Najbolje novine koje se mogu kupiti

Ako u Hrvatskoj želi doznati nešto više o novinarskom svijetu i stanju u redakcijama velikih i manje velikih medija (u Hrvatskoj je svaki medij koji uspije ostvariti kontinuitet od nekoliko sezona na kiosku “velik”), tome je bolje da ne čita suhoparne izvještaje naših mediologa, komunikologa, profesora novinarstva i drugih akademskih poslenika, kojima je bavljenje medijima ušlo u opis nastavnog predmeta, dakle radnog mjesta, već da gleda televizijske sapunice. I to ne samo onu, Bumerang, kojoj je svakodnevica jedne male tv-redakcije tema, nego i sve druge.

Nervoza u masovnim medijima

U jednoj od tih drugih, domaćih sapunica, odigrala se sljedeća scena: zgodnog dečka, novinara pred kojim je karijera, zadesila je nezgoda na radu. Naime, rutinski istražujući još jednu pretvorbenu malverzaciju otkrio je dovoljno toga da napiše članak. Uradak je objavljen, no onda se ispostavilo da je raskrinkao privredni kriminal muža svoje glavne urednice. Autori sapunice, smjestivši našega junošu u zagrljaj njegove lijepe mlade djevojke-tješiteljice, da tamo neutješno opsesivno ponavlja rečenicu “Koja sam ja budala” (jer nije dovoljno dobro istražio koga istražuje), nude nam usput i pouku iz tranzicijske, a vidjeti ćemo i ne samo tranzicijske, moralke. Novinar koji provali kriminalno poslovanje svojih šefova nije junak, nije “zviždač” (kako sami novinari nazivaju svoje izvore, provaljivače kriminalnih rabota drugih van-medijskih poduzeća ili konkurentskih medija), već ordinarna budala.

Činjenica da mediji svakodnevno otkrivaju svakovrsne, pa i kriminalne, društvene devijacije, “naravno” ne znači da će blagonaklono gledati na otkrivanje, a kamo li osudu, istih u vlastitoj kući. Slavno pravilo svakog novinskog izvještaja – gdje, tko, kada, kako i zašto? – svaki novinski profesionalac ostavlja na vratima kuće za koju radi. Serge Halimi, autor knjige Novi psi čuvari, ispisuje rečenicu koja je u našem kumsko-korporativnom novo-medijskom svijetu dio folklorne, a ne samo stručne, kolektivne svijesti: “Koji novinar nije barem jednom ustanovio što se događa u njegovim novinama tek kada je pročitao što piše konkurencija?”

Paradoks da su mediji, ti nesmiljeni kritičari svih društvenih devijacija, sasvim drukčije raspoloženi kada sami dođu na tapetu javnosti, davno je uočen. Tako sociolog Paul Lazarsfeld još 1972. piše: “Ako postoji ikakva institucionalna bolest, od koje posebno obolijevaju masovni mediji, onda je to njihova nervozna reakcija na kritiku”. (U Culture, society and the media, ured. Michael Gurevich, Tonz Bennett, James Curran i Janet Woollacott, Rotledge, London and New York, 1998.) A kada je prvi put Halimova knjižica, tj. podulji esej, stigla pred francusku publiku, mnogi su ljudi u medijskom svijetu upravo zbog njene razorne kritičnosti imali razloga da budu nervozni (prvo izdanje knjige izašlo je u Francuskoj 1997., a novo, aktualizirano i prošireno 2005.; slovenski prijevod, koji ovdje prikazujemo, sačinjen je po prvom izdanju).

