Nadahnuti kaos

U svibnju je naš najsnažniji i najneuhvatljiviji romanopisac Thomas Pynchon napunio 70 godina. Bio bi to razlog za uzbunu – starenje takvog vječno mladenačkog senzibiliteta, osim što Pynchon slavi taj važan rođendan rano, predstavljajući poklon umjesto da ga primi: svoj prvi roman u devet godina – i najbolji u 33 (kad smo već kod biblijskih brojeva).

Kad god Pynchon objavi novu knjigu to je književni događaj. “Pynchon je, više od bilo kojeg drugog pisca, postavio standard”, rekao je jednom Don DeLillo. “Povisio je uloge.” Što ne znači da podizanje uloga uvijek završi pobjedama. Dva Pynchonova najnovija romana, Vineland (1990.) i Mason and Dixon (1997.) bili su razočaranja – prepuni čudesa, da, ali očito manje važni od romana koji im je prethodio, Gravity’s Rainbow (1973.), remek-djela njihova autora i jedne od nezamjenjivih knjiga 20. stoljeća. Zbog puke imaginativne plodnosti Pynchon nema takmaca u američkoj književnosti. Čitatelj koji ne voli ili se ne divi njegovim romanima još si ne može pomoći da ne bude zastrašen njima: njihovim opsegom i ambicijom, rasponom referencija, naizgled beskrajnim kapacitetom da prizovu fantastično i nadrealno. Zar ne počinje svaki roman, kao što počinje Against the Day, s “hidrogenskim nebeskom letjelicom” koja lebdi iznad Svjetske izložbe u Chicagu 1893.?

Vodvilj neobičnosti

Svijet na Pynchonovim stranicama je na oprezu, uzbunjen i sjaji značenjem i dubljim smislom. Vrlo često te okolnosti ugrožavaju i osuđuju umjesto da održavaju i iskupljuju. Pynchon je svetac zaštitnik književne paranoje. Premda, ako išta drugo, to ih čini još dojmljivijima. “Vrtoglavica je bila nekako projektirana u mjesto, stanje boravka”, shvaća jedna od protagonistica u Against the Day. Ona misli na davno izgubljeni samostan. Te se riječi odnose jednako i na Pynchonovu fikciju.

Against the Day najdulji je Pynchonov roman – 300 stranica dulji od Gravity’s Rainbow. Jednako iskrivljava žanr koliko i um, uz elemente (naravno) epa, znanstvene fantastike, vesterna, povijesnog romana, paranoičnog trilera, komedije, avanturističke priče, romana o mladim ljudima (te svemirske letjelice), pikarskog romana, političkog romana i glazbene komedije. Sva su uobičajena Pynchonova obilježja ovdje. Budalasta imena, whitmanovska nabrajanja. Ekstravagantan, a često i ekstravagantno perverzan seks. Luckaste pjesme – Vege-tariano / No ifs ands or buts – / Eggs and dairy? A, no / More like roots, and nuts. Igre riječi. Sretna izmaglica referencija na droge. (Tko bi rekao da je na prijelazu stoljeća u Americi popušeno toliko mnogo “konoplje”?) Pynchonovi vjerni poklonici bit će zadovoljni kada čuju da je tu i referencija na Pig Bodinea.

Roman obuhvaća otprilike tri desetljeća. Od svjetske izložbe 1893. (čitatelji Henryja Adamsa, pripazite!) do neodređene točke na početku 20. stoljeća.           Njegova je okosnica borba između “zamršenosti pohlepe kakva je tada prakticirana pod globalnim kapitalizmom” i anarhizmom. Svakome tko je čitao Pynchona ne trebaju velika slova da zna kojoj je strani naklonjen. Iznad svega prijeti “buduća-masovna-grobnica Europe”, Prvi svjetski rat.

Pynchon, sa svojim “kompasom kobno osjetljivim na anomaliju” ispunjava Against the Day svojim standardnim vodviljem neobičnosti. Veselo nejasne referencije na povijest, znanost i kulturu “omataju” roman. Odjednom se pojavljuje Harvard Blues Counta Basieja. Prepričavaju se najpoznatije šale Jacka Bennyja. Eksperiment Michelson-Morleyja pojavljuje se kao sporedni pokretač radnje. A zatim su tu još i neobičnije stvari koje on zapravo izmišlja: pas koji čita Henryja Jamesa, na primjer, ili ludilo za “golfom anarhista” (“Stranke bi vrlo vjerojatno pitale, Imate li išta protiv toga da mi ne odigramo do kraja?”).

Zapanjujući lirski talent

Pynchonova zaigranost širi se i na njega samog. Tijekom predstavljanja vatrometa za Četvrti srpnja, jedna od posada letjelica zanese se opisujući kako izgleda putanja svemirske rakete – drugim riječima, opisuje gravitacijsku dugu. “Stani, stani”, stenje drug, pokrivajući uši, “to zvuči kao kineski!”.

