Mirovinska reforma neprihvatljiva
“Predložena mirovinska reforma diskriminira žene. Stoga, smatramo da je potpuno neprihvatljiv prijedlog o povećanju dobi za umirovljenje na 67 godina, pogotovo ako uzmemo u obzir da veliki broj žena radi na nesigurnim radnim mjestima (rad na određeno, agencijski rad, skraćeni rad itd.), s tendencijom rasta te snose i tradicionalni teret besplatnog rada pri skrbi za djecu, invalide i starije, a ništa od toga se ne uvažava predloženim izmjenama zakona. U tom smislu, zahtijevamo uvođenje jasnih zakonskih mjera koje služe kao kompenzacijski mehanizam u izračunu mirovine za osobe koji su dio radnoaktivne dobi provele obavljajući neplaćeni rad u području socijalnih usluga. Takve mehanizme ima većina europskih zemalja.“, stoji u priopćenju Ženske fronte za radna i socijalna prava izvorno objavljenom na stranici Slobodni Filozofski (www.slobodnifilozofski.com) povodom aktualnih prijedloga za reformiranje mirovinskog sustava Republike Hrvatske. U nastavku priopćenja Fronta formulira tri zahtjeva. Najprije, da se radnicama koje će u 2014. ostvariti 37 godina radnog staža i uplaćenih doprinosa osigura odlazak u punu starosnu mirovinu bez uvjeta dobi; potom, da se drugi mirovinski stup individualne kapitalizirane štednje zamrzne dok se o tom pitanju ne provede široka javna rasprava; naposljetku, da se uvede obavezna socijalna naknada za osobe starije od 65 godina koje ne primaju mirovinu niti raspolažu drugim prihodima potrebnima za preživljavanje.
Podsjetimo: Ženska fronta za radna i socijalna prava osnovana je 18. rujna 2013. na poziv ženskih sindikalnih grupa ženskim organizacijama i udrugama za zaštitu ljudskih prava. Cilj Fronte, koja trenutno okuplja veći broj udruga, jest borba protiv aktualnih trendova neoliberalizacije društva, diskriminacije i eksploatacije. U fokusu njezina djelovanja nalaze se socijalna i radnička prava žena u takvoj, proturadničkoj i izrabljivačkoj društvenoj klimi.
(Dinko Kreho)
Ima li ikog na liniji?
U sjeni društvenih tema koje se nalaze u središtu medijske pozornosti obično se rješavaju neke druge, još važnije teme. Očit primjer predstavlja politička praksa da se novi zakoni i odluke donose, eto, baš tijekom velikih sportskih natjecanja. Međutim, u ovom slučaju skandal oko američkog prisluškivanja Angele Merkel zasjenio je sve druge teme na EU Summitu. O temi prisluškivanja svakako treba razgovarati, pogotovo u vidu dokaza da globalna internetska povezanost služi i kao sredstvo globalnog nadzora, ali pritom treba biti svjestan da se istovremeno u našem perifernom vidu pojavljuje niz drugih tema vezanih uz sudbinu Europske unije.
Konkretno, ovdje se radi o dogovoru o uvođenju jedinstvenog telekomunikacijskog i digitalnog tržišta u EU. Predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso rekao je kako su navedene usluge “krucijalne za rast i produktivnost u svim sektorima ekonomije“ te da EU “ne iskorištava u potpunosti svoj potencijal zbog čega zaostaje za međunarodnim konkurentima Kinom i SAD-om“. Dodaje se da će uvođenjem tržišta BDP Unije porasti za 4% do 2020. godine.
