Djelo Gnoza i kršćanstvo berlinskog evangelističkog teologa i crkvenoga povjesničara Christopha Markschiesa odnedavno čitamo i u hrvatskom prijevodu
Gnozu valja razlikovati od gnosticizma. Gnoza je religijski sustav poznat u drevnom Iranu i indijskom hinduizmu, babilonskoj astrologiji, istočnjačkim misterijama i kultovima, orfizmu, platonizmu, egipatskoj mitologiji, helenističkom sinkretizmu i okultnim znanostima, dočim je gnosticizam prva velika ‘’kršćanska hereza’’, oštro pobijana od strane otačke teologije kao krajnje opasno protukršćansko vjerovanje, koja se javlja na području Sredozemlja tijekom drugog stoljeća poslije Krista. Jasno je da je gnosticizam također gnoza, ali gnoza nastala u posebnim uvjetima susreta kršćanstva i grčko-rimske kulture. Gnozi nije toliko vlastit poseban sadržaj koliko način na koji se mnogobrojni sastojci raspoređuju i slažu u duhovnu cjelinu. Stoga svaka religija može biti pogodna za gnozu.
Povijesno gledajući, gnoza je izrazito pesimistička reinterpretacija mitova, religijskih tema i sakralnih ideja. Čovjek je zatočenik tijela jer je njegovo rođenje ‘’pad u materiju’’. Svijet je pak zao i pokvaren, djelo demonskih sila i zlih bića. Bačeno u grešni i otuđeni svijet, ljudsko je biće nužno obilježeno padom, zaboravom svoje iskonske božanske biti, snom, obamrlošću, neznanjem (agnoia), nostalgijom. Stoga traži obnovu svoje istovjetnosti koja je u njemu dobro skrivena i gotovo zaboravljena. Povratak je k sebi poglaviti motiv svake gnoze. On dolazi kroz ‘’tajnu povijest’’ i ‘’tajno znanje’’, a postiže se otrežnjenjem, sjećanjem, vraćanjem, buđenjem, otkupljenjem i besmrtnošću. U srži gnosticizma stoji osjećaj tjeskobe, svršetka svijeta i spasenja. Transcendencija je prije svega neka soteriologija. To je razlogom da je gnostike znani istraživač Henri-Charles Puech nazvao nihilistima i revolucionarima, naravno u višem religijskom smislu.
Stvaranje nove duhovnosti U polazištu gnostičkog viđenja svijeta nalazi se istinita spoznaja bića (gnosis). Ta je spoznaja prvenstveno jedna samo-objava, posredstvom koje čovjek biva svjestan sebe sama i prisjeća se svojega dubokog i božanskog jastva. Gnoza je dakle umijeće pronalaženja Boga u samome sebi, razvijajući sve one tajne i skrivene moći u svijesti. Zadnja je namjera gnostičke spoznaje dovesti pojedinca do toga da postane svjestan svojega svetog podrijetla i božanske naravi. Čovjek je odlomak Božjeg bića, sjajna svjetlosna čestica božanskog tijela, pa se spašava kad dođe do svijesti te svoje rodbinske povezanosti s božanskim bićem. Zahvaljujući gnozi, ljudi uče ne samo spoznati svoj transcendentni identitet nego otkriti opće zakone i stalna načela koji ravnaju svemirom. U gnozi se ne govori o etici nego mistici, ne o vjeri nego o spoznaji, ne o eshatologiji nego o prapovijesti, ne o odluci nego o iskustvu, ne o obvezi nego o prosvjetljenju, ne o zlu nego o neznanju.
Gledano s kanoniziranog stajališta, gnoza povlašćuje pol spoznaje do točke koja isključuje pol vjere. Gnoza se rastvara u mudrosti, religijskoj filozofiji, pan-filozofiji. Gnoza zavodi mudrošću. Stoga je gotovo opsjednuta simbolizmom brojeva, pleromičkom hijerarhijom, zamršenom teogonijom, nebeskom geografijom. U njoj se čudesno umnožavaju emanacije, genealogije, projekcije, spekulacije, sfere i posredništva. Razmjerno tomu koliko postaje religija mudrosti, kršćanstvo klizi u gnozu. Tako sa strane teologije gnoze nastaju razne družbe meditacije i korištenja psihologije sve do najnovijih humanističkih teologija. Kršćanstvo ih može podnositi samo kao težnje u sebi, ali nipošto kao bitne teološke odrednice vlastite poruke.
U naše doba gnostički sadržaji nisu postali samo sastavnim dijelom vjerskog učenja novih religijskih pokreta, nego su se proširili i obuhvatili mnoge znanstvene, misaone i kulturne pokrete. Recimo, gnostička škola u Pasadeni i Princetonu bila je pokušaj je da se razradi jedno religijsko viđenje svijeta koje polazi od nove sakralnosti. Skupine znanstvenika postavljaju pitanje Božje egzistencije putem njihova disciplinarnog postupka, a potom slijedi sinteza. Teza je da se znanost razvijala u neovisnosti o pojedinim njezinim disciplinama, pa je zapala u krizu. Zato treba što prije uspostaviti opću međuovisnost pojedinih disciplina i duhovnih kategorija. Moderni gnostici to zovu apsolutnom strukturom (Raymond Abellio). Nasuprot kartezijanskoj logici traži se dijalektička cjelovitost bitka. Iz toga proizlaze ciljevi gnoze i apsolutne strukture: buđenje unutarnjeg čovjeka i stvaranje nove duhovnosti.
Filozofirajući teolozi No svjedoci smo da se posljednjih godina započinju umnažati kritički prigovori protiv konsenzualnog razumijevanja gnoze kao pretkršćanske ili nekršćanske antičke religije. Počinje se sve više isticati da je gnoza zapravo samo trajna konstrukcija njezinih antičkih neprijatelja i suvremenih istraživača i da se mnoštvo različitih nacrta i skupina ne smije nipošto supsumirati pod jedan jedini pojam. Najprije je klasični filolog Jens Holzhausen 1994. pokušao dokazati da je gnoza nastala tako što je kršćanski teolog Valentin sredinom drugog stoljeća prije Krista preradio jedan negnostički mit o čovjeku, pa je tako sva izvješća kršćanskih autora o gnosticima s početka drugog stoljeća odbacio kao više-manje naknadne izmišljotine. Bonski habilitacijski rad Winricha Alfrieda Löhra iz 1996. htio je pak pokazati da dosad kao gnostik tumačen aleksandrijski učitelj Bazilid pripada zapravo tradiciji židovsko-kršćanske aleksandrijske teologije. A Michael Allen Williams u knjizi Ponovno razmatranje gnosticizma iz 1999. naposljetku je sproveo destrukciju sveukupne dvostruke kategorije gnoza/gnosticizam. U svakom slučaju, zaoštrila se rasprava oko toga što bi se trebalo smatrati gnostičkim i treba li još uopće koristiti tu riječ. To ponovno otvaranje rasprave o tome što gnoza zapravo jest posve sigurno još zadugo neće dovesti do novog istraživačkog konsenzusa.
U taj se niz novih istraživača gnoze upisuje i berlinski evangelistički teolog i crkveni povjesničar Christoph Markschies, čije djelo Gnoza i kršćanstvo iz 2009. odnedavno čitamo i u korektnom hrvatskom prijevodu teologa Alena Kristića. I za Markschiesa je slika gnoze kao pretkršćanske, odnosno nekršćanske religije nezadovoljavajuća i problematična, kako u metodičkom tako i u povijesnom pogledu. Ukratko govoreći, Markschies drži da se antička gnoza može najbolje protumačiti kao pokušaj rješavanja problema biblijske tradicije i njezina proširivanja uz pomoć platonskih filozofema jednom prethodnom (protološkom) i jednom dopunskom (eshatološkom) pripoviješću da bi se učinila prihvatljivom za obrazovane krugove u antičkim metropolama. Tako se, prema njemu, gnoza iznova može usporediti s nakanama drugim onodobnih kršćanskih teologa kao što su, primjerice, apologeti, čiji su gnostici zapravo bili suvremenici. Budući da se rani kršćanski gnostici poput apologeta trse oko utemeljenja svojih pogleda biblijskim tekstovima, iz tog se razloga, smatra Markschies, mogu nazvati filozofirajućim biblijskim teolozima ili pak teolozima posredovanja, koji su željeli posredovati između kršćanske vjere i filozofskih kriterija racionalnosti. Antička gnoza je tako pokret kršćanskih teologa, koji su se ravnali prema idealu filozofskih škola. Upravo zato jer antička gnoza počinje veoma razumljivo i posve konkretno od analize riječi gnostikos, koja potječe od Platona, i potom predstavlja iznova posve konkretne skupine, koje su drugi zvali ljudima upućenim u spoznaju (gnostikoi), odnosno koji se same tako nazivaju, pridajući važnost ponajprije njihovom društvenom profilu.
Protiv kanonizirane slike Gnostici su, kao i svi obrazovaniji kršćanski teolozi drugog stoljeća, biblijsku teologiju, deficitarnu u očima obrazovanih suvremenika, pokušavali proširiti sprijeda (pitanje o tome zašto je Bog stvorio svijet i ljude) i straga (pitanje što će na koncu vremena biti sa svijetom i ljudima). Usto su morali razriješiti i probleme koji su nastajali tijekom čitanja biblijskih tekstova: zašto Bog dopušta da se događa zlo? Zašto djeluje u ljudskom obličju, iako je Bog? Gnostici su, drugim riječima, kršćanstvo i njegovu Bibliju pokušali učiniti konkurentnijim filozofijama i religijskim oblicima u konkurentskoj borbi mišljenja pomoću proširivanja kršćanske teologije, dodavanja jedne prethodne (protologija) i jedne dopunske (eshatologija) pripovijesti Bibliji. Naposljetku, na primjeru filozofa Hansa Leiseganga (1890-1951), koji je poučavao u Jeni i Berlinu, Markschies pokazuje da svaka slika gnoze živi od vrlo specifičnih pretpostavki. S jedne strane, Leisegangovi prinosi istraživanju gnoze provociraju povjesničare da se u razdoblju postmoderne disolucije fenomena u složenost povijesnih procesa ne odreknu pogleda usmjerena na cjelinu, filozofskog poimanja, potrage za središtem, odnosno ‘’smisla cjeline’’. S druge pak strane, Leisegangova trajna protustavljenost povijesno kanoniziranoj slici fenomena gnoze, provocira da se i na polju antičke povijesti religija i kršćanstva pobrinemo za to da u memoriji ne ostanu samo znana krunska imena nego i da se heterodoksnim istraživačima dodijeli pozornost koju zaslužuju.
Bilo kako bilo, izvjesno je, tek, da knjiga Gnoza i kršćanstvo otvara niz ključnih pitanja, fascinira samostalnošću pristupa i domaćeg čitatelja uvodi u prostor jedne žive filozofske i teološke rasprave prvog reda.