Korporativna zloupotreba medija

Serge Halimi, francuski novinar, pisac i znanstvenik (doktorat Barkeleya u političkim znanostima, profesura na univerzitetu Pariz – VIII, rad u specijalističkim organizacijama UN-a, uz istovremeno aktivno novinarstvo u mjesečniku Le Monde diplomatique) pozornost izaziva već naslovima svojih knjiga i filmova (kolege redatelja Pierrea Carlesa). Tako mu se jedna knjiga zove Sizif je umoran (Sisyphe est fatigué, 1993.), a film, jedan od dva u kojima i u tom mediju izlaže svoje stavove, Sociologija je borilački sport (La sociologie est un sport de combat). Svoje najpoznatije djelo Novi psi čuvari – koja je, zaslugom prije nekoliko godina pokrenute ljubljanske biblioteke Mediakcije, sada i pred nama (u Francuskoj je izašla u izdanju Liber Raisons d’ agir, gdje i knjižica pokojnog sociološkog klasika Pierrea Bourdieua Sur la télévision, koju, pod naslovom Narcisovo ogledalo, možete čitati u biblioteci Clio, Beograd 2000.) – započinje i završava citatom-hommageom Paulu Nizanu, piscu, intelektualcu, komunisti koji je djelovao između dva svjetska rata, autoru knjige iz tridesetih Psi čuvari (Le Chiens de garde), čiji naslov Halimi parafrazira.

Uvodno taj citat glasi: “Nećemo vječno dopuštati da poštovanje iskazano gledištu filozofa na koncu koriste samo moćni bankari”. Sve to samo je zagrijavanje za glavnu temu ovoga eseja, a to je propadanje (i mogući otpor) novinarstva, u doba njegove korporativne zlo/upotrebe. U maniri koja je više aktivistička negoli teorijska secira se ovdje francuska medijska scena druge polovice devedesetih godina. Za uvođenje u problematiku najbolje je još jednom misao koju stalno varira drugi aktivist, Noam Chomsky, kako nam za analizu devijacije medija u zapadnim (i onima koja će umrijeti pokušavajući to postati) društvima ne treba nikakva teorija zavjere vladajućih protiv razvlaštenih. Onome tko još pita kontrolira li i kako elita medije, treba odgovoriti da to njoj više nije potrebno: “Eliti ne treba da kontrolira General Motors. Ona ga posjeduje”. Kad smo kod automobilske metaforike, Halimijeva metoda još je jasnija: “Teško ćemo analizirati američki automobil, a da ne govorimo o General Motorsu, Fordu ili Chrysleru”. Prevedeno na naše medijske prilike: teško ćemo govoriti o stanju medija u nas, a da izbjegavamo spominjati WAZ, Styriju, RTL, Novu TV ili npr. knjižarske izdavače u eri megastora (makar i samo tri) Algoritam, VBZ i Profil.

Čitajući ovu knjigu, onaj tko je još imao iluziju (ako takvih uopće ima) da je naša medijska malomištansko-kumsko-korporativna scena neki hrvatski unikum, dok u svijetu velike medije navodno rukovodi samo načelo kvalitete, odmah će je izgubiti. Štoviše, steći ćete dojam da mi po receptu proizvođenja novinara-zvijezda-pisaca-intelektualca podosta kopiramo francuski model kako nam je opisan u zadnjem poglavlju ove knjige (Svijet tajnih sporazuma).

No, da bismo došli do zaključnog poglavlja moramo prije proći kroz čistilište, koje u obliku dijalektičke trijade opisuje putanju svakog današnjeg mainstream medija.

Pokornost i obazrivost spram novca

Najprije zapažamo pokornost i snishodljivost prema svakoj vlasti. Prvo poglavlje knjige nosi naslov Pokorno novinarstvo. Novinski trend-setteri ne samo da mogu mijenjati svoje stranačke afinitete, oni mogu preživjeti i promjene cijelog sustava društvene reprodukcije, a da pri tome ostanu glavnom pričom u gradu (u nas notorno: medijski nacionalist se moglo biti i u socijalizmu i danas u kapitalizmu). U samo nekoliko prvih godina višestranačja u nas gledali smo (ili sudjelovali u tome) kako se ono disciplinira u novo “jednoumlje”. Time smo i mi brzo postali “Francuzi”, jer izraz La pensée unique upotrebljava i glavni urednik Le Monde diplomatiquea Ignacio Ramonet, da bi označio spregu političkih i intelektualnih elita u današnjoj Francuskoj. U Francuskoj je moguće (u SAD-u nije!) da predsjednika republike intervjuiraju dvije novinarke, koje su istovremeno žene ministara. Da hrvatski predsjednici, premijeri, politička elita, biraju s kojim novinarima hoće, a s kojima neće surađivati, to je notorno. Pa neće valjda samo zbog prava javnosti na informaciju npr. Branimir Glavaš odgovoriti na upite novinara Ferala ili Ivica Račan novinara Novog Hrvatskog slova.