Pa, možda i zvuči. “Kineska glazba” ono je što je Cab Calloway, opominjući Dizzyja Gillespija, nazvao be-bopom. Epigraf za Against the Day dolazi od Theloniousa Monka: “Stalno je noć, inače i ne bismo trebali svjetlo”. Iako se u romanu pojavljuje nekoliko likova iz stvarnog života – nadvojvoda Franjo Ferdinand, Bela Lugosi, Mother Jones, Nikola Tesla – lik Monka nije jedan od njih. A ipak se njegova prisutnost, kao i Gillespijeva i ona Charlija Parkera, može osjetiti. Kod Pynchona postoji bop elektricitet: divlji ritmovi i složene harmonije, ekscentrične stanke i hipijevski stav.

Najvažnija stvar koju Pynchon dijeli s Monkom i ostalima jest zapanjujući lirski talent. Sva paranoja, glupavost i uzaludni poslovi iz povijesti olakšavaju previd čiste ljepote Pynchonove proze. On opisuje Chicago, viđen izdaleka, kao nešto što se “suprotstavlja preriji”. Ženine pjege su “poput obrnutog svjetlucanja po njezinu tijelu”. Let “više nije pitanje gravitacije – to je prihvaćanje neba”. Pynchon se koristi svojom prozom da bi ubrzao svijet koji se luđački okreće.

Stvar najbliža trenutku mirovanja u njemu je obitelj Traverse. Webb, otac, miner je iz Colorada i potajno anarhist: čovjek “upoznat s najdubljim tajnama dinamita”. On i njegova supruga Mayva imaju tri sina: Reefa, profesionalnog kockara, Franka, geologa, i Kita, kojemu prirodna sklonost fizici osigurava stipendiju na Yaleu. Mjesto Kitove mature Pynchonu pruža priliku da uoči dolazak pizze u New Haven.

Kći, Lake, možda je najbuntovničkiji član upadljivo buntovničkog klana. Identitet njezina supruga pravi je šok u stalnom tijeku šokantnih podudarnosti kojima Pynchon pokreće radnju svoga romana. Na jedan način Against the Day je zapanjujuće neuredan, razvija mnoge epizode, samo da bi većinu njih napustio, kao i toliko štapića neispravnog dinamita. Na drugi je način roman apsurdno uredan: niže podudarnosti – složene, i elementarne, poput elektroničke rešetke.

Anarhizam tada, terorizam danas

U bilo kojem danom trenutku, likove razdvajaju kontinenti – no nikada zadugo. Osim Chicaga, zaplet se događa u Coloradu, na Islandu, u Meksiku, New Yorku, Londonu, Veneciji, Srednjoj Aziji, u Beču, na Balkanu, u Los Angelesu, Parizu. I nisu samo braća Travers ti koji presijecaju planet, nego njihovi različiti partneri također: Dally Rideout, Estrella (“Stray”) Briggs, Yashmeen Halfcourt, Ruperta Chirpingdon-Groin, Wren Provenance, Cyprian Latewood.

Nasuprot Traversovima, Pynchon postavlja jednu drugu obitelj, Vibeove (bad Vibes/zle Vibre, što čak ni on nema besramnosti reći). Njihov patrijarh, Scarsdale Vibe, beskrupulozni je tajkun bez premca, monopolist toliko monstruozan da opravdava čak i najdivljije ispade anarhističkog nasilja. Gospodareći “tajnim zaleđima bogatstva” on pripada mračnoj tradiciji Pynchonovih zločinaca poput Lylea Blanda i Brocka Vonda.

Jedan od razloga zbog kojih se Pynchonova starost doima tako zapanjujuće jest to što on i dalje toliko ostaje biće šezdesetih. Sve dok piše, to desetljeće preživljava. Njegova odanost uzima najčišći oblik u njegovu jasno gorućem radikalizmu. Nema sumnje u vezi s time na čijoj strani Pynchon stoji u to “groznoj američkoj podjelu na lovce i plijen”. Poput njegovih anarhističkih likova, on žudi za “povratkom zdravoj Americi, njezinim praktičnim problemima, njezinom nepokolebljivom i ustrajnom poricanju noći”.

Pynchon je prepametan a da ne bi znao da se to neće dogoditi. No, nisu li izgubljene bitke uvijek privlačnije (barem autorski)? On je također prepametan a da ne bi shvatio da postoji nedvojbena paralela između anarhizma tada i terorizma danas. On ne razrješava kontradikciju između obećanja iz prošlosti i prijetnje sadašnjosti, osim da bi anarhistička bombardiranja učinio onoliko nekrvavima koliko su učestala.

Kao kod svih romanopisaca, i Pynchonova politika duguje mnogo više osjećaju nego ideologiji. I, mora se reći, Against the Day pokazuje snažne sentimentalne sklonosti. Umire samo jedan pozitivac, iako je njegova smrt izvedena sa starozavjetnom okrutnošću. A roman završava u navali pomirenja i ponovnog ujedinjenja, braka i roditeljstva.

To je navala koja pruža dobar osjećaj, iako, pa čak i neizbježno, kao i dolazak zalaska sunca nasuprot danu. Uvijek slijedi zora... I, tko zna – pitajte bilo kojeg statističara, 70 više i nije takva starost – možda uslijedi još jedan Pynchonov roman? Ako se pojavi, neka bude raskošan i sveobuhvatan, divlji i uzbudljiv poput oovga.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Pod naslovom “Inspired Chaos” objavljeno u Boston Globeu

www.boston.com/ae/books/articles/2006/11/19/inspired_chaos/