Snovi o dobrom poretku
Dvostruki mit o srednjoj klasi naziv je predavanja koje će mađarski filozof G. M. Tamás održat u klubu Mama (Preradovićeva 18), u četvrtak, 14. ožujka u 20 sati. “Kao što je dobro poznato, jedna od najotpornijih ideja u Istočnoj Evropi poslije 1989. glasi da stabilnost ‘demokracije’ (tj. liberalni kapitalizam plus predstavnička vlada zasnovana na višestranačkoj strukturi i podjeli vlasti) ovisi o brojnoj i zadovoljnoj srednjoj klasi. U nekim istočnoevropskim zemljama možete naći čak i otvoren i začudno staromodan kult buržoazije. Ta poimanja vuku davno porijeklo iz starih rasprava iz 1960-ih i 1970-ih o ulozi intelektualaca u ‘realnom socijalizmu’. Teoretičari planskog državnog kapitalizma, egalitarnog konzumerizma i represivne socijalne države zvane ‘realni socijalizam’ uočili su zastarjelost starog industrijskog proletarijata i cijelog fordističkog režima proizvodnje i raspodjele. Bujanje neproizvodnih zanimanja, razvoj raznih državnih socijalnih sistema (zdravstvo, obrazovanje, znanstvena istraživanja, menadžment, komunikacije i tako dalje) i ‘uslužnog sektora’ činilo im se (kao i nekim njihovim kritičarima) kao uspon ‘intelektualaca’ koji implicira probleme ‘kulture’ i ‘ideologije’ (što su tradicionalna simbolička obilježja inteligencije). Činilo se da su studenti, i tada i sada, nosioci neovisnosti i pobune, koje su u službenoj konformističkoj imaginaciji povezane sa životom u dokolici, udaljenim od ‘stvarnog života’. Moralistička podređenost inteligencije devetnaestostoljetnom ruskom principu ‘služenja narodu’ značila je, naravno, njezinu dobrovoljnu poslušnost partijskoj državi. Cijena koju je Partija plaćala za to bila je golem ugled i povlaštena egzistencija intelektualne elite, i politička religija obrazovanja, umjetnosti, znanosti i filozofije. Stil tog aranžmana bio je visoki modernizam. Kad se otkrilo da milijuni pripadnika srednje klase nisu ni po najrastezljivijoj mogućoj ideološkoj definiciji ‘intelektualci’ u drajfusovskom i ruskorevolucionarnom smislu (porijeklo riječi ‘intelektualac’), nego tek neproizvodni radnici u potrazi za višim životnim standardom, slobodom od političkog djelovanja i slobodom od puritanskih ideala tradicionalnog radničkog pokreta, Partija je sve to objasnila pozivajući se na modernu tehnologiju i na sve egalitarniju društvenu strukturu u kojoj manualni rad prestaje biti najvažniji i sve ukazuje na novu sintezu u kojoj će se emancipacijska kultura stopiti s industrijskom proizvodnjom. Dakle, nasljednik ‘revolucionarnog subjekta’ trebao je biti novi intelektualac, racionalni ‘masovni radnik’ koji svladava ograničenja otuđenog režima rada. ‘[Real]-socijalistička’ srednja klasa bila je državna buržoazija bez osobnog vlasništva (i bez kapitala, jer je kapital posjedovao ideeller Gesamtkapitalist, država sama), vrlo slično staroj istočnoevropskoj buržoaziji, politički ovisnoj o plemstvu i vojnoj kasti. To objašnjava njezinu ambivalenciju prema prijelazu u tržišni kapitalizam i prividnu dominaciju poduzetništva. Budući da je domaći kapital krajnje osjetljiv, a neproizvodna zanimanja su bila odmah pogođena velikom nezaposlenošću (a proizvodnja, trgovina, infrastruktura, građevina i poljoprivreda na velikim površinama su kolabirale), u interesu srednje klase bila je rekonstrukcija jake države, ali ovaj put bez jasnog egalitarnog plana. Naprotiv, državu se shvaćalo kao bedem koji čuva srednju klasu od suparnika (radnika, korisnika socijalne pomoći, nezaposlenih, studenata, umirovljenika, nekih vrsta državnih službenika, imigranata, stranaca, međunarodnih i evropskih tijela itd.). Odatle jaki autoritarizam i nacionalizam u samoobrani srednje klase. Ali naravno, država ju je iznevjerila. Da je udovoljila težnjama srednje klase (niski porezi i visok status), ne bi mogla održavati zaštitnu funkciju koja joj se pripisuje i ne bi mogla umiriti svoje zapadne mecene koji strogo zahtijevaju liberalizaciju trgovine, financijalizaciju i monetarizaciju cijele globalne ekonomije, smanjivanje carina i otvaranje domaćeg (uglavnom potrošačkog) tržišta. Porezi su morali ostati visoki jer međunarodne financije održavaju tokove izvan nadzora, posebno izvan nadzora nacionalne države. Te poreze morao je plaćati salarijat. Rezultat je čisto ludilo koje susrećemo na poluperiferiji. U trenutku kad su državni resursi na najnižoj točki otkad se pamti, jagma za njima postaje bezobzirna. ‘Ekonomija’ kao takva (u Istočnoj Evropi ne postoji ekonomija u tradicionalnom smislu) ne može pomoći, i borba za državne resurse koji su smanjeni do neprepoznatljivosti (a to je i objašnjenje očito mitskog sjećanja na fiktivna bogatstva ‘realsocijalističke’ epohe) jedini je preostali smjer djelovanja za srednju klasu. Tu borbu pogrešno se naziva ‘korupcijom’. Ona je jedini način.