Drugo što zapažamo već je zanimljivije, a u knjizi je naslovljeno Obazrivo s novcem. To poglavlje daje konkretne primjere kako mediji moraju aktivno štititi privrednu elitu ili one, kako ih autor duhovito naziva, “koji nuli dodaju još jednu nulu”. Ima li još naivca koji misli da je tisak područje gdje je novac moguće samo izgubiti? Što si novinari umišljaju, da su gospodari svijeta? Umjesto da budu zahvalni gazdama koji su im dali šansu da postanu vidljivi, bez čega si svoj talent mogu objesiti mačku o rep. Kako je moguće misliti da će si industrijalac kupiti sredstvo koje ima moć utjecaja, a onda se odreći utjecaja na njegovo usmjerenje? Današnji vlasnici medija sigurno nisu ljevičarski aktivisti, a to sigurno nisu ni njihovi intelektualci. Primjer iz knjige: i u nas poznati Bernard-Henri Lévy esejist, filozof, režiser, uvodničar, savjetnik za literaturu izdavača Grasset, filijali korporacije Hachette, brani od kritike za divlju privatizaciju u suradnji s državom Jeana-Luca Lagard?rea, svoga “prijatelja”, koproducenta svojega posljednjeg filma, i vlasnika medijskog carstva u kome sam nastupa, na sljedeći način: “Ne brine me za Lagard?rea, kojega sam vidio kako pobjeđuje i veće protivnike. Pa ipak se pitam o toj krvavoj igri, koja gotovo svaki tjedan traži novu žrtvu. Afera Lagard?re kao simptom. ‘Uništavanje elita’ se nastavlja.”

Hrvatski primjeri? Vrlo lako ih je pronaći, a broj za nečiji privatni interes naručenih pera više se i ne registrira, ne može li se podvesti ni pod rubriku kršenje ljudskih prava i sukob interesa. Za WAZ, a protiv Pukanića; za Pukanića protiv WAZ-a; za nekoga trećeg protiv obojice. Feral protiv svih, dok ne počne objavljivati reklame Styrijinih izdanja, a tada nestaje izrugivanje koji medij je ovog mjeseca ili godine najgluplji. O opjevavanju tajkuna ili možda bolje naših oligarha, ne treba trošiti riječi. Možda najzabavniji primjer je onaj Rusa Dmitrija Željeznjaka koji je bacio oko na splitsku luku, te za novinare priredio medijski happening u slavu hrvatske uljudbe, s iznajmljenom balerinom i baletanom koji hopšu po dokovima.

U monografiji New York Timesa iz pera Edwina Diamonda opisuje se kako funkcionira vlasnički telefon, za razliku od staromodnog političkoga: “Novinari u zabludi misle kako odlučivanje pripada njima. Novine su vlasništvo obitelji Sulzberger i ona može što hoće, a da se ne brine o stupnju svoje popularnosti ili stanju na izbornim listama”. A prozvani vlasnik Arthur Ochs Sulzberger ovako se “brani” u listu Punch: “Ako sam navečer kući i vidim da će u sljedećem broju izaći nešto što mi se ne sviđa, nazovem desk i kažem: ‘To nećete objaviti’.”

Naravno, niti francuske medijske gazde “ne zanima politika” i to vole isticati jednako kao i naši medijski vlasnici ili njihovi glasnogovornici. A ne zanima ih zato što u njoj već imaju udobno mjesto – jasan je Halimi.

