SAŠA ŠIMPRAGA  

Najmlađi glavni grad u Europi

Priština je po prvi put postala glavnim gradom nakon Drugog svjetskog rata. Razvila se iz malenog osmanskog naselja u grad koji danas broji otprilike 200.000 ili pola milijuna stanovnika u metropolitanskoj regiji. Kada su učinci socijalističkog razvojnog projekta radikalne modernizacije postali vidljivi u Prištini i kakvi su oni bili?

Kako bismo razumjeli Prištinu trebamo je smjestiti u širi društveni kontekst urbanog konglomerata. Poput glavnine Balkana, u periodu od početka do sredine dvadesetog stoljeća, Kosovo je bilo agrarno društvo. U nekoj mjeri ono još uvijek jest pretežno ruralno društvo, iako ga ne bih nazvao agrarnim s obzirom na to da su agrarni društveni odnosi gotovo nestali. No nije ni industrijalizirano društvo jer razvijena masovna industrija nikada nije činila velik dio ekonomske djelatnosti. Većina razvijene industrije propala je 1990-ih i nije se oporavila. Trenutno je manje od 8 posto radne snage zaposleno u industriji. Prema tome, Kosovo je uglavnom postagrarno društvo u kojemu agrarni društveni poredak više ne postoji, ali ga još uvijek nije nadomjestila industrijalizacija. Tržišni odnosi i moderne institucije isprepletene su te supostoje s "tradicionalnim" društvenim odnosima temeljenim na obitelji. Štoviše, rastući prodor tržišnih odnosa, po mome je mišljenju samo pridonio jačanju obiteljskih veza zato što je postao temelj svih tipova solidarnosti, od ekonomske do profesionalne i stranačko-političke. Nestanak stalnog zaposlenja, propadanje klasne solidarnosti i rastavljanje države blagostanja gotovo je nužno dovelo do toga da obiteljske veze preuzmu ulogu protusile tržištu i stalnoj prijetnji društvenog i ekonomskog izmještanja i nezaposlenosti. Taj se proces u Kosovu odvio na jedinstven način, a politički učinci ublaženi su ratnom traumom i zasjenjeni veličanjem izgradnje "nove" države.

ULJEPŠAVANJE SLIKE GRADA

Grad koji karakterizira takav društveni kontekst predstavlja posebnost. Urbani život obilježen je postagrarnim strukturama, ali na marginama se javlja društvena dinamika koja –  možda više nesvjesno nego svjesno – predstavlja odgovor na pukotine i proturječja postagrarnog stanja. Smatram da postagrarna društva odlikuju dvije karakteristike: kao prvo, i očito, ekonomski su oslabljena i osiromašena, a opstoje na rubovima globalnog kapitalizma. Na Kosovu, zbog osobitih zemljovlasničkih uređenja naslijeđenih iz jugoslavenske ere – naime, većina obitelji, čak i one niskog dohotka, posjeduju malen komad zemlje, kuću ili stan – ublaženi su najšokantniji prizori urbanog siromaštva i nejednakosti, poput izgradnje velikih neformalnih naselja i kvartova za najsiromašnije slojeve stanovništva. Iako u Prištini postoje bogatija i siromašnija područja, uglavnom nećete naići na velika neformalna naselja najsiromašnijih, kao što se to događa u Riju, Johannesburgu ili Tirani. Čini mi se da je ta karakteristika zajednička većini postjugoslavenskih društava.

Kao drugo, postagrarna društva kulturno se doživljavaju kao da žive u modernom dobu, ali se sami ne osjećaju uvijek moderno. Modernitet se doživljava kao kulturni model koji zapravo postoji u nekom drugom društvu iz kojega ga se treba uvesti, što znači da je on više lokalno uređen spektakl nego ontološko, historijsko stanje sa svim svojim proturječjima, fisurama i nedosljednostima. U takvim uvjetima, u kojima urbani život nije baš urban, a ruralni nije više ruralan u tradicionalnom smislu riječi, rađa se nov oblik svijesti. Prema tome, izuzmemo li fizičke infrastrukturne razlike, granice između urbanog i neurbanog su uglavnom mutne.

Čini mi se da je to jedna od trenutnih društvenih i, ako mogu tako reći, mentalnih ostavština socijalističkog modernizacijskog projekta koji se provodio na Kosovu od 1950-ih godina.Početak promjena u Prištini fizički je obilježen izgradnjom novih administrativnih građevina koje su bile simboli novog političkog autoriteta na Kosovu nakon 1945. godine. Taj proces kulminirao je u 1970-ima kada su novi veliki stambeni kompleksi izmijenili krajolik grada. Osnutkom sveučilišta i brojnih drugih kulturnih institucija promijenio se identitet grada te je položen kamen temeljac za grad kako on danas izgleda. Znakovi toga vremena još se i danas ističu do te mjere da starijim stanovnicima sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća predstavljaju idealnu sliku grada na svom vrhuncu, i kako bi, u nekoj mjeri, još i danas u izgledao da ga nisu uništile navale ruralnih migranata i razvitak slobodnog tržišta. Jasno je da se radi više o uljepšanoj slici prošlosti nego o stvarnosti jer Priština kakve se ja sjećam iz 1980-ih, a samo da napomenem da se radi o vrhuncu jugoslavenske ekonomske krize, već je tada bila urbana katastrofa i iznimno prljavo mjesto.

