Boris Postnikov  

Najbolje od glavne struje

Aleš Debeljak, Balkansko brvno (Fraktura, Zaprešić, 2014; Sa slovenskoga prevela Jagna Pogačnik)

Knjigu eseja Balkansko brvno Aleša Debeljaka na hrvatski jezik prevela je Jagna Pogačnik, kritičarka, urednica i najagilnija ovdašnja promotorica suvremene slovenske književnosti: u nešto više od petnaestak godina rada, potpisala je prijevode skoro četrdeset naslova autorica i autora poput Andreja Blatnika, Aleša Čara, Gorana Vojnovića, Irene Svetek… Možda bi nam baš stoga širi kontekstualni pomaci u pozadini njenoga angažmana mogli reći nešto važno o uvjetima recepcije slovenske književnosti u Hrvatskoj danas.

Ako je, primjerice, Vojnovićeve Čefure raus! i Blatnikov Promijeni me prije samo nekoliko godina objavila u sklopu biblioteke Kontekst, svojevrsnog "postjugoslavenskog" projekta posvećenog spisateljicama i piscima iz država nastalih raspadom SFRJ, jedan od novijih prijevoda – riječ je o Čarovom romanu O podnošljivosti – izdala je relativno nedavno kao selektorica nove edicije, nazvane Europom u 30 knjiga, oslonjene na europske fondove i namijenjene kulturnoj propagandi famoznoga "jedinstva u različitosti" Europske unije. Ovaj infrastrukturni obrat govori nam dovoljno o promjeni recepcijskog horizonta unutar kojega ćemo, kako stvari stoje, u Hrvatskoj ubuduće čitati slovenske autore: donedavno, njihove su nam knjige pristizale poput tekstualnih krhotina fantomskoga postjugoslavenskog kulturnog polja, a sada, dok se kulturna politika izdavaštva prilagođava briselskim pravilima igre i okreće tamošnjim tokovima novca, dobivamo ih kao simboličnu potvrdu participacije u europskoj "zajednici naroda", koja kulturni prostor nekadašnje socijalističke multinacionalne države siječe popola šengenskim skalpelom.

Uz dlaku budućem vremenu

Ako je ova dijagnoza kontekstualne transformacije hrvatsko-slovenske književne komunikacije točna, onda bi nam Debeljakovi eseji o književnosti "jugoslavenske Atlantide" – kako on naziva svoj izgubljeni čitalački zavičaj – trebali biti posebno zanimljivi: pisani su, naime, uz dlaku vremenima koja dolaze, a u ime onih koja su nepovratno prošla.

"Zašto pišem o književnosti i piscima potopljene zemlje?", pita se autor na uvodnim stranicama. Odgovor koji nam nudi sastoji se od posve intimnih razloga ("To je bio prostor sretnog djetinjstva"), ali i nedvosmislenog političkog impulsa: takvo pisanje "daje poticaj za promišljanje o ustroju današnje Europe", jer "slovenski 'ulazak u Europu' znači samo tamnu stranu 'izlaska iz Balkana' ". Intencija čitalačke nostalgije tako je od početka jasna: ovdje se ne postavljaju pasatističke kulise za autistični bijeg u izmaštano zlatno doba vlastitih sretnijih godina, nego se pisanjem o prošlosti otvara prostor implicitne kritike aktualnog stanja. Pretpostavka da meki pliš nostalgije krije društveno subverzivnu oštricu načelno je točna: rekonstrukcija "bolje prošlosti" uvijek je istodobno i prešutna dekonstrukcija loše sadašnjosti. Pitanje je, međutim, koliko duboko ta oštrica može zasjeći.

Raspršimo iluzije: ako je kritika današnjega stanja via nostalgia po definiciji prešutna, tada vrijedi istražiti što je u njoj ostalo prešućeno. A ostali su, redovito, oni elementi nekadašnjeg sustava koji bi zbilja predstavljali izazov sadašnjem sistemu, ukoliko bismo ih reartikulirali i reaktualizirali: u konkretnom slučaju SFRJ i EU, to su primjerice samoupravni radnički model, ideja društvenog vlasništva, dostupno obrazovanje, stanovanje… Ali takvi "hladni", sistemski koncepti nisu podatni za nostalgična prisjećanja: nostalgijom prikrivena kritika zastaje zato uvijek na pola koraka. Pa će zastati, tako, i ova Debeljakova.

Unutrašnja emigracija

Želimo li promotriti njenu polovičnu putanju, prethodno bi joj ipak trebalo barem ocrtati konture. Knjigu Balkansko brvno čini jedanaest eseja, uokvirenih Prologom i Epilogom. Prva dva – Rani jadi i Smjer jugoistok – postavljaju osnovne koordinate potrage za izgubljenim književnim kontinentom. Vjernost zajedničkim jugoslavenskim kulturnim iskustvima koja su ga oblikovala Debeljaka tu kao da spašava iz trostruke klopke kompromitiranog komunizma, prijetećeg nacionalizma i razočaravajućeg kapitalizma: njima nasuprot, ona, naime, nudi otvorenu perspektivu kozmopolitizma.

"Kozmopolitski je identitet nestabilan", pojašnjava autor, a temelji se "na gipkosti i prilagođavanju, na neprestanom širenju identitetskih krugova (…) Kozmopolit prihvaća različitosti". Uvodni tekstovi zato su svojevrsna krhka intimistička rekonstrukcija izgradnje takvoga identiteta u jugoslavenskom multinacionalnom kontekstu, literarna arheologija u prvome licu: evocira se rahli socijalizam osamdesetih, izranjaju figure drugarica i drugova, reprizira se mitologija mladalačkog bunta, prizivaju prve čitalačke epifanije i iskustva iz studentskih časopisa… Slijede potom portreti autora koji su Debeljaku bliski ili naprosto važni, mala galerija jugoslavenskih i postjugoslavenskih književnika odabrana po ključu osobnih preferencija, bez pretenzije da se skicira neka vrsta priručnoga kanona. Tu nailazimo na neprijeporne autoritete poput Crnjanskog i Kiša, ali i na mlade autorove prijatelje poput Bazdulja i Štiksa, na zvijezde globalne scene poput Simica i Hemona, ali i na dobre duhove virtualne postjugoslavenske književne zajednice poput Albaharija i ekipe okupljene oko časopisa Sarajevske sveske…

Selekcija je, dakle, neobavezna i vođena intimnim motivima, ali pažljiviji čitalac, donekle upoznat s biografijama predstavljenih pisaca, može primijetiti kako im je svima zajednička emigrantska, izbjeglička ili naprosto nomadska sudbina: kao da imaginarnu književnost jedne nepostojeće države mogu činiti samo autori koji su, Debeljakovim riječima, "kozmopoliti", čiji su identiteti nestabilni, gipki i prilagodljivi. I sam Debeljak obraća nam se, uostalom, iz iskustva koje nalikuje stanju "unutrašnje emigracije", odbijajući prihvatiti ideološke premise današnjice. Figura emigranta, nadalje, jedna je od ključnih u postjugoslavenskoj književnosti, kako među spisateljicama i piscima, tako i među njihovim likovima, iz lako shvatljivih i često tragičnih razloga. Ona nas, naposljetku, upućuje prema jednom temeljitijem modusu Debeljakovog pisma, onome koji dominira i širom postjugoslavenskom književnošću, a svodi se na govor iz prvoga lica jednine: ne samo gramatački, ne samo pripovjedački, nego također ideološki i politički.

Kozmopolitizam na cijeni

Baš kao što je pripovijest emigranta skoro uvijek mikro-priča izoliranog pojedinca, tako prvo lice i individualizirana perspektiva dominiraju svim razinama Balkanskog brvna: od naslovne metafore, koja rastavljene kulture nekada zajedničke države želi povezati "brvnom" umjesto "mostom" upravo zato što je brvno "pojedinčevo priručno pomagalo", preko reminiscencija iz vlastite prošlosti i privatnih epizoda umetnutih u eseje o odabranim piscima, pa sve do invektiva protiv "total(itar)nih pripovijesti" koje "pod sobom zgužvaju svaki pojedinačni cvijet", opozicija između pojedinca i sistema, između prvog lica pripovijedanja i bezličnog ideološkog propovijedanja, os je oko koje se plete esejistička mreža ove knjige.

U tome se prvom licu Debeljak snalazi vješto, tekstovi su mu živahni, iskričavi i zavodljivi; upravo u tom prvom licu, međutim, nailazi i na prepreku koja će njegovu kritiku učiniti tek polovičnom. Jer ako je podrivanje sistemske logike osobnom perspektivom moglo biti subverzivno, pa i opasno u kontekstu jednopartijskog komunističkog aparata ili u sukobu s uniformiranim nacionalizmom, u današnjem kapitalizmu individualna je, postmodernistički fragmentirana lična priča karta na koju dominantna ideologija zapravo igra. U Europskoj uniji koju Debeljak želi kritizirati, prilagodljivost, mobilnost i različitost više ne znače opasnost, nego vrijednost kojoj se deklarativno teži: gipki i hibridni identiteti danas su na cijeni, figuru pisca-emigranta zamijenio je pisac koji kruži od stipendije do stipendije, od jednog rezidencijalnog boravka do drugog, od države do države.

Uvježbana taktičko-poetička gesta povlačenja u prvo lice jednine ovdje više ne pomaže. To je, čini se, lekcija koju Debeljak ipak nije bio usvojio, baš kao ni najveći dio njegove književne generacije koja se osamdesetih borila protiv socijalizma, kasnije protiv nacionalizma, da bi danas bila do nogu potučena svojim brojnim pobjedama. Riječ je o autoricama i autorima koji čine maticu onoga što bismo mogli nazvati postjugoslavenskom književnošću. Balkansko brvno, utoliko, donosi nam nešto poput sažetog ideološkog prikaza glavne struje postjugoslavenskog pisma.