7.4.2005.

Klaudio Štefančić  

Nagost kao lifestyle

Apsolventica zagrebačke Likovne akademije Ines Matijević izložila je u Galeriji Galženica trideset i šest fotografija potpuno nagih ljudi – osamnaest žena i osamnaest muškaraca – u prirodnoj veličini, i to tako da je ženama namijenila donju, a muškarcima gornju etažu galerije. Muški i ženski portreti su frontalni, snimljeni iz blagog donjeg rakursa, u alternaciji dvaju iz povijesti umjetnosti poznatih stojećih stavova: kontrapostni stav grčke skulpture, i stav primaknutih/skupljenih nogu i uz tijelo sljubljenih ruku, koji nas podsjeća na egipatsku umjetnost. Snimljeni muškarci i žene lišeni su pozadine, mizanscene koja bi njihovu pojavu socijalno ili kulturološki određivala, pa su njihova gola tijela dodatno ogoljena ističući se na bijeloj, neutralnoj pozadini papira. Najveći dio ženskih i muških modela u trećem je desetljeću života, iako raspon starosne dobi doseže gornju granicu sedmog desetljeća života.

Znakovi kulture na golim tijelima

Naziv izložbe Eva i Adam nedvosmisleno upućuje na predmet interesa mlade umjetnice – na društvenu neravnopravnost spolova, koja je na izložbi aktualizirana na različite načine. Ili je ironizirana galerijskim postavom muških likova iznad žena, ili je kritizirana nagošću modela, odnosno nedostatkom kulturoloških atributa muškosti i ženstvenosti. Ili je, pak, nadomještena idejom svojevrsne biološke nad-determinacije po kojoj su, s jedne strane, spolne razlike predstavljene kao prirodne datosti, kao nepomirljive, a s druge, biblijskim konceptom stvaranja kao slike i prilike Boga, kao efemerne. Istina je uvijek gola, i ona je na izložbi Ines Matijević lišena velikog dijela značenja koje proizvodi kultura, iako su – kako je dobro primijetila kustosica Olga Majcen – i na potpuno golim tijelima prisutni sugestivni tragovi/znakovi kulture (frizura, nakit, tetovaža, piercing, tretman genitalija i sl.).

U kontekstu apsolutne estetizacije svakodnevice izložba Ines Matijević svojom reduciranom, “siromašnom” umjetničkom estetikom upućuje na, u tradicionalnom smislu izvanumjetničku mrežu značenja. Događanja koja su pratila pripremu i trajanje izložbe – a koja se, za razliku od u osnovi neodređenog svojstva intimnih, emocionalnih ili cerebralnih procesa, jasno mogu locirati i opisati na razini kulture, na razini socijalnih i ekonomskih odnosa – dio su onih društvenih praksi čija se važnost u konstituciji umjetničkog čina kao osobite društvene prakse u hrvatskoj kritici i povijesti umjetnosti najčešće zanemarivala. Među njima medijska recepcija izložbe i reakcija na nju zadobili su posebno mjesto. Izložba Eva i Adam najavljena je uobičajenom marketinškom strategijom jedne hrvatske neprofitne galerije, što znači da su na zemaljske ili elektroničke adrese pojedinaca i institucija odaslani pozivi, najave i opisi budućeg događaja, odnosno izložbe. U vrlo kratkom roku za izložbu i rad Ines Matijević zainteresirali su se vodeći elektronički i tiskovni mediji, pa je s dozom spektakularnosti izložba predstavljena u najgledanijim emisijama i terminima Hrvatske televizije (Dobro jutro, Hrvatska, Život uživo), odnosno u prodavanim tjednicima (Globus; najava izložbe i intervju s autoricom nisu objavljeni u izoliranom prostoru kulturne rubrike, nego su opsegom od dvije stranice i velikim brojem fotografija ušli na područje koje bi se moglo opisati križištem između kulture, umjetnosti i tzv. lifestylea) i dnevnicima (Večernji list; prilog je izašao u popularnom nedjeljnom izdanju na čak dvije stranice, također izvan uobičajene kulturne rubrike). Više od odgovora na pitanje zašto su “vodeći” hrvatski mediji na ovakav način reagirali na izložbu Ines Matijević, važnije je ukazati na načine na koje medijska prezentacija utječe i određuje poziciju suvremene umjetnosti u društvu, odnosno u kulturi. Sekundarni problem društvenog prihvaćanja golotinje kao “normalnog” oblika građanskog ponašanja, zahvaljujući pozornosti medija, prometnuo se u središnju temu izložbe. Na samoj izložbi, društveni i komunikacijski proces u kojemu Ines Matijević tijekom nekoliko mjeseci uoči izložbe nagovara, uvjerava ili poziva na participaciju u umjetničkom radu – koja se sastoji od spremnosti da se golo tijelo posudi instituciji umjetnosti na određeno vrijeme – nije vidljiv; on je u ime modernističke estetike “lijepo oblikovane cjeline” skriven, marginaliziran i dostupan gotovo isključivo umjetnici i stručnjacima (galeristi, kritičari itd.). Taj skriveni kontekst, koji je trajanjem izložbe postupno došao u središte značenja, nije bio poznat ni velikoj većini sudionika u nastanku umjetničkog rada, samim modelima. Prije medijske kampanje on je bio svojevrsno tajno znanje uskog kruga pojedinaca.