Predložene mjere idu u smjeru jake i značajne centralizacije. Cijene telefonskih poziva bile bi fiksne u cijeloj Uniji, EU bi imala pravo veta na odluke o nacionalnim koncesijama na frekvenciju mobilne telefonije. Naposljetku, predlaže se uvođenje posebnog poreza za tvrtke koje koriste ogromne količine memorije (tzv. “Google tax“). Navedenim mjerama protive se i države i pojedine tvrtke (pogotovo one manje). Državama bi drastično pala mogućnost regulacije digitalnog i telekomunikacijskog prometa na svom teritoriju, a na velikom europskom tržištu najbolje bi se snašle najveće korporacije. Naposljetku, upitno je kako bi jedinstveno tržište i fiksne cijene utjecale na građane država koje imaju najniži standard u Uniji (pozdrav iz Hrvatske!) Ovdje se opet radi o pitanju je li Europska unija dovoljno politički i ekonomski jedinstvena da bi mogla uvesti ovakve mjere.
Konačni zaključci nisu doneseni, ali sporni zakoni pokušat će se progurati prije sljedećih izbora za Europski parlament u svibnju sljedeće godine. Ukoliko ti zakoni prođu, najviše će pogoditi male korisnike interneta i mobilne telefonije. Stoga, umjesto da se brinemo tko prisluškuje Angelu Merkel, trebali bi početi razmišljati kako će nas itko moći prisluškivati kada nam iscuri bon na mobitelu.
(Luka Ostojić)
Prijevodne zavrzlame
Ovih je dana Trgovački sud u Zagrebu donio odluku da Beli Manastir, Osijek, Vinkovci, Vukovar i Županja moraju platiti 80 milijuna kuna odšteteaustrijskim tvrtkama Strabag i Saubermacher zbog raskida ugovora o gradnji odlagališta otpada na lokaciji Antunovac-Orlovnjak. Svega tri mjeseca nakon što su se istočnoslavenski gradovi u Glasu Slavonije pohvalili da nisu pretjerano zaduženi te da, štoviše, uspješno servisiraju svoje dugove, čini se da će gradske blagajne u inače meteorološki neturbulentnoj Slavoniji zadesiti uragan 5. kategorije. Nakon ovoproljetne prvotne odštete od 47 milijuna kuna koja je ozbiljno prijetila kolapsu gradskih financija pet najvećih gradskih središta Istočne Slavonije, dug se u svega nekoliko mjeseci udvostručio.
Da sve bude još apsurdnije, prema pisanju T-portala “Pet slavonskih gradova zapalo je u nepovoljnu pravnu situaciju zbog različito definirane odredbe ugovora o odgovornosti u slučaju nerealizacije posla: verzija na njemačkom jeziku išla je u prilog austrijskim građevinarima, a hrvatska slavonskim gradovima”. Kako je moguće da je došlo do takve diskrepancije u verzijama tekstova na oba jezika – ostat će očito neriješen slučaj. K tome, upravo je to bio argument za donošenje ovakve odluke.
Istočna Slavonija, opustošena ratnom i korupcijskom agresijom, pošla je putem nekadašnjih velikih industrijskih središta Sjedinjenih Država koja kolabiraju jedna za drugim, demografski i gospodarski iscijeđene. Regija neospornog agronomskog i industrijskog potencijala već dvadeset godina posrće kao izgladnjeli lipicaneri vraćeni u Đakovo prije nekoliko godina, a lokalni moćnici vješto iskorištavaju ekonomsku i ljudsku depresiju mašući pred njima crvenom krpom nacionalizma i navodne brige za očuvanje pijeteta ratno pogođene regije. To što, primjerice, nekada prosperitetna bivša županjska općina bilježi državne rekorde nezaposlenosti u drugoj županiji s najmanjim BDP-om u državi, pada u drugi plan. O sumnjivim gospodarskim aktivnostima tijekom devedesetih se šuti, a gradovima slobodno šetaju ekonomski i ratni zločinci. Uzdizati Vukovar (ili čak Županju) koja je tijekom rata zabilježila skoro 1300 dana opće opasnosti) kao mjesto posebnog pijeteta, licemjerno je dok god se ovi ili oni zločinci ovih ili onih metu pod tepih.
(Marija Ćaćić)