Rastko Močnik  

Nagodba vladajućih, a ne ustav

komentar

Slovenski parlament prihvatio je “nagodbu koja određuje evropski ustav” uz mnogo ritualne retorike i bez analize.

Kao i kod pridruživanja NATO-ovu vojnom savezu, i ovaj put su se sve stranke, uz iznimku krajnjih nacionalista, ujedinile na istom stajalištu. Za razliku od ulaska u NATO, ovaj put nije bilo javne rasprave. Stranke su, kao i obično, ispuštale dimnu zavjesu demagogije – a pridružilo im se i novinarsko općinstvo. Politički vlastodršci i njihove medijske agenture bili su zato, u svojoj obradi potpore javnog mnijenja “evropskom ustavu”, bitno uspješniji negoli u slučaju NATO-a. Kod NATO-a su ankete pokazivale oko 40 posto podrške i oko 30 posto odbacivanja – “evropski ustav” je u studenom prošle godine poduprlo 60 posto anketiranih, a protiv ih je bilo manje od 10 posto. Uz malen odaziv na referendum, ulazak u NATO potom je podržalo više od 40 posto, protiv je bilo više od 20 posto. O evropskoj nagodbi nije bilo referenduma. Posljedice pristupa NATO-u bile su javnosti razmjerno jasne, a dodatno ih je razotkrila američka agresija na Irak: državljanke i državljani znali su o čemu odlučuju. Što se tiče NATO-a, narod se, za inat svim podacima i očitom stanju, svejedno radije odlučio na osnovu rasističke retorike, negoli na osnovi racionalnih argumenata.

Antisocijalna i antidemokratska nagodba

Pa, ipak, u slučaju NATO-a ljudi su barem izabrali na osnovi čega će se odlučiti. U slučaju evropske nagodbe te mogućnosti nije bilo. Zato što nije bilo ni informacija, niti rasprave; možemo kazati da većina podržava evropsku nagodbu, a da ne zna što podržava. Stoga vrijedi pogledati što to većina javnog mnijenja podupire a da joj se to što podupire ne čini vrijednim zanimanja.

Dvije stvari kritičari najčešće zamjeraju evropskoj “ustavnoj” nagodbi: da nije socijalna i da nije demokratska. A stvari stoje još gore: nagodba ne samo da ne brani socijalna prava, ona štiti koristi kapitala. U mnogočemu je zato protusocijalna. Slično tome, ona ne samo da ne uspostavlja demokratski politički sustav nego postavlja vlast koja nije pod demokratskim nazorom; uklanja podjelu na izvršnu i zakonodavnu vlast: ne samo da ne jamči javno djelovanje vlasti nego garantira njezino tajno djelovanje. U mnogočemu je zato protudemokratska. Na kraju, ona ni nije ustav: riječ je samo o međudržavnoj nagodbi koja se proglašava nečim što nije. Po svojoj društvenoj biti to je nagodba između nacionalnih političkih klasa, po kojoj se one obvezuju da će služiti transnacionalnom kapitalu, održavajući se tako na vlasti.

Na socijalnom području “evropska” nagodba ne štiti tekovine društvenih bitaka koje su napredne politike izborile u posljednjem stoljeću, te ih mnogo gdje i zaštitile ustavom. Za socijalna prava nagodba uglavnom govori kako ih “priznaje i uvažava” u državama u kojima postoje i u mjeri u kojoj ih uvažavaju te same pojedinačne države. To znači da nagodba ne određuje nikakav socijalni minimum koji bi bio obvezan za sve države članice EU-a. Neposredna posljedica toga je da nagodba ne onemogućuje tzv. “socijalni dumping”. Ne brani da države smanjuju socijalna prava i prava na području rada, ne bi li ugodile zahtjevima kapitala.

Vladavina kapitala

“Evropska” nagodba nas, recimo, ne brani od onoga što upravo čini Janšin ministar rada, obitelji i socijalnih odnosa, kada poziva sindikate da se ne suprotstavljaju “povećanju elastičnosti tržišta rada”. Povećanje elastičnosti tržišta radne snage znači: smanjenje radnih prava, uvođenje radnih odnosa bez jamstava za radnike i radnice, povećanje neizvjesnosti za iste, te posebice potkopavanje kolektivnih ugovora. Elastičnost tržišta radne snage znači radne ugovore na određeno vrijeme i honorarne ugovore za određeni projekt, znači stvarno ukidanje minimalne plaće, ukidanje prava na bolovanje, dopust, mirovinu, zdravstveno osiguranje itd. Znači i smanjenje moći sindikata. Upravo to je “socijalni dumping”. S pomoću socijalnog dumpinga vlade pokušavaju postići konkurentnost svojih gospodarstava, povećanjem iskorištavanja i zatiranja onih koji proizvode vrijednost. Upravo to čini i Janšina vlada: pokušava postići konkurentnost gospodarstva obespravljivanjem i tjeranjem u bijedu.

“Evropska” nagodba ne garantira pravo na rad, iako to pravo garantiraju, uzmimo, ustavi Belgije, Finske, Francuske, Italije, Irske, Luksemburga, Nizozemske, Portugala, Španjolske. Nagodba ne garantira pravo na minimalni dohodak, pravo na socijalnu sigurnost, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, nadoknadu za nezaposlene. Taj ustav ne onemogućuje da države u kojima su si ljudi izborili ta prava ne počnu smanjivati njihov opseg ili ih ukidati. Nagodba, dakle, ne jamči očuvanje već izborenih socijalnih prava.

S druge strane, nagodba uzdiže na ravan ustavne kategorije “slobodno i nesmetano tržište”, te “slobodnu i istinsku konkurenciju”. Time već unaprijed stvarno ograničava mogućnosti državne intervencije u gospodarstvo. I gore od toga: privredom, a to znači tržišnim, te dakle profitnim djelatnostima, proglašava i područja koja su do sada važila za neprivredne stvari, te su zato bila zaštićena od napada kapitala, kapitalističkih odnosa iskorištavanja i zatiranja, od logike profita. Na primjer javne usluge i kulturne djelatnosti.

Borba za nekoć dobiveno

Nagodba s jedne strane uklanja zaštitu tekovina dosadašnjih društvenih bitaka. S druge strane štiti koristi kapitala i širi društvena područja na kojima naređuje profitnu logiku kapitalističkog tržišta. Oni koji podržavaju “evropsku” nagodbu slažu se, dakle, s time da će se morati ponovo boriti za tekovine koje je izborilo napredno 20. stoljeće. A borit će se u bitno težim okolnostima: ne samo da nagodba štiti koristi kapitala nego i uvodi politički poredak koji je znatno manje demokratski negoli što su to bile države 20. stoljeća.

Tko podržava “evropsku” nagodbu, a to je cijela politička klasa i oko 60 posto javnog mnijenja, taj dakle započinje novi krug klasnih i općedruštvenih borbi. Borit će se za ono što je nekoć već bilo dobiveno, i to u sustavu koji će biti bitno manje demokratski negoli što su to bile države prošloga stoljeća.

Izabrao i sa slovenskoga preveo

Srećko Pulig. Oprema teksta redakcijska.