Načas pripitomljeni monstrumi

U atriju Umjetničke galerije Dubrovnik postavljena je neobična izložba, privlačna ne samo umjetničkoj publici nego i gotovo svim namjernicima koje put vodi pokraj otvorenih vrata Galerije. Izložba posebno privlači djecu, iako eksponati nisu zamišljeni i ostvareni za specifično mladi naraštaj. No, istina je, riječ je o gotovo igračkama, manjim i većim (od kojih neke moraju nositi barem četiri čovjeka) “maketama” gigantskih brodova, cruisera koji svakodnevno zaposjedaju obzore primorskih krajeva. Atraktivnost izložbe je u iluzionizmu “zgodnog” motiva koji na prvi pogled ne obvezuje misaonim angažmanom, koji podsjeća na tek neki ekskluzivniji suvenir. I to je zamka u koju će se i slučajni prolaznik uloviti. A kad pristupi razgledavanju eksponata ukazat će mu se šansa za izvjesni mentalni klik, a da mu prvotno zadovoljstvo ne bude bitno ugroženo.

No predstavimo najprije autora izložbe. To je Ivica Jakšić Čokrić Puko, svestrana stvaralačka osobnost iz Bola na Braču: slikar, kipar, pjesnik, scenarist i režiser, organizator karnevala, neformalni, ali djelotvorni kulturni animator koji građane svog rodnog mjesta, staro i mlado, uključuje u kazališne programe i umjetničke akcije. Puko je rijetka pojava slobodarskog duha, velikog filantropa, ali i neumornog kritika-satiričara. Bujni autodidakt, čija se mašta u intenzitetu natječe s energijom, strastveni kreativni korektor krivih drina naše svakodnevice, neprestano je u odnosu i akciji prema vlastitoj i kolektivnoj stvarnosti. Duhovno na mrtvoj straži, dakle, Puko aktivno, nezajažljivim rafalima podjednako verbalnih i tvarnih kalambura komentira kako ratne tako i mirnodopske društvene nakaznosti i anomalije.

Tehnološki drobež

Dok je devedesetih prošlog stoljeća stvarao svoje sardonične plastičke bastarde na ratne teme, gradio artefakte od svih mogućih predmeta i otpadnog materijala koji bi mu došao pod ruku, danas Puko na sličan ali koncentriraniji način, istom ingenioznom ludičnošću ismijava, evo, ekološke prijetnje u obliku plovećih tvornica masovnog komprimiranog odmora i strogo determiniranog nomadizma – cruisere.

Riječ je, dakle, o karikaturama tih golemih čudovišta koja kruže Mediteranom i Jadranom, tih brodova koji sablasno tuleći i zveckajući lancima svojim sidara, prekrivaju krajobraz i natkriljuju gradove; iz kojih kuljaju prava ljudska stada, tisuće i tisuće brižno programiranih i navođenih putnika što dnevno preplavljuju i okupiraju kapacitetom preslabe turističke destinacije. Posebno, dakako, Dubrovnik, pa je tako ova prezentacija neposredno u vezi s ljetnim boljkama Grada. Štoviše, konkretna izložbena pozicija gotovo da omogućuje susret stvarnih brodova i njihovih smanjenih parodija: od atrija Galerije u kojima su smješteni eksponati, i mora s usidrenim originalnim grdosijama, razdjelnica je tek crta ceste.

Već u samom naslovu izložbe počinje Jakšićeva intervencija-kreacija. Ubacujući ne(gaciju) u sredinu cruisera on, promptno ističući svoj stav, ostvaruje otresitu igru riječi najavljujući ujedno svoj kritički ludizam koji se nastavlja u ironiji imena pojedinačnih brodova (Golden Dragon, Blue Sun, Black Elephant, White Shadow, Silver Angel), a potpuno realizira u plastici objekta. Jer ti “modeli” cruisera zanimljivi su arčimboldovski sklopovi koji umjesto doslovnog maketarskog mimezisa i vjernosti originalu, kako se isprva čini, tek nešto pažljivijem pogledu otkrivaju grotesknost svojih komponenti: različitog tehnološkog drobeža, dijelova elektro i vodoinstalaterske opreme, kuhinjskih potrepština, igračaka... Množina vehementno ukomponiranih cijevi, pipa, miksera, plastičnih boca, vijaka, čavala... umjesto imitacijom funkcionira na način asocijacije koja u konačnici nedvojbeno iluzionira i upućuje na željeni motiv. Perceptivnim raščlanjenjem sastavnica detektiramo komičnost sklopa, čin ridikulizacije ozbiljnog društvenog problema utjelovljenog u fenomenu plovećih turističkih kolosa. U tom smislu (aludirajući na tu ozbiljnost njihove prijetnje), Puko u tovar brodova ubacuje i, kako kaže, “kompletno NATO-ovo naoružanje” – igračke-tenkove, topove, avione... Sve to zajedno način je na koji se Jakšić Čokrić Puko nosi s devijacijama svog okoliša i suvremenog svijeta – ironijom, sprdnjom, tj. onim sredstvima koja su mu kao umjetniku na raspolaganju. Prilaže on tako svoj mali glas podsmješljivog prosvjeda koji nije drugo nego nužni, ma koliko sporno efikasni, glas razuma. Istodobno, te velike igračke svojom smiješnošću kao da barem privremeno amortiziraju težinu značaja predmeta svojeg nadahnuća. Monstrumi su načas pripitomljeni i humanizirani, čovjek je opet veći od njih.

Ma koliko da je s jedne strane riječ tek o prividu, temeljito pozadinski to mora biti istina! Ne preostaje nam drugo nego u to vjerovati. Pukin artefakt tako postaje moralnim impulsom i zalogom, što je i njegova najveća vrijednost.