Dubravka Zima  

Nagovor na dinamit

Ana Rajković, Širenje bludnih ideja u Slavoniji. Pojava anarhističkih ideja u radničkom pokretu Slavonije. Zagreb, Što čitaš? , 2016. 

Historiografska obrada anarhističkih ideja u Hrvatskoj – usprkos, kako se čini, pojačanom interesu u posljednje vrijeme – još je uvijek oskudna: odnosi se uglavnom na drugu polovicu 20. stoljeća ili eventualno sredinu istoga stoljeća, a prethodna razdoblja reprezentira jednim jedinim imenom, Slavoncem Milošem Krpanom. Zoran Senta u svome prilogu o povijesti anarhizma na ovim prostorima iz toga razdoblja uz Krpana spominje i još poneko ime, uključujući i koketiranje mladoga Krleže s anarhističkom literaturom, no to je manje-više sve što je dostupno o toj temi, čak i ako uzmemo u obzir još poneko spominjanje Krleže u anarhističkom kontekstu (npr. Ivan Glišić i Daniel Radočaj). Stoga je knjižica Ane Rajković Širenje bludnih ideja u Slavoniji. Pojava anarhističkih ideja u radničkom pokretu Slavonije (Što čitaš, Zagreb, 2016) dobrodošla ne samo u kontekstu zamaha povijesne znanosti u Hrvatskoj – pa tako i njezina probuđenoga interesa za pojave s margina "velike povijesti" – već i zbog otkrivanja i predstavljanja nepoznatih aktera zanesenih anarhističkim idealima s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Kako su se širile "bludne ideje" u Slavoniji, tko ih je širio i koje su to ideje, uostalom, bile?

Radikalna komuna u Duboviku

Ideje su, dakako, i "bludne" i radikalne i kreću se od radničkoga organiziranja i štrajkova, preko raspačavanja anarhističkih tiskovina do nerealizirane propagande djelom. Prilično široko obaviješten, utemeljen u arhivskom istraživanju i proučavanju dostupnih radova i dokumenata koji se tiču radničkoga pokreta u Slavoniji, ovaj rad daje skicu djelatnosti različitih grupacija, ideologija, društvenih silnica koje krajem 19. i početkom 20. stoljeća uspostavljaju okosnicu povijesti otpora vladajućim društvenim aparatima. Autorica kontekst svoje teme uspostavlja u povijesti radničkog pokreta i, kako to formulira, u "ideološkoj neodređenosti" trojice slavonskih anarhista o kojima piše: Ignjata Graffa, Ivana Zeppa (1889. - ?) i Miloša Krpana (1862. – 1931.). Ideološka je neodređenost, dakako, povijesni odnos marksističkih, socijalističkih, socijaldemokratskih, komunističkih i anarhističkih ideja s kraja 19. i početka 20. stoljeća, a u ovoj je studiji ilustrirana mjestimice kontradiktornim ideološkim postulatima koji se razabiru iz dokumenata o djelovanju, izjava ili dokumentiranih postupaka spomenute trojice. No ta nekoherentnost, pa i mjestimična diskrepancija u postupcima i/ili promišljanjima tih usamljenih slavonskih anarhista nije slavonski ili hrvatski specifikum: ona je odraz jednako tako kompleksne, pa i proturječne dinamike anarhističkih ideja, filozofija i pokreta na evropskome prostoru s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Sva trojica Slavonaca su, kako autorica višestruko upozorava, svoje ideje i djelovanja oblikovali izvan Hrvatske te su ih, s više ili manje uspjeha, nastojali prenijeti i na slavonski prostor.   

Posljednji ovdje spomenuti među tom trojicom, Miloš Krpan, donedavno jedini poznatiji protagonist anarhističke povijesti s početka 20. stoljeća u Hrvatskoj, slavonski je učitelj koji cijeloga života objavljuje kritičke, analitičke, spekulativne pa i fikcionalne tekstove, angažira se politički i aktivistički, početkom 20. stoljeća pokušava organizirati anarhističku koloniju u slavonskom Duboviku, a zbog svojih je stavova i djelovanja nekoliko puta završio i u umobolnici. Prije nekoliko godina (2010.) zagrebački je nakladnik DAF objavio njegove izabrane spise, popraćene dokumentima, upućenim biografskim pregledom, bibliografijom radova i kontekstualnim uvodom Hrvoja Jurića, koji Krpanovo naizgled ideološki nekoherentno djelovanje usidruje ne samo u povijest anarhističke misli (koja je u tome razdoblju jednako tako kompleksna), nego i u konkretno vrijeme i prostor njegova aktivizma – Slavoniju s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Krpan, uz svoj politički i stranački angažman, najviše nastoji organizirati slavonsko radništvo te raditi na poboljšanju životnih i radnih uvjeta radnika. Anu Rajković upravo to njegovo djelovanje u kontekstu radničkoga organiziranja najviše zanima, ali ne zanemaruje ni njegovo ideološko kretanje od socijalističkih ideja preko kritike stranačke politike socijaldemokrata i osnivanja Neovisnih socijalista, do spomenute ideje o anarhističko-komunističkoj komuni i antimilitarizma, izvlačeći iz relativno obimnog Krpanovog objavljenog publicističkog, teorijskog i kritičkog opusa zaključak o njegovoj aktualnosti. 

