplementarne uloge u hegemoniji antipolitičke “mi-ologije” (Tonči Kuzmanić) ili “identitetskog poduzetništva” (Rogers Brubaker). Eto temelja za novu hrvatsku normalizaciju, na čijem se putu odjednom našao problem zvani ZO.
Jer, po naravi stvari, pitanje ZO-a krajnje je “polarizirajuće”. Ono dovodi u fokus neuralgične društvene teme koje je “konsenzus” oko generala bio prividno anestezirao – od seksualnog pluralizma i alternativnih seksualnosti, preko kontracepcije, do adolescentske spolnosti. Na mjestu žuđene “normalnosti” zajednice koja je prošla katarzu, pitanje ZO-a potiče rascijepe i antagonizme, uporno se protiveći asimilaciji u “normalnost”2. Naprosto, krucijalni doprinos medijske teme ZO-a jest u tome da ona razbija iluziju kako je haškim hepiendom uspostavljen naddruštveni konsenzus o budućnosti Hrvatske i njezinih stanovnika; reakcije poput patetičnog apela HHO na pacifikaciju rasprave samo to potvrđuju. Međutim, daleko od toga da se “normalizatorski” imperativ na tom mjestu jednostavno povlači; naprotiv, stvar se baš tu komplicira.
Nacionalni konsenzus i globalna ideologija
Jer, u situaciji konstantne proizvodnje antipolitičkog raspoloženja, aktualni politički sukobi bivaju reinterpretirani u radikalno regresivnom ključu. Tako se pera Jutarnjeg posljednjih mjeseci neumorno zabavljaju otkrivajući u sukobu oko ZO-a fundamentalni sraz između divljih “križara” i naprednih, tolerantnih “Europejca”. Optika tako postaje binarna, a zaplet uzbudljiv: riječ je “samo” o sukobu civilizacija, tj. civilizacije i ne-civilizacije! Naravno, radi se opet o depolitizaciji, i to nimalo ispraznoj. Bauk “križara” na stranicama Jutarnjeg za cilj ima legitimirati jedan neoliberalni medijski koncern kao bastion demokracije i ljudskih sloboda, uspravan i blistav usred opće zaostalosti. Od uvjeta politike, tj. stvari od općeg značaja, sukob se tako “diskretno” prevodi u platformu za legitimiranje partikularnih interesa.
Međutim, “normalizatorska” ideologija reproducira se i u suptilnijim vidovima, i na dubljim razinama. U svojoj analizi afere oko spornog plakata za predstavu Fine mrtve djevojke, Boris Postnikov problematizira sam registar u kojem artikuliran sukob između zagovaratelja i protivnika plakata3. Medijska prisutnost sukoba, piše Postnikov, zasjenila je činjenicu kako je jezik tolerancije, ljudskih prava, senzibiliziranosti za različitosti – ukratko, žargon liberalnog multikulturalizma – dolazio podjednako iz ureda Milana Bandića, u sklopu akcije uklanjanja plakata, kao i od velikoga dijela javnosti koji se tome usprotivio. Sličnu strukturu otkrivamo i u zapletu oko ZO-a: i argumenti za njegovo uvođenje i oni protiv uvelike se deriviraju iz diskursa tolerancije, političke korektnosti i poticanja diversityja. Kao da je ovaj ideološki horizont već unaprijed zacrtan, i fiksiran – nacionalnim konsenzusom s jedne te okvirom globalno hegemone ideologije s druge strane – kao prostor unutar kojeg se svaka “delikatna” rasprava ima odvijati. Reproducirajući se u samim temeljima onoga što spontano shvaćamo kao slobodni, “neutralni” javni prostor, “normalizacija” odnosi tihe pobjede nad političkom borbom. Tek ukoliko je znamo prepoznati i usprotiviti joj se, progovarajući jezikom kakav sama nije autorizirala – doista će se otvoriti prostor za naše svakodnevne bitke.