Kombinacija takozvane korupcije i moralističkog i biopolitičkog antiegalitarizma znak je vremena. Srednja klasa sanja o državi. Ali i država sanja. Sanjala je o predanoj, revolucionarnoj klasi intelektualnih radnika koja bi bila stvarna većina u tržišnom ‘socijalističkom’ društvu budućnosti, a danas sanja o srednjoj klasi kao stabilnoj, konzervativnoj, patriotskoj i konformističkoj buržoaziji bez kapitala koja bi mogla osiguravati disciplinu potrebnu društvu koje ne može prehranjivati svoje građane. Kao što se Partija razočarala u svojim očekivanjima, tako će se i suvremena kapitalistička država na periferiji ili poluperiferiji razočarati u svojim snovima o dobrom poretku.” Predavanje organizira Centar za radničke studije u suradnji s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga/WHW.
Nepokoreni grad
Uvodnik novog broja Nepokorenog grada otvara se s dva interesantna citata. Prvi je onaj Simone de Beauvoir: “Feministkinja, nazivala se ona ljevičarkom ili ne, jest ljevičarka po definiciji. Ona se bori za potpunu ravnopravnost, za pravo da bude jednako važna, značajna, kao bilo koji muškarac. Stoga je u njezinu ustanku za rodnu ravnopravnost sazdan zahtjev za klasnom ravnopravnošću. (...) Rodna borba utjelovljuje klasnu borbu, no klasna borba ne utjelovljuje rodnu. Feministkinje su, dakle, izvorne ljevičarke. Štoviše, one su lijevo od onoga što danas tradicionalno nazivamo političkom ljevicom.”, a drugi citat je iz Ratnog dnevnika Ivana Šibla: “Kažeš, primjerice, nekoj seoskoj djevojci da ima lijepe oči, ona ti odgovori: ‘Druže, budi svjestan ove naše borbe!’ I što možeš? Pokunjiš se i lijepo pozdraviš našim borbenim pozdravom ‘Smrt fašizmu!’ Jer to nije više obična seoska cura, nego je, recimo, potpredsjednica seoskog odbora Antifašističke fronte žena i kao takva nije raspoložena da prima bilo kakve sumnjive komplimente.” Navedeni citati najavljuju perspektivu iz koje su u ovom broju tematizirane radničke borbe, NOB, ali i teme poput feminističke analize i afirmacija ženskoga glasa. Za ovaj broj Nepokorenog grada pisali su Iva Ivšić, Dijana Ćurković, Vesna Vuković, Dragan Kostolomac Gorki, Milan Radanović, Ankica Čakardić, Dora Levačić te drugi. Tu je i razgovor sa Stipom Ćurkovićem i Domagojem Mihaljevićem na temu deindustrijalizacije Zagreba, prijevod razgovora sa Silvijom Federici, Simone de Beauvoir, prijevod ulomka knjige La literatura nazi en América Roberta Bolaña te drugi tekstovi.
Azilanti u Hrvatskoj
Organizatori 9. Culture Shock Festivala pozivaju na tribinu na temu azilanata koja će se u Klubu kulture u Križevcima u četvrtak, 14. ožujka u 19,30 sati. O iskustvima rada s hrvatskim azilantima govorit će Lahorka Nikolovski. U sklopu tribine prikazivat će se filmovi Hrvatska (k)raj na zemlji i I’m nobody napravljeni u produkciji Restarta i Centra za mirovne studije koji govore o administrativnim preprekama na koje nailaze tražitelji azila u Hrvatskoj te kolika je spremnost Hrvatske da priskoči u pomoć ljudima koji su zbog straha za vlastiti život morali napustiti svoje domove. Moderator tribine je Nikola Vukobratović, a ulaz je slobodan.