Eksplozivne pošiljke i eksplozivne ispovijesti 

Druga dvojica kojima se ta knjižica bavi ovdje se po prv put pojavljuju kao protagonisti anarhističke povijesti. O starijem od njih, bravarskom pomoćniku Ignjatu Graffu, autorica ne nalazi osnovne biografske podatke, no on, prema istražnim dokumentima osječkih gradskih vlasti, između 1884. i 1885. nastoji ne samo distribuirati u Osijeku anarhističku štampu koju na tuđe ime prima poštom iz Mađarske, nego inkriminirana poštanska pošiljka, osim ženskih cipela, sadrži i naputak o pravljenju dinamita. Također, prema optužnim materijalima i zapisnicima, Graff je u vrijeme boravka u Osijeku nagovarao kolege na pristupanje "socialrevolucionarnoj radničkoj stranci" u Frankfurtu na Majni: o tome postoje svjedočanstva stanovitoga pedesetogodišnjaka Ivana Ertla i njegova oca, no ne spominju se nikakva druga imena, dakle ne možemo znati je li mu, možda, u nekim drugim slučajevima agitacija uspjela, niti na koju se točno "socialrevolucionarnu stranku" njegovo nagovaranje odnosi. Nažalost, u dostupnoj se građi ne nalaze nikakvi daljnji podaci o Graffovom djelovanju, ali prema sadržaju pošiljke, kao i prema lokaciji navodne stranke za koju je Graff navodno agitirao, autorica zaključuje da je Graff, premda je u istrazi kategorički nijekao bilo kakvu krivicu "proti našoj monarhiji", svakako bio poklonik anarhističke ideje propagande djelom i individualnog čina, aktualne upravo tijekom 1880-ih i povezane, između ostaloga, upravo sa spomenutim Frankfurtom. Prema nepouzdanim i međusobno proturječnim podacima, Graff je u doba istrage i posljedičnoga protjerivanja iz Osijeka bio relativno mlad (kako navodi Rajković, u vrijeme istrage ima ili 26 ili 39 godina), no već je nekoliko puta bio protjerivan iz različitih gradova kao "osoba opasna za sigurnost" – u Osijek stiže kao izgnanik iz Segedina, a isto ga tako nakon paketa s anarhističkim tiskovinama i istrage koja je uslijedila protjeruju iz Osijeka u rodnu Novu Gradišku: očito je, dakle, da nije bila riječ o slučajnome incidentu, nego da je Ignjo bio i ozbiljan i uporan. 

Jednako je uporan bio i drugi junak te povijesne mikro-drame, Ivan Zepp, krojač rođen u Osijeku krajem 19. stoljeća, čije se anarhističko djelovanje, prema njegovu vlastitom iskazu, može pratiti od 1905. godine. Za razliku od Graffa, koji u Rajkovićkinom kratkom pregledu ostaje bezglasan, podatke o Zeppu doznajemo od njega samoga. Zepp, naime, piše o svome životu, pa tako i o evoluciji svojih ideja, kako u prostornome kontekstu (od Osijeka preko Züricha i Pariza do Frankfurta i natrag do Osijeka), tako i u ideološkome (od radničkoga i sindikalnoga pokreta, preko kratkoga koketiranja sa Socijaldemokratskom partijom do anarhističkih i antimilitarističkih uvjerenja pod utjecajem austrijskoga anarhista Rudolfa Grossmana alias Pierrea Ramusa). Zepp se od 1907. kreće po Evropi, od Švicarske, Austrije, Francuske do Njemačke, susrećući se s različitim anarhističkim idejama, priklanjajući se antimilitarizmu pod utjecajem neimenovanoga socijalrevolucionara iz Galicije, te se kratkotrajno učlanjuje u Socijaldemokratsku partiju u Švicarskoj: Ana Rajković upravo tu njegovu epizodu ističe kao signal spominjane "ideološke neodređenosti". Zeppovo se anarhističko djelovanje odnosi najviše na raspačavanje anarhističke štampe, zbog čega je nekoliko puta uhićen. Prije Prvog svjetskog rata boravi u Osijeku te se 1910. godine nalazi na popisu anarhista objavljenom u osječkom časopisu Die Drau. Odbija mobilizaciju, a nakon atentata na ministra policije Kraljevine SHS Milorada Draškovića 1921. završava u zatvoru kao poznati anarhist, da bi nakon izlaska iz zatvora ponovno otišao u Švicarsku. Posljednji autorici dostupan dokument o njemu odnosi se na godinu 1946. kada se iz Švicarske vraća u Osijek i nakon toga se u dokumentima više ne spominje. Rajković ističe njegovo osobno poznanstvo, pa i prijateljstvo s Grossmanom, no Zepp kao svoje "učitelje" navodi i Kropotkina, Tolstoja i Bakunjina. 

Zakrivljeni nosevi i zločesti zubi

U autoričinom se istraživanju prepoznaje nekoliko uporišnih točaka, iz kojih se postupno oblikuje jasnija slika o zanimljivom dijelu ne samo regionalne povijesti. Jedan je dio podataka i dokumenata, kako zaključujemo prema popisu literature, pronađen u osobnom arhivu Lavoslava Krausa, čiji se neobjavljeni zapisi u radu navode i parafraziraju. Kraus je višestruko zanimljiva povijesna figura raznolikih interesa i područja djelovanja – jedan je od iskaznih subjekata monumentalne monografije Filipa Hameršaka o autobiografskim diskurzima o Prvom svjetskom ratu, vojnik i političar, liječnik i zdravstveni prosvjetitelj u međuratnom i poslijeratnom razdoblju, aktivan u komunističkom pokretu od 1919., kako sam navodi u predgovoru svojim Susretima i sudbinama, objavljenima u Osijeku 1973. godine. U knjižici Ane Rajković spominju se Krausovi neobjavljeni zapisi iz kojih autorica navodi opaske i komentare o tim usamljenim slavonskim anarhistima. Iz predgovora Susretima i sudbinama znamo da se Kraus  poviješću radničkoga pokreta u Slavoniji (amaterski) bavio trinaest godina: u bogatoj ostavštini toga istraživanja autorica nalazi ne samo zapise i dokumente, nego, među ostalim, i spomenuti spis Ivana Zeppa iz kojega se mogu rekonstruirati osnovne konture Zeppovih anarhističkih uvjerenja i aktivnosti. Ujedno, Krausovi su zapisi i izvor za zaključke o kontekstu Zeppova djelovanja na konkretnom osječkom prostoru – Kraus ga tako imenuje "posljednjim osječkim anarhistom", što bi moglo upućivati i na eventualne druge, u ovom radu nespomenute anarhiste, ako je Zepp bio "posljednji". 

Druga je uporišna točka ovoga maloga istraživanja upućenost u povijest anarhizma s jedne, i povijest radničkoga organiziranja s druge strane. Radničko je organiziranje u Slavoniji u određenoj mjeri istraženo i dokumentirano, te je, prema povjesničarima radničkog pokreta, prvo radničko društvo u Hrvatskoj osnovano upravo u Osijeku već krajem 1860-ih, a u okrilju toga pokreta bilo je, kao što vidimo, mjesta i za sporadične anarhističke ideje. 

Premda se, kako je već više puta spomenuto u kontekstu povijesti anarhizma u Hrvatskoj, anarhističke ideje mogu doimati poput endemskih slučajeva i sporadičnih  incidenata, knjižica Ane Rajković pokazuje kako ta knjiga ipak nije spala samo na jedno slovo. Širenje bludnih ideja u Slavoniji uključuje i uzbudljive, čak avanturističke momente mikropovijesti, poput lažnoga dna kanarinčeve krletke u kojem se skrivaju inkriminirani spisi, zatim pješačenja od Pečuha do Osijeka radi distribucije zabranjene štampe već 1881., kao i upute za izradu dinamita u poštanskoj pošiljci (uz napomenu da nema nikakvog traga o eventualnoj namjeni toga potencijalnoga dinamita), pa sve do "zločestih zuba" i "zakrivljenih nosova", kako se u policijskom diskursu navode osobni opisi osumnjičenih anarhista koji uslijed policijske represije bježe iz Italije. I spomenuta epizoda pokušaja organiziranja anarhističke komune u slavonskoj pustari također se može doimati spektakularnom. Naličje je te prividne spektakularnosti prikazano u ovoj maloj studiji: mjestimična ideološka zbunjenost anarhista, uporna represija gradskih i državnih struktura, progoni i izgoni, razočaranja i strah, ali i ustrajnost i idealizam spomenutih izdvojenih usamljenika/anarhista usprkos tome što ne uspijevaju postići širu potporu svojim idejama.