Kako je migracija stanovništva oblikovala grad u moderno doba?

Sadašnja populacija Prištine sastoji se gotovo u potpunosti od migranata. Godine 1945. grad je imao oko 20.000 stanovnika, a turski je bio većinski jezik. Bilo je uobičajeno da na Kosovu, kao i u drugim dijelovima bivšeg Osmanskog Carstva, stanovnici urbanih područja govore turskim jezikom kako bi se razlikovali od ruralne populacije, iako su zapravo bili bilingvalni ili čak multilingvalni. U Prištini još uvijek možete naići na starije stanovnike koji govore turski, ali oni čine iznimno malenu manjinu i većina njihovog potomstva sada govori albanski kao prvi jezik. Također, nakon 1999. godine zbila se emigracija Srba i Crnogoraca. Neki su protjerani nakon odlaska srpskih vojnih snaga, a neki – osobito politička elita koja je vodila kolonijalnu srpsku provincijsku administraciju 1990-ih – već se ranije bila domogla imovine u samoj Srbiji kao da su se pripremali za napuštanje broda. Drugi su prodali svoju imovinu nakon rata 1999. godine znajući da u Prištini srpsko stanovništvo više neće biti dobrodošlo jer je nacionalistička represija devedesetih, nažalost, ali ne i neočekivano, rezultirala jačanjem srpsko-albanskog neprijateljstva, do te mjere da je i danas taj sukob nerazriješen.

BRUTALIZAM

Neka od ponajboljih modernih zdanja u Prištini su Nacionalna knjižnica Kosova koju je projektirao hrvatski arhitekt Andrija Mutnjaković i Sportsko-omladinski centar, koji se nekoć zvao "Boro i Ramiz". Prema vašim saznanjima, što o tim zgradama misle stanovnici Prištine i ima li i nekih drugih objekata ili elemenata važnih za današnji identitet grada?

Zgrade koje ste spomenuli od ključne su važnosti za identitet grada. Nacionalna knjižnica osobito je zanimljiva. Iako nisam stručnjak za arhitektonske stilove, nedavno sam otkrio da je u 1960-ima postojao val u arhitekturi zvan brutalizam. Brutalističke zgrade napravljene su od čistog metala i betona. Taj stil bio je veoma popularan u SAD-u, npr. u izgradnji sveučilišnih kampusa, te ako ih međusobno usporedite, uočit ćete sličnosti sa stilovima socijalističkog modernizma u arhitekturi. Mislim da je Nacionalna knjižnica u Prištini jedan od najboljih primjera tog pravca, iako se tako često ne gleda na nju pa je mnogi čak smatraju neuglednim zdanjem. No sagledana u kontekstu tog arhitektonskog pravca, ona dobija smisao. Ne znam odakle je Mutnjaković crpio inspiraciju, a moguće je i da mu namjera nije bila napraviti brutalističku građevinu. Svejedno, odradio je odličan posao.

Sportsko-omladinski centar nekoć poznat kao "Boro i Ramiz", prisvojen je kulturno i politički na nekoliko načina. Kao prvo, originalno ime centra, "Boro i Ramiz", bilo je jasan doprinos jugoslavenskom bratstvu i jedinstvu, ali je nakon 1999. ime ubrzo promijenjeno. Na njegovom mjestu, čak i danas, dugo stoji plakat Adema Jasharija, jednog od osnivača Oslobodilačke vojske Kosova čiju su obitelj okrutno pobile srpske snage u Drenici 1998. godine. Kao drugo, centar je sagrađen samodoprinosima stanovnika Prištine tijekom 1980-ih, pa je i u tome smislu istinski javan i demokratski prostor, ili barem posljednji simbol nečega takvog. Centar još uvijek ima nezavisnu upravu, premda je bilo pokušaja preuzimanja prostora od strane korumpirane administracije ili potpune privatizacije tako što bi bio predan Kosovskoj agenciji za privatizaciju koja bi ga zatim prodala privatnim vlasnicima. Nedavno je sud donio odluku da je Centar odgovoran za štetu imovine prouzročenu požarom 2000. godine. Imovina je pripadala vlasnicima trgovina na malo u trgovačkoj zoni centra i vjeruje se da je požar izazvan neispravno skladištenom robom u tim spremištima samih vlasnika. No, prema odluci suda, Centar je dužan nadoknaditi štetu u iznosu od nekoliko milijuna eura, iako su tužitelji podastrli malo dokaza o vrijednosti robe navodno nestale u požaru. Ako u konačnici Centar bude primoran platiti odštetu, bankrot im je neminovan i samim time otvara se nova prilika za njegovu rasprodaju.

Miloševićev aparthejd rezultirao je protjerivanjem većine albanskog stanovništva iz Prištine od strane srpskih snaga 1999. godine. Možete li reći nešto o tim danima i neposrednim ratnim posljedicama po grad?

Na svu sreću nisam bio u Prištini za vrijeme rata. Napustio sam grad netom nakon što su postrojbe NATO-a ušle na Kosovo. Prijatelji i rodbina opisali su mi masovno protjerivanje albanskog stanovništva iz Prištine kao scene iz Šindlerove liