Azra Abadžić Navaey  

Nadilaženje dvojnosti

kazalište

Ako postoji grad koji je i na simboličkoj i na zbiljskoj razini doista podijeljen između dva svijeta, onda je to zasigurno Istanbul. Nekadašnji centar kršćanskoga Bizanta – Konstantinopolis, a potom višestoljetna prijestolnica jednog od najmoćnijih dijelova islamskoga svijeta – Osmanskog carstva, taj grad i dan danas uspješno sažima sva svoja raznorodna lica prošlosti u osebujnu cjelinu. Svojim iznimnim geografskim položajem, na obalama Bospora koji razdvaja, ali i spaja dva različita svijeta, Europu i Aziju, čini se posve prirodnim da je samo on i mogao iznjedriti pisca poput Orhana Pamuka. Taj najpopularniji turski pisac, jedan od najcjenjenijih suvremenih svjetskih pisaca i dobitnik brojnih međunarodnih priznanja, ne krije svoju opsesivnu strast za gradom u kojemu je rođen 1952. Autor nekoliko djela, od kojih su mnoga prevedena na više od dvadesetak svjetskih jezika, predstavlja se i našoj publici svojim, na hrvatski jezik drugim prevedenim romanom. Nakon njegova trećeg romana Beyaz kale (1985.), u nas prevedenog s engleskog kao Bijeli zamak (2001.), a kojim je privukao pozornost svjetske književne javnosti, uslijedio je ovaj put sjajan prijevod s turskog izvornika njegova zasad najuspjelijeg ostvarenja Zovem se Crvena (1998.).

Raskošan jezik s gdjekojim turcizmima koji još više pridonose orijentalnom šarmu te knjige, uvodi nas u čudesan svijet Istanbula s kraja šesnaestog stoljeća. I ovaj se put Pamuk odlučio za povijesni okvir svojega romana, jer je, kao što i sam tvrdi, povijest mnogo plastičnija od sadašnjosti; to je prostor u kojemu više nitko ne obitava i gdje se slobodnije upravlja stvarnošću . No, baš kao i u Bijelom zamku , povijesna fikcija mu samo služi da nastavi toliko puta počinjanu raspravu o složenim odnosima Istoka i Zapada i problemu podvojenih identiteta, a koja posebno zaokuplja turske intelektualce unatrag nekoliko desetljeća.

Istanbul je povlašteno mjesto susreta različitih svjetova i zato omiljena pozornica Pamukovih romana. Tom zaljubljeniku u grad na dva kontinenta sviđa se metafora pisca kao mosta između dva svijeta, jer most ne pripada nijednom kontinentu, nijednoj civilizaciji, i most ima jedinstvenu mogućnost da promatra obje civilizacije a da istovremeno bude izvan svega . Ta pomalo paradoksalna situacija istovremene raspolovljenosti i bivanja unutar različitih svjetova za svakog bi drugog možda bila sve nego poticajna. Orhanu Pamuku koji u paradoksu vidi samu bit pisanja, ona je poslužila kao polazište za temeljito propitivanje vlastita identiteta – kako izmiriti želju da se živi kao zapadnjak, dakle kao netko tko je prihvatio naslijeđe Zapada, ne odričući se istodobno vlastite istočne tradicije?

Ubojstvo sa stilom

Zovem se Crvena uvodi nas svojim slojevitim tkanjem, nalik tkanju raskošnih orijentalnih tkanina, u bogato naslijeđe osmanske kulture. Podijeljen u 59 poglavlja u kojemu progovara uvijek jedan od brojnih likova, taj roman svojom specifičnom polifonom strukturom nanizanih monologa koja ne poznaje jednog, središnjeg pripovjedača, ujedno pruža i sjajan pokušaj razumijevanja drukčijeg svijeta kroz prizmu umjetnosti.

Prvo poglavlje u kojemu progovara mrtvo truplo ubijene žrtve na dnu neke jame (jer u Pamukovu romanu sve govori, pa čak i onda kada je naizgled mrtvo ili beživotno), počinje sjajno zamišljenu krimi priču o tajnovitim ubojstvima među ponajboljim osmanskim umjetnicima iluminacije. U snijegom obavijenom Istanbulu, u zimu 1591., osmanski je sultan Murat II. u povodu obilježavanja tisućite obljetnice prema muslimanskom računanju vremena dao izraditi knjigu oslikanu novim, zapadnjačkim stilom. Knjiga na kojoj je u tajnosti radila nekolicina najvrsnijih istanbulskih majstora iluminacije namijenjena je za dar zapadnome vladaru, a cilj je bio prikazati svu raskoš i veličinu Osmanskoga Carstva. Kako je bila riječ o za ono doba vrlo smjelom pothvatu oslikavanja u novom europskom stilu majstora portreta, a koji bi zasigurno naišao na oštru osudu tradicionalista, carsku se narudžbu izrađivalo u najvećoj tajnosti pod budnim nadzorom Tetka-efendije. Nestankom jednog od majstora koji su radili na knjizi počinje potraga za tajanstvenim ubojicom, skrivenim među jednim od umjetnika koji nam se obraćaju u romanu. I što djelo više odmiče, u maniri majstorski vođenih krimi romana, sumnja postupno obavija sve sudionike čineći ih potencijalnim krivcima. A neka se profinjene osobe poput vas po mojim riječima i bojama potrude otkriti tko sam, kao da traže lopova prateći mu tragove , provokativno poziva ubojica da se uključimo u istragu. A to nas pak dovodi do sada veoma bitna pitanja stila: ima li iluminator svoj osobni stil, sebi svojstvenu boju, ton i treba li ga imati? Tajna je upisana u nedovršenom crtežu, u nesvjesnoj pogreški umjetnikovog pera, u onome što se smatra stilom, a cijela potraga za misterioznim počiniteljem zločina postupno poprima izgled istančane semiotičke analize.

Razotkrivanje tajanstvenih ubojstava Pamuku polako postaje samo izlikom da se upusti u estetička promišljanja o različitim konceptima umjetnosti koji su rezultat bitno drukčijih svjetonazora. U tankoćutnim raspravama vođenim među majstorima minijaturnog slikarstva, o pitanju stila, osobnosti, smisla stvaranja, umjetničke originalnosti te odnosa prema tradiciji i modernom, kroz niz poučnih priča i starih legendi Istoka, moguće je prepoznati i neka od aktualnih pitanja koja svejednako zaokupljaju i suvremene umjetnike.

Prikaz nepromjenjive biti stvari

Crvena pruža i sjajan uvid u bogato naslijeđe klasične islamske civilizacije kroz oblik umjetnosti kao jednog od načina očitovanja duhovnosti i same biti kulture. Pokušaj da se pronikne i zavoli kultura bitno različita od one kojoj neki pojedinac pripada, iziskuje mnogo strpljenja i truda. To je vjerojatno i ponukalo Pamuka da se opredijeli za onaj aspekt islamske umjetnosti koji se kroz povijest najviše osporavalo: figurativnu umjetnost islama, odnosno minijaturno slikarstvo. I njemu je samome, kao što je jednom priznao, trebalo mnogo vremena da nauči kako promatrati, razumijevati i, naposljetku, zavoljeti te neobične i zatvorene slike bez perspektive, sve nalik jedne drugima.

Minijatura, ili kako je još nazivaju umjetnost iluminiranja, češće je bila vezana za umjetnost kaligrafije, nego što se smatrala samostalnom granom islamske umjetnosti. Razvoj i procvat perzijske minijature koja se obično smatra vrhuncem figurativne umjetnosti islama, a čiju će slavu kasnije nastaviti škola osmanske minijature (upravo se oko tog povijesno umjetničkog razdoblja i okuplja glavnina Pamukovih estetičkih promišljanja u romanu), počinje sredinom trinaestog stoljeća. Svoj profinjeni izraz u razdoblju najveće slave duguje miješanju s kineskim ilustrativnim slikarstvom koje su na područje srednje Azije donijeli Mongoli u svojim osvajačkim pohodima.

Zabrana figurativnog prikazivanja u islamskoj umjetnosti smjera jedino na slikovno predstavljanje Boga, a to je pak posljedica izrazitog monoteizma i straha od pojave bilo kakva oblika idolatrije. Zato se češće izbjegavalo predstavljati ljudski lik, pa i bilo koje živo biće općenito, iz bojazni da bi se time moglo podražavati božansko stvaranje. To i objašnjava zašto je ta umjetnost, kao uostalom i svaki drugi oblik sakralne umjetnosti, prije simboličkog i alegorijskog karaktera, te je sklonija apstrakciji i kontemplaciji. Čak i kada ostaje u granicama figurativnog prikazivanja, minijaturno je slikarstvo bliže stilizaciji, a izbjegava naturalizam te nastaje u okvirima strogo određenih pravila koja nalaže jedna bitno drukčija percepcija svijeta. Klasična islamska minijatura ne teži predstaviti izvanjski svijet onakvim kakvim se on nadaje svijetu osjetila: ono što prikazuje jesu nepromjenjive biti stvari, nešto poput prauzora, čistih ideja, univerzalnih obrazaca lišenih individualnih karakteristika i dimenzije vremena. Sve što je oslikano u jednoj minijaturi svjesno odbija stvarati iluziju zbilje, što objašnjava i izvjesni nemar umjetnika na planu izraza. Jer, kao što kaže jedno stablo iz romana, ispalo iz svoje priče: ja i ne želim biti pravo drvo: ja samo želim sadržavati njegovo značenje . Stilizirana minijatura tako je više nalik mitu i snoviđenju, nego što nudi prikaz iz stvarnog života.

Prava umjetnost izvire iz predjela uzvišene duhovne zbilje

Cilj je majstora iluminacije pokušaj da se svijet prikaže iz božanske perspektive, dakle onakvim kakvim ga vidi sam Stvoritelj. Zato se svako unošenje osobnosti i ljudske dimenzije u crtež koji bi trebao biti odraz jednog božanski viđenog kozmosa, smatralo pogrešnim. S ovog se stajališta čini razumljivim zašto se zapadno renesansno slikarstvo, u kontekstu drukčije percepcije svijeta, moglo smatrati svetogrdnim. Uvođenjem perspektive koja prikazani kozmos svodi na racionalnu i čovjeku shvatljivu razinu u umjetničkim kompozicijama stvara poredak uvijek prema određenom, individualnom, pa, prema tome, relativnom kutu gledanja.

Prateći rasprave trojice najvrsnijih iluminatora iz sultanove radionice, o pitanjima stila, vremena i sjećanja, Pamuk na način stare orijentalne tradicije, na tragu mudrosti sufijskih učitelja, kroz niz poučnih priča, legendi i kazivanja, ujedno razvija i lucidna promišljanja o samoj biti umjetničkog stvaranja. Neke od često ponavljanih legendi o najljepšim iluminacijama koje su po sjećanju izrađivali oslijepjeli minijaturisti nakon što bi dospjeli do vječne tame i oslobodili se robovanja izvanjskom i tvarnom, otkrivaju ponešto i od osobne autorove poetike: ne izvire li prava umjetnost iz predjela uzvišene duhovne zbilje, iz predjela neokaljanih izvanjskim? Nisu li samo takvi umjetnici kojima je pošlo za rukom vinuti se do te kontemplativne praznine i jedini uistinu sposobni iluminirati (u svojem izvornom značenju: osvijetliti, rastumačiti) istinska umjetnička djela? Ne podsjeća li ova strast srednjovjekovnih orijentalnih majstora da putem umjetnosti dopru do više razine zbilje, da dotaknu sfere onkraj prolaznosti i tako dopru do konačne spoznaje, na prustovske lamentacije (čije utjecaje autor ne krije) o umjetničkom stvaranju kao jedinom putu da se izađe izvan vremena i tako osmisli vlastita prolaznost? Ta Pamukova razmišljanja dovode u neobičan suodnos zapadnu i istočnu poetiku umjetničkog stvaranja, otkrivajući pod površinskim naslagama više sličnosti nego različitosti.

Istočna mudrost i zapadni pluralizam

Tvrdnje koje prečesto ponavljaju najčešće oni manje upućeni da je njegova knjiga ujedno i osuda islamskog fundamentalizma te poticaj istočnoj kulturi da se hrabrije upusti u dijalog sa Zapadom, čine se stoga previše jednostranima. Ono što Pamuka mnogo više zaokuplja jest to da kroz pokušaj ilustriranja temeljnih načela klasičnog minijaturnog slikarstva i europskog renesansnog slikarstva dovede do dijaloga dva potpuno različita koncepta viđenja svijeta iz kojih su ona proistekla. Jer najveće su pogreške počinjene u neznanju, kada se problemu razumijevanja jedne kulture prilazi s pomoću vrijednosnih parametara druge kulture. Ideje o tobožnjem sukobu civilizacija, ili kako ih češće nazivaju – sukobu Istoka i Zapada, Pamuk odbacuje s prijezirom kao svojevrsne konstrukte koji služe čisto ispolitiziranim ciljevima. Njegova je Crvena svojevrsna pohvala miješanim tipovima nastalim kao rezultat kulturnog dijaloga između različitosti, ali i moguća paradigma suvremenosti koja nastoji ilustrirati kako dobra umjetnost uvijek proizlazi iz miješanja.

Ništa nije čisto , počinje svoje izlaganje jedan od tragično stradalih junaka romana, ... Kad god u iluminaciji i slikarstvu nastanu čudesni prikazi, kad god u iluminatorskoj radionici osvane neka ljepota od koje će mi se oči ovlažiti, a cijelo tijelo naježiti, znam da se tu dogodilo sjedinjenje dviju stvari koje se ranije nikada nisu približile jedna drugoj i da je zahvaljujući tome nastalo jedno novo čudo. Behzada i svu ljepotu perzijskih crteža dugujemo susretu arapskog iluminiranja s mongolsko-kineskim slikarstvom. Najljepše iluminacije šaha Tahmaspa objedinile su perzijski stil s turkmenskim senzibilitetom. Ako danas netko ne može dovoljno nahvaliti slikarske radionice Ekber-hana u Indiji, to je zbog toga što je on svoje iluminatore poticao da usvoje stil franačkih majstora. Allahovi su istok i zapad. Neka nas Allah sačuva od želja onih koji su čisti i nepatvoreni.

Ono što bi se moglo smatrati glavnom temom njegove knjige, kako i sam ističe, jest nezaustavljiv i neizbježan proces miješanja i prožimanja međusobno stranih kulturalnih utjecaja, te moralne posljedice izazvane takvom promjenom simbola, identiteta i osobnosti. Svaki oblik podražavanja čistunstva i isključivosti, nastao najčešće iz straha za gubitkom identiteta, osuđuje se kao krajnje zastranjivanje, ali se istovremeno ne podržava ni nekritičko povođenje za stranim utjecajima koje vodi gubitku osobnosti. Sprežući se od toga da pruži bilo kakve jednostrane odgovore u kojima se opredjeljuje tek za jedno od stajališta, Pamuk kao da pomalo uživa u tome da ostane neopredijeljenim, pristajući na vječitu osmozu i bivanje negdje između . On je poput meddaha , narodnog pripovjedača i tragičnog lika iz romana koji na istoku želi zapad, a na zapadu žudi za istokom. Čini se zato da je i specifična, polifona struktura romana samo pogodovala autoru da priđe nekim problemima iz više različitih perspektiva i da progovori istovremeno kroz vizuru više likova. Nema čistih tipova – sve je posljedica beskrajnih promjena; a Pamukov pokušaj da osvijetli svu višedimenzionalnost i slojevitost ljudskog bića i time proširi njegovo značenje, pošao mu je za rukom stalnim mijenjanjem perspektive govorenja. Poput glumca zaduženog da odigra sve uloge u jednoj predstavi, on je skriven i u Šekurinoj neodlučnosti, i u nesigurnosti Kare, i u strasti trojice iluminatora koji izgaraju u umjetničkom stvaranju kao u slasti konačne spoznaje, ali i u svakodnevnim bratskim svađama između dvojice dječaka (od kojih se mlađi, ne slučajno, zove Orhan), gdje se autobiografija očito prepliće s fikcijom.

Autora istinski zaokuplja trenutak mijene, pretakanja raznorodnih kulturalnih utjecaja i promatranje tragova koje ono ostavlja na pojedincima. Osjećaj tuge, izgubljenosti i nemira koji najčešće obuzima ljude suočene s gubitkom svoje tradicije, a time i dijela vlastite prošlosti, upravlja sudbinom jednog dijela likova u romanu. A ta je svakodnevna, ljudska dimenzija koja se provlači kroz ljubavnu priču te svađe i spletke koje se oko nje ispredaju, možda i važnija od one umjetničke koja je u ovom osvrtu zadobila primat. Jer Crvena je i blistava freska šesnaestostoljetnog Istanbula, njegovih stanovnika i običaja, koja na mikrorazini otkriva sva obilježja svakodnevice srednjovjekovnog multietničkog velegrada. Vodeći nas kroz labirint stambolskih uličica, zabačene mahale, prenapučene bazare, samotne bašče privatnih vila s ljupkim zdencima u sredini, zadimljene kavane gdje se užitak ispijanja turske kafe još više rastače u strasti orijentalnog pripovjedača za kazivanjem priča, ponad vitičastih minareta koji se izvijaju nad džamijskim kupolama, pa sve do neumoljive tišine sultanovog saraja, svijeta s onu stranu običnog života – Pamuk, otkrivajući svoju sjajnu erudiciju, na način samozatajnih majstora iluminacije, strpljivo i sa žarom iscrtava neke od najljepših minijatura svoga grada. A na pitanje kako čitati to bujno tkanje – u zapadnom ili istočnom kodu – nemoguće je ponuditi jednostranu formulu. Povezujući tradiciju istočne mudrosti s kritičkim pluralizmom zapadnog mišljenja, Pamuk uspijeva premostiti dvojnosti, otkrivajući kako nam onaj drukčiji i drugi , uhvaćen u želji između stvaranja i umiranja, i pored svih svojih različitosti, u biti mnogo više nalikuje.