Tržišno novinarstvo i svijet tajnih sporazuma

Treći dio čistilišta, prije negoli provirimo u pakao, zove se logično Tržišno novinarstvo. Ono nastaje kada se ujedine pokornost prema vlasti i opreznost s novcem. Tada nastaje otvoreno klasno svrstavanje i navijanje, u kome je kapitalu ugodna neoliberalna ideologija normala, a svaka druga ideologija ekscesni kurs skretanja u patološko i u “ekstremizam”. Taj tupoglavi ekonomizam, prezir politike i otvoreno zagovaranje vladavine novca izgleda ovako na jednom francuskom primjeru. Urednik Jean-Mare Sylverstre, dobro umrežen, razgovara sa slušateljima (svoga) radija: “Moj način čitanja nije keynesijanski, više je monetaristički”. Slušatelj ipak pita: “Zašto za neko poduzeće kažemo da je najbolje samo zato jer prodaje najjeftinije? ‘Bolji’ implicira i društvene vidike”. Gospodin Sylvestre odgovara: “Društvenog napretka nema bez ekonomskog napretka”. Slušatelj ustraje: “Postoji li ekonomski napredak ako se radi o društvenom nazadovanju?”. Prije negoli bude isključen iz etera, prepametni slušatelj dobiva samo još razdraženo ponavljanje iste konstatacije o navodnom ekonomskom napretku.

Kako izgleda novinarska propaganda tržišne misli u nas, primjer izaberite sami. Sve se uglavnom svodi na autocenzuru raspjevanih voditelja koji kada im u suptilnu analizu nekog identitetskog prava uleti “ispali” radnik, koji nikakvo pravo nije ostvario, slegnu ramenima, kažu: “To je kapitalizam” i nastave zabavu. Halimi zaključuje da korporativni mediji u Francuskoj još od vremena Zaljevskog rata, ugovora u Maastrichtu i dogovora GATT, jasno stoje na strani rata, novca i trgovine. Ili, intelektualno zabavnije, riječima Laurenta Joffrina, urednika Libérationa u devedesetima: “Dnevnik koji je osnovao Jean-Paul Sarte dostigao je cilj koji njegov utemeljitelj možda baš nije želio – bili smo instrument pobjede kapitalizma na ljevici.”

Silazak u pakao, ili šećer na kraju, donosi spomenuto završno poglavlje Svijet tajnih sporazuma. U njemu Halimi, nakon što je konstatirao da svako današnje “veliko” uredništvo na jedan način “uređuje” medijske zvijezde, na drugi redovito zaposlene obične novinare, a na treći vojsku honoraraca, rezignirano zaključuje da francuskom medijskom scenom upravlja tridesetak “funkcionara”, među kojima ne vlada nikakva surova konkurencija, nego niz skrivenih dogovora. I tajnih sporazuma sa svojim novinarskim izabranicima i medijskim “intelektualcima”. Francusku medijsku scenu iz sredine devedesetih može se reducirati na samo tri grupacije, koje okupljaju Alain Minc, Alain Duhamel i Bernard-Henry Lévy. “Čekamo dan kada će Le Monde citirati L’ Humanité, koji citira Libération. A svi oni će citirati Duhamela”, sarkastičan je Halimi. I otkriva ponešto od intelektualnih običaja “kardinala jednoumlja”, npr. kada instituciju međusobne promocije onih ionako medijski preeksponiranih ti isti nazivaju “vratiti dizalo”. Što će reći: usluga za uslugu, promocija za promociju.

Kritika medijski najmoćnijih “intelektualnih” faca za kritičara je naravno najpogubnija. Prošavši još jednom našim “križnim putom”, to znači: ostrviti se na Mesića i Sanadera, no big deal. Reći koju kritičku protiv Pavića, Pukanića i sl., tricky business. Ali sustavnije se kritički baviti likom i djelom npr. Denisa Kuljiša, Miljenka Jergovića, Jurice Pavičića, Renata Baretića, Vedrane Rudan, Zorana Ferića, Heni Erceg, Viktora Ivančića (neka se izostavljeni ne naljute), uza sve njihove razlike, najbolji je put da vaši članci, knjige, predstave i nosači zvuka završe u anonimnosti. Hrvatska još nema svog Halimija, koji bi sustavno nagrizao intelektualnu hegemoniju onih medijski premoćnih. A i oni koji samo grickaju po rubovima našeg malomištansko-kumsko-korporativnog svijeta stalno isprobavaju jednu izreku, koja nije engleska: dokle slava, od’kle glava?