Najbolji nepoznati romanopisac

Nadaš se da je život pravedan. Nadaš se da će se jedanput isplatiti sav tvoj težak rad. Znaš da život nije pravedan, ali ipak se nadaš. Znaš za gužvu. Nagledao si se onoga, štogod to bilo, što je suprotno od sreće (išao bi tako daleko da kažeš kako si s vremena na vrijeme ulogorio na mučnim padinama planine “Ne mogu pasti niže” i planine “Pušiona”). Ali, ipak se nadaš da oni ljudi koji vjeruju u sudbinu i karmu nisu toliko blesavi kao što djeluju. Čitaš o ljudima poput Raymonda Carvera – pisao je cijeli život, bolovao od alkoholizma, loših brakova, usrane sreće, upoznao divnu ženu svojega života, otkrio da ima rak pluća i tumor na mozgu, rekli su mu da će živjeti još šest mjeseci, a on je živio još pet godina. Usponi i padovi, nema dvojbe. Daju ti šest mjeseci, a ti dobiješ pet godina (pet godina u kojima možeš voljeti, pet godina u kojima ćeš napisati svoje najbolje riječi). Čitaš o ljudima poput Johna Kennedyja Toolea – napisao je sjajnu knjigu, bio jedini koji je vjerovao da je takva (barem sudeći prema mnogobrojnim agentima koji su odbili tu prokletu stvar), oduzeo si život (gurnuo gumenu cijev iz ispušne cijevi automobila kroz prozor na vozačevoj strani) – a zatim je počašćen fenomenalnim posthumnim uspjehom kada je njegova majka (kakva li poniženja) dala knjigu u tisak, postigla da je nagrade prokletom Pulitzerovom nagradom, postigla da je diljem svijeta zavole i prigrle svi oni s imalo mozga. Čitaš o tim ljudima i misliš, dobro: život može biti doista jebeno težak, ali – obično svaka mala priča o jadu ima i svoju svijetlu stranu.

Točno?

Pogrešno!

Usporedbe s Vonnegutom i Pynchonom

Pričajmo o Edwardu Whittemoreu, hoćemo li? Čovjeku kojega je Publisher’s Weekly nazvao “našim najboljim nepoznatim romanopiscem”. On je Richard Yates na treću (ili desetu). To je čovjek koji je napisao pet knjiga – pet knjiga koje su dobile sjajne ili dobre kritike, pet knjiga koje su se jadno prodavale. Pet knjiga – od kojih se svaka prodala u manje primjeraka od one prijašnje. Pa, ipak su svaku od tih pet knjiga nakladnici toga doba bili voljni tiskati (riječ je o kasnim sedamdesetim i ranim osamdesetim – Whittemore bi se danas jako teško objavio – staromodno društvo koje čini većinu suvremenog izdavaštva jednostavno ga ne bi shvatio) – zato što je to dokazivalo da imaju ukusa. Whittemore je bio primjer ukusa, erudicije, upotpunjenosti. Mnogo stvari. Plus, tu je i on sam. Rođen 1933., Whittemore nije izdavao do 1974. (njegov prvi objavljeni roman – Quin’s Shanghai Circus – pravi cirkus od knjige u kojoj se sastaju svećenik pederast, jednooki šef japanske tajne policije i ruski anarhist pornograf (sve to plus prva rečenica koja glasi: “Jedno dvadeset godina nakon završetka rata s Japanom u Brooklyn je došao teretnjak s najvećom zbirkom japanske pornografije ikad skupljenom na zapadnjačkom jeziku”). Počeo je kasno objavljivati jer je prvi i najveći dio života proveo kao agent CIA-e na Srednjem istoku – onom Srednjem istoku koji će odigrati najveću ulogu u njegovim najvažnijim djelima – The Jerusalem Quartet, Sinai Tapestry, Jerusalem Poker, Nile Shadows i Jericho Mosaic.

Likovi lete iz jedne knjige u drugu – Haj Harun, tri tisuće godina star ratnik koji čuva Jeruzalem od napada, Plantagenet Strongbow, pustolov rođen u Engleskoj, O’Sullivan Beare, Irac s Aranskoga otoka koji želi prokrijumčariti puške i igrati poker za vlasništvo nad Svetom zemljom. Putem (kako New York Times ljubazno zapaža) srećete “misterije, istine, neistine, genijalne autiste, nekrofile, mađioničare, patuljke, voditelje cirkusa, tajne agente… sjajna prerada povijesti u našem stoljeću”.

Whittemorea su često uspoređivali s Vonnegutom (“Whittemore je prema Vonnegutu ono što je tapiserija prema kolijevki za macu” – Rhoda Lerman) i Pynchonom (postoji nešto istine u usporedbi s Vonnegutum: Whittemore nije za idiote, ali i ne zahtijeva doktorat u nekakvoj apstraktnoj kvantnoj fizici kao što ponekad vrijedi za Pynchona) i Timom Robbinsom (ponovo, ima nešto istine – no, Whittemore je ambiciozniji od Robbinsa – Robbins piše pop-pjesme, Whittemore stvara pravu bombastičnu simfoniju). Postoje i neke sličnosti s Davidom Fosterom Wallaceom (kombinacija erudicije i anarhije) te Jeffom VanderMeerom (koji je i sam veliki Whittemoreov obožavatelj).

Nitko nije čitao njegove knjige dok je bio živ

No, stvar je sljedeća. Budući da tijekom života većinom nije bio čitan, Whittemoreove su knjige izvan tiska već dvadeset godina (on je bio Sveti Gral za trgovce rabljenim knjigama). Nitko nije čitao njegove knjige dok je bio živ. Zatim je dobio rak i umro (pomislili biste da će ga nakon toga intelektualci ponovo otkriti, ali – nije bilo tako). Ništa. Nije čitan ni za života ni nakon smrti. Nula. Nigdje sreće. Pa ipak. Stvari su krenule nabolje.

Zahvaljujući nakladničkoj kući Old Earth Books možete ponovo nabaviti svih pet knjiga – sve što je izdao za života (postoje možda još tri druge: rana djela i jedan nedovršeni roman o Billyju Kidu koji će možda, možda, izaći za godinu ili dvije – ako pročitate tih pet knjiga, htjet ćete pročitati i druge, vjerujte mi).

Tako sad možete nadoknaditi znanje o pravome izgubljenom velikanu. Prekrižite to. Sad možete nadoknaditi znanje o nikad otkrivenom geniju, reći da je vaš, pričati o njemu kao zaluđeni fanatik – nećete pogriješiti. To je čovjek kojega možete priviti na prsa sigurni da ste – odsad – doista u odabranom društvu.

Ali nadajmo se da će ponovo izdanje to nešto promijeniti...

S engleskoga prevela Ksenija Švarc.

Objavljeno u e-časopisu Bookmunch www.bookmunch.co.uk/view.php?id=977