Reprezentacija tijela kao kulturalni događaj

Koje bi, dakle, značenje izložbe s izostankom medijske pozornosti na izložbi Ines Matijević ostalo skriveno, selektivno dostupno, previše kontrolirano i tako u osnovi kulturalno oslabljeno? Prije svega, to je naporan proces uključivanja publike ili neumjetničke javnosti u proizvodnju umjetničkog djela, odnosno u svijet umjetnosti. On je, dakako, u slučaju izložbe Eva i Adam bitno složeniji, jer zadire u fenomen tjelesnosti i nagosti, koji sudeći po procesu i recepciji izložbe i dalje zauzima povlašteno ekscesno/ekscentrično mjesto u hrvatskom društvu. S druge strane, to je specifična opreznost ili selektivnost koju su autoričini modeli u jednom trenutku – kada je pritisak medija postajao sve veći – zauzeli prema javnosti. Naime, spremnost na izlaganje tijela galerijskoj javnosti, unutar muzejsko-galerijskog sustava, nije značila i spremnost na izlaganje, poziranje, pokazivanje golog tijela izvan galerije, odnosno u elektroničkim ili novinskim medijima – onim medijima koji se oslanjaju na prezentaciju slike. Konkretno, prilog televizijske emisije Zagrebačka panorama s otvaranja izložbe nije emitiran jer modeli nisu pristali na reprezentaciju svoga tijela na televiziji, sve dok urednik emisije nije pristao na zamućivanje kontura lica, odnosno identiteta. Prilog u Večernjem listu izazvao je sa strane modela dodatni pritisak na autoricu izložbe, pa je i prilog u inače poslovično getoiziranoj emisiji Hrvatske televizije Transfer morao ići sa zamućenim licima, pri čemu se nepovratno gubila jedna razina značenja, a stvarala druga, i od autorice i galerijske institucije potpuno nekontrolirana razina značenja. Vrhunac te nepredviđene transformacije značenja poklopio se s prilogom Hrvatske televizije koja je u vrlo gledanoj emisiji Život uživo reproducirala nekoliko fotografija s izložbe zamućenih, odnosno potpuno prekrivenih i lica i genitalija. Od trideset i šest osoba koje su svoje tijelo uložili u umjetnički rad Ines Matijević, posudili ga svijetu umjetnosti, samo je njih četvero bilo spremno to isto tijelo pokazati i na Hrvatskoj televiziji, u jednoj od najgledanijih dnevnih emisija – a i onda samo pod uvjetom zaštite identiteta.

Žena kao okosnica žudnje

Tako se ideja reprezentacije čovjekovog tijela kao znaka biološke dijalektike među spolovima, svojevrsne sinteze suprotnosti ili kao znaka reinterpretacije judeokršćanskog mita o postanku života, iz autorske ideje prometnula u analizu složenih društvenih odnosa između svijeta umjetnosti, svijeta medija i građanske javnosti. Na putu od prostora umjetničkog ateljea, preko javnog prostora galerije do hiperjavnog svijeta medija, reprezentacija čovjekovog golog tijela više je puta radikalno promijenila značenje, da bi se ponovno vratila umjetnici, vratila u sferu umjetničke/kulturalne proizvodnje kao novi i poticajni materijal. U tom kruženju znakova i značenja, koje je započeto umjetničkom idejom i pokušajem njezine realizacije kroz tradicionalni oblik galerijskog izlaganja, uloga masovnih medija pokazala se iznimno važnom. Mediji ne reproduciraju, oni produciraju značenja, ništa manje na umjetničkom od onoga na području politike, na primjer. U slučaju izložbe Eva i Adam ta je proizvodnja bila neobično obilna.

Još je jedan zanimljiv fenomen vezan uz izložbu Ines Matijević. Naime, zamjetno je da se i muška i ženska publika zadržava u donjoj etaži/prizemlju galerijskog prostora, gdje su izložene žene, a kraće vrijeme boravi na gornjoj etaži/katu s fotografijama muškaraca. Znači li to da, osim u kulturi slike, živimo i u kulturi žene? Feminizacija kulture, dakako, nije rezultat povećane upravljačke uloge žena u društvu, nego posljedica kasnog kapitalizma koji svoj opstanak danas može jamčiti samo ustrajanjem na načelu neprestane i gotovo ritualne potrošnje. U stvaranju uvjeta potrošnje institucije globaliziranog kapitala kao ciljanu socijalnu skupinu svoga interesa vide ponajprije žene, tradicionalno i patrijarhalno označene žudnjom, užitkom, prirodnošću, emocionalnošću, iracionalnošću itd. U tom smislu, logikom kapitala neprestano tjeran model reprezentacije svijeta i svakodnevnog života – u kojem su žena i ženstvenost okosnica (potrošačke) žudnje – bitno određuje i svijet umjetnosti. Činjenica da s većom pozornošću gledamo žensko tijelo, bilo kao muškarac, bilo kao žena – unatoč činjenici da je muško tijelo slikovitije, riječima Ines Matijević, od ženskog – ne određuje samo našu recepciju, našu reakciju na izložbu, nego i slobodu rada samog umjetnika. Ili, kako autorica sama kaže, najteže je za suradnju bilo pridobiti žene. Krug se tako ponovo zatvorio.