Gostujući filmski kritičari i autori poslali su nam svoje ovogodišnje favorite. Njihovi odabiri ukazuju na šaroliku produkciju u protekloj godini, kao i na šarolike ukuse naših selektora
Damir Radić
Čin smaknuća (The Act of Killing),
r: Joshua Oppenheimer
Adelin život/La vie d’Adèle, r: Abdellatif Kechiche
Odbjegli Django/Django Unchained,
r: Quentin Tarantino
Od filmova koji su se na razne načine - u redovnoj ili ograničenoj kino distribuciji, na festivalima ili specijalnim projekcijama – mogli ove godine vidjeti u Hrvatskoj, kvalitativno je najviše dosegnuo Asghar Farhadi svojim novim ostvarenjem Prošlost (La passé), virtuozno slojevitim narativom o (oporim) ljudima u ljubavi i poslije ljubavi, filmom koji briljantno profilira niz interesantnih likova s iznimnom vještinom mijenjajući pripovjedni fokus i perspektive te u završnici, iako je riječ o prvorazrednoj drami, ništa manje vješto koketira s natruhama detekcijskog trilera. No kako je dugovječna hrvatska tradicija da se filmovi godine izabiru između naslova prikazivanih u redovnoj kino distribuciji, čemu se može dodati i ona ograničena (razdjelnica između tih dvaju ionako u Hrvatskoj nije uvijek najjasnija), a Prošlost je prikazana samo na ZFF-u, u mojem izboru na prvom je mjestu čudnovati dokumentarac Čin smaknuća Joshue Oppenheimera, prikazan prvo na ZagrebDoxu te potom u ograničenoj distribuciji. Riječ je, bez pretjerivanja, o jednom od najosebujnijih i najšokantnijih filmova u povijesti kinematografije, čiji se autor u Indoneziji godinama družio s kriminalcima koji su učestvovali u masovnim egzekucijama komunista i etničkih Kineza nakon Suhartova vojnog udara 1965. te na taj način postali ugledni građani. Režiseru su posve otvoreno govorili o brutalnim egzekucijama, nerijetko inspiriranima filmskim prizorima, koje su onda, na bizarne i opskurne načine, zajedno s Oppenheimerom, inscenirali za potrebe filma. Čin smaknuća pobudio je silne moralne kontroverze, ali i silnu, nadasve zasluženu fascinaciju, a u toj sinematskoj smjesi snažnog naturalizma i camp-ovskog queera finale pripada moćnoj sceni svojevrsnog dosezanja katarze protagonista u kojem je još ostalo zrno ljudskosti.
Velike je kontroverze polučio i canneski pobjednik Adelin život Abdellatifa Kechichea, stereotipno feministički napadan zbog “heteroseksualne eksploatacije lezbijske seksualnosti”. Nasuprot tom inferiornom razmišljanju stoji narativno zrela i izvanredno sugestivna kronika jednog ljubavnog, dakle psihološkog odnosa, logično oslonjena na podrobne seksualne prizore s obzirom da je seksualna privlačnost i strast jezgra tog odnosa, a glumačke izvedbe, osobito vrlo mlade Adèle Exarchopoulos u naslovnoj ulozi, izuzetno su dojmljive. Odbjegli Django predstavlja pak povratak u punu formu Quentina Tarantina nakon razvikanih, a ne naročito uspjelih Nemilosrdnih gadova. S izravnim osloncem u špageti vesternu, Tarantino je izveo hipertrofiju ionako hipertrofiranog žanra, i to doista jest onoliko urnebesno koliko i zvuči.
Dragan Jurak
1. Kratki igrani filmovi Dana hrvatskog filma - zato jer je to srce preporođenog hrvatskog filma!
2. Uljez (The Imposter) r. Bart Layton – zato jer je na festivalu dokumentarnog filma promovirao “niževrijedni” žanr televizijske, krimi doku-drame.
3. Adelin život (La vie d’Adèle), r: Abdellatif Kechiche – zato jer je lezbijska priča koja se gleda kao ljubavna priča.
Plus još desetine filmova s ZFF-a, Motovuna, Pule, svih drugih festivala i redovne kino mreže.
Dragan Rubeša
L’Inconnu du lac r. Alain Guiraudie
Feng ai r. Wang Bing
A Touch of Sin r. Jia Zhang-ke
Žudnje i tijela. Usamljena plaža na jugu Francuske i zaboravljeno krilo umobolnice u kineskoj provinciji. L’inconnu du lac i Feng ai. Moral i užici. Smrt koja vreba. Potraga za nježnostima u seriji repetitivnih rituala. Jedni se jebu i međusobno miluju, a drugi drkaju. Kvir komad dekade i doks dekade. Možda i više od toga. Nevidljivi brkati somovi i brkati monstrumi iz jezera koji plivaju i izgledaju poput Marka Spitza (Guiraudie) te nevidljivi liječnici monstrumi iz ludnice (Bing). Gdje se kriju Zhang-keovi monstrumi? Oni su produkt podivljalog razvoja (kineske) civilizacije. Parafraziramo li Zhang-keovu dijalektiku, ovo su tri vrhunca filmske 2013. kao ultimativni dodiri grijeha. Što će se dogoditi u 2017.? Osim još jedne filmske inventure, ta godina bi trebala označiti kraj izgradnje kineskog Hollywooda na lokaciji Quingaoa, iza koje stoji kineski konglomerat Wanda Group. Najveći studio na svijetu imat će površinu od 376 hektara, a koštat će šest milijardi eura. Dobrodošli u Chinawood. Zhang-keov osvetnik s puškom definitivno neće mirno spavati.
IVAN RAMLJAK
1. Leviathan r. Lucien Castaing – Taylor, Verena Paravel
“Ništa mu na ovome svijetu nije ravno – stvorenju bez straha.” (Job 41,33)
Kao što kaže opis istoimenog biblijskog čudovišta iz podmorja – neustrašiv i što je u današnje vrijeme izuzetno rijetko, potpuno originalan film, koji je pomaknuo granice dokumentarizma, ne samo u tehničkom smislu. I to sve bez 3D-a!
2. Čin smaknuća (The Act of Killing) r: Joshua Oppenheimer
Možda je nemoralan i manipulativan, ali ovaj dokumentarni pogled u srce tame zemlje (Indonezije) u kojoj su zločinci i službeno priznati kao heroji baca u zaborav sve igrane “što bi bilo da je zlo pobijedilo” distopije.
3. La Grande Belezza r. Paolo Sorrentino
Jednom je jedan filmski kritičar rekao da je najjednostavniji način za prepoznavanje remek djela osjećaj da kad izađete iz kina jednostavno ne možete zamisliti da do kraja svoga života nećete opet bar jednom pogledati taj film. Do kraja života? U slučaju zadnjeg Sorrentina radi se o “do kraja tjedna”! Posebno spominjanje: L’inconnu du lac r. Alain Guiraudie.
Višnja Pentić
Camille Claudel 1915 r. Bruno Dumont
Bruno Dumont snimio je bezvremeno remek-djelo koje krasi klasicistička besprijekornost forme i modernistička kompleksnost sadržaja. Ova rigidna meditacija o Božjoj šutnji sastoji se od hipnotizirajuća niza moćnih filmskih slika u čijem su središtu krupno prikazana ljudska lica na čijoj se pozornici neumorno izmjenjuju nepojmljiva svjetlost i još manje pojmljiva patnja.
La Grande Belezza r. Paulo Sorrentino
Najfilmskiji film 2013. je neodoljivo zanosna fantazija o prošlosti koja je u umjetnosti uvijek dobivala oblik budućnosti – filmom se uvijek putovalo tamo gdje želimo, a ne možemo biti. Vraćajući se u filmsku prošlost Sorrentinovo majstorsko kino oko kranom elegantno pleše velegradom pretvarajući ga u poprište univerzalne egzistencijalne pustolovine kao i u arenu u kojoj neodoljivo ciničnog i melankoličnog junaka na svakom kutku vreba njegov najljući neprijatelj – vlastita neprežaljena prošlost u kojoj je imao hrabrosti osjećati i biti osjećan.
Jasmine French (Blue Jasmine) r. Woody Allen
Najbolji film Woody Allena u posljednjih 20 godina (preciznije od Muževa i žena iz 1992.) ingeniozna je studija ljudske slabosti i neizlječive sklonosti samoobmanjivanju kao i jedno od najbrutalnijih raskrinkavanja narcizma i infantilnosti ikada zabilježeno na velikom ekranu zapakirano u prepredenu lepršavost zaigrane komedije.
Domaći film: Vis-a-Vis r. Nevio Marasović
Duhovit, inspiriran i skroman film Nevija Marasovića je sve što bi hrvatski dugometražni film trebao biti, a nikad nije i neće. Otvorno osoban, autoreferencijalan i autoironičan, ovaj je mali-veliki film snimljen bez državnog novca, s puno strasti koja vibrira iz svakog kadra dajući nam do znanja da je autor pod svaku cijenu morao ispričati svoju priču. A to je učinio inteligentno, zabavno i filmski suvereno.
Velimir Grgić
1. Spring Breakers r. Harmony Korine
Kad James Franco kaže da će buduće generacije filmaša odrastati inspirirane onime što je Harmony Korine postigao uhvativši se režije dirljivo divlje sage o naličju američke mladosti i hedonizma, itekako zna što govori - ne događa se svaki dan da revolucija medija dolazi u paketu s destrukcijom najvećih zvijezda Disneyjeve generacije, baš kao što se onakva audiovizualna verzija balade Britney Spears više nikada neće ponoviti. Nakon nezaboravne VHS lobotomije Trash Humpers, genijalac Korine donio je još jednu potvrdu na šalter prijava za najboljeg i najzanimljivijeg živućeg redatelja američke kinematografije.
2. Drug war r. Johnnie To
Hong Kong je mrtav? Dobrim dijelom da, ali iako je nekoć unikatni azijski filmski eko-sistem izgubio snagu i kvalitetu koju je imao tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, dobar dio duha kao da je u bocu uspio zarobiti posljednji HK junak Johnnie To, koji s briljantnom triler-dramom Drug War donosi još jednu modernu, relevantnu i prokleto zabavnu priču o novim panazijskim narko-kartelima. I to na način koji ga je proslavio: miješajući arthouse i žanr, uz savršenu izložbu stila.
3. Norte, the End of History, r. Lav Diaz
Zločinom i kaznom inspirirana saga o neukom, ali dobrom mladiću koji nevin završi u zatvoru zbog grijeha osobnim demonima progonjenog intelektualca, rezigniranog bogataša rođenog u provinciji Ilocos Norte, tamo gdje je - nimalo slučajno - svijet ugledao i Ferdinand Marcos, novi je uradak filipinskog majstora Lava Diaza. Osim od Dostojevskog, Diaz posuđuje i od stvarnosti, od brojnih lekcija bliske političke povijesti, kritizirajući moralni relativizam revolucionarnih ideja u četiri sata koja donose boju, pokretnu kameru i nešto kraću minutažu u novi Diazov slo-mo opus, ali nimalo ne umanjuju konačno efekt jedinstvenog, izvanvremenskog filmskog putovanja kroz ljudsku prirodu i animalno društvo.
Zvonimir Jurić
1. Čin smaknuća (The Act of Killing), r: Joshua Oppenheimer – zato jer ostavlja zapanjenim da je netko takvo nešto snimio. Dati stvarnim ubojicama da sami režiraju/ekraniziraju ubojstva koja su davno počinili je ingeniozan koncept. To je način na koje egzekutore u dokumentarnim filmovima tretiraš: omogućiš njihovim fantazijama prostor i onda čekaš rezultat.
2. Adelin život (La vie d’Adèle), r: Abdellatif Kechiche – zato jer misli na veliko i bez straha: traje više od tri sata, scene seksa su duge i korak su do hard-cora. Prvih pola Kechiche je potrošio na nešto što bi manje hrabri redatelji pokušali sažeti u desetak minuta. Ima vjeru (koja je nestala u suvremenom evropskom filmu) u lice glavne glumice koje je dobar dio filma u krupnom planu. Film ima i klasičnu, da ne može biti klasičnija, priču: uspon i pad (uzrokovan nevjerom) jedne veze.
3.Frances Ha r. Noah Baumbach – jer ovaj film voli slatki apsurd, lagan je kao pero i ima nezaboravnu glumicu.