Umjetnost kao prezentacija unutarnjih svjetova, a ne tek preslika onoga što očima gledamo, a već je savršeno
Za početak, predstavi nam sebe i svoj samostalni rad, ali i rad u udruzi FISTT i kolektivu Fakin Lunatik.
Ja sam audiovizualni umjetnik Theo. Djelujem u okviru art kolektiva Fakin Lunatik, brenda koji prezentira handmade umjetnost na festivalima i na internetu. To su, uglavnom, unikatne majice, slike, bedževi, keramika i razne druge umjetnine. Djelujem i u okviru udruge FISTT, udruge za promicanje audiovizualne kulture, osnovane pred desetak godina. Posljednjih šest godina organiziramo zagrebački festival kreativnosti i “uradi sam” kulture – FISTT Art Festival koji se održava u SC-u, obično ujesen ili negdje u proljeće, ponekad i dva puta godišnje. Osim po Hrvatskoj, radili smo i internacionalno i surađivali s internacionalnim umjetnicima. U principu bavimo se glazbenom i likovnom umjetnošću, njezinom primjenom, i spajajući to u jedan proizvod pokušavamo živjeti od toga. Život od naše umjetnosti nam za sada nije pošao za rukom – može se preživjeti ako se koriste donacije od države. Dakle, uza svu umjetnost i magiju mora biti više ljudi koji će biti posvećeni tome da se cica novac iz države, ali to sve skupa na kraju isfrustrira ljude. To uopće nije dio umjetničke priče. Znači, mi moramo imati menadžera, kojeg isto tako treba platiti, a i svake godine su sve žešći kriteriji, sve manje novca, sve više muljaža u tim dodjelama tako da smo odustali od toga. A kome idu ti novci? Ja ne želim ni u koga uperiti prstom. Međutim, postoji jedno pravilo na muzičkoj, ali i općenito umjetničkoj sceni, da ako izlaziš i piješ s određenim ljudima, ako dijeliš njihovu drogu, onda dobivaš i projekte. Ako nisi “na šanku” s njima, onda je jako teško bilo gdje se progurati, bilo kakvu promociju napraviti, jer to više ne ide prirodnim kanalima. Tako da je to zapravo tako u našoj maloj državi. S rodbinskim vezama u politici i u biznisu, tako je i u kulturi sve uvjetovano na sto načina. Mi, zapravo, preživljavamo djelomično i zato što smo pola godine u prirodi, s kamperom, i radimo, ajmo reći, kao nekakvi moderni cigani. Idemo od festivala do festivala, tamo prodajemo većinom strancima jer domaći nikako nemaju love za to. Isto tako uzimamo iz prirode nešto što bi inače morali plaćati i tako krpamo kraj s krajem.
Autodidaktična naiva
Već na prvi pogled može se vidjeti da su tvoji radovi veoma šareni, da su korištene mnoge tehnike i alati. Reci nam nešto o svom stilu i temama kojima se bave tvoje slike?
Ja sam, kako se to kaže, autodidakt, dakle, sam svoj majstor, s tim da je ovo “majstor” pod upitnikom (smijeh). U principu nemam nikakvu formalnu edukaciju tako da se na mojim slikama ništa dosljedno ne događa. Koristim sve moguće tehnike i materijale koji mi dođu pod ruku. Koristim sve od gline i drveta, do papira i keramike, a bavim se i dizajnom interijera, digitalnim grafičkim, tekstilnim i scenskim dizajnom te uređenjem. Nisam tu definiran ničime posebno, a niti poštujem pravila struke. Tako, moram reći, da je to na neki način zapravo naivna umjetnost jer, kažem, nisam školovan. Volio bih spomenuti da mi je jedini mentor bio g. Srđan Matić iz Zagrebačke škole crtanog filma i htio bih mu ovim putem odati počast jer je on bio zapravo jedini koji mi je pomogao u mom radu, osim jednog kratkog tečaja crtanja koji sam pohađao prije nego sam pokušao upisati Akademiju. Naravno, tamo nisam primljen jer su mi rekli da sam previše formiran i da me oni više ne mogu “oblikovati”. Ali da se vratim. Teme mojih radova su zapravo sve ono što me zanima u svakodnevnom životu. Jako volim nadrealizam, odnosno, volim mogućnost da se slikanjem stvori nešto što se inače ne može vidjeti. Pitali su me na Akademiji: “A gdje su ti pejzaži? Gdje su ti mrtve prirode?” Ne vidim smisla u tome da crtam drvo – drveće je oko nas, odnosno, barem bi trebalo biti. Jednostavno, neću crtati drvo, nešto što je Bog napravio savršeno, nego ću nacrtati nešto što ja vidim, a što možda netko drugi ne vidi pa da zajedno proširimo svoju percepciju. Isto tako, stil mi je dosta dječji, odnosno stripovski, jer sam kao dijete jako volio strip. Nikada nisam volio modernu umjetnost – osim Dalíja i još par modernih umjetnika, ali ne idem na izložbe, tako da iz povijesti umjetnosti i nisam mogao baš mnogo uzeti. Isto tako, zanimaju me duhovne teme i u svojim slikama pokušavam dati dojam nadnaravnosti i natprirodnih sila, nečega što barem malo može izvući naše glave iz svakodnevnog pijeska, svakodnevnih briga. Ne želim ljude opterećivati mračnim temama i mračnim motivima jer mislim da je toga dovoljno. Ispada da su danas najpoznatiji autori poput Luciena Freuda, koji je crtao poluleševe. Ne znam tko to drži na zidovima, ali – svakom po zasluzi. Ja se držim toga da to bude šareno, makar mi ljudi kažu da je infantilno, ali radije tako nego da svoje crnilo predajem dalje i širim ga. Primjerice, ponekad, nakon što završim neku “ružniju”, mračniju sliku, nju ne izlažem ili je bacim jer ne mislim da je to poruka za ikoga, samo nusprodukt autoterapije.
Sekundarna egzistencija
Koji su danas načini propagande za jednog umjetnika na rubu, da se tako izrazimo, kao što si ti, i do kakvih ljudi ti dopireš? Imaš li neke savjete za mlade i ambiciozne umjetnike, a možda izvan okvira?
Prvo, ja sam financijski relativno neovisan i ne volim raditi kompromise. Do sada nisam izlagao, imam 40 godina, i ovo mi je prva izložba za koju isto tako nisam želio raditi nikakve kompromise kao npr. izlaganje u institucijama koje primarno nisu mjesta za umjetnost. Međutim, danas, pogotovo u Hrvatskoj, nema drugog načina nego da se ili rade neki kompromisi ili da se ostane anoniman. Drugi kanal je internet koji je jako moćan, ali ne daje ploda. Jednostavno, ljudi to shvaćaju kao nešto virtualno i jedna je priča fizički nekome pokazati sliku, sasvim druga kad je vide kao ikonicu na ekranu. I to je ustvari to, nema previše načina reklamiranja. Eventualno ići kao umjetnik od ljudi do ljudi. To opet radi moja partnerica Rea Tas koja je i moj menadžer, međutim, ona se isto tako susreće s raznim problemima kao i svi ostali menadžeri i markentingaši u tom poslu. Jednostavno, nekako me muči misao da li je vrijeme vizualne, dvodimenzionalne umjetnosti prošlo? Nakon svih mogućih digitalnih, televizijskih, scenskih efekata, klasična slika postala je prestatična i dosadna. Čovjek pogledom preleti preko nečega što je stvarano mjesec dana, što ima hrpu detalja u sebi, a opet, znaju me nakon mjesec-dva zvati ljudi koji su kupili moju sliku i kažu da još uvijek otkrivaju nove stvari. U zadnje vrijeme se bavim produkcijom i puštanjem muzike, jer mi se čini da tako bolje dopirem do mladih ljudi nego kroz slikarstvo. Slikarstvo je statičan medij koji traži mir i kulturu onoga koji je konzumira, a taj je proces kod nas jako usporen. Opet, s druge strane, prije dva dana mi je došlo dijete od dvije godine i počelo čupati moju sliku s okvira govoreći da je to njegova slika (smijeh). Pa eto, moje radove vole djeca, ali i ljudi od 80 godina. Postoji jedan postotak ljudi koji ima žicu i za psihodeliju, za duhovnost i pozitivne, šarene, ajmo reći dječje stvari. Nažalost, to je jedan jako mali postotak ljudi. Sa svim rečenim na umu, mladim bih umjetnicima savjetovao da prvo osiguraju svoju egzistenciju na neki drugi način, ako već nisu. Zatim, savjetovao bih im da svoje duhovno crnilo ne predaju javnosti, već da probaju predstaviti nešto novo, pozitivno i time obogatiti svijet. Ako imaju neke svoje unutarnje probleme, neka se bave umjetnošću terapijski. Ili, neka idu na stvarnu terapiju pa kroz to neka dođu do pozitivnog izraza. Jer, umjetnik je, na neki način, kao radio – on šalje poruku prema van. Ako van šalje loše, onda zapravo kvari društvo, umjesto da ga popravlja. A to zamjeram mnogim umjetnicima danas, pogotovo arhitektima. Eto, da iskoristim priliku da uprem prst u nekoga, jer današnja arhitektura je zločin za dušu, i po feng shuiju i po estetskim mjerilima pa nek’ me netko razapne ako hoće zbog te izjave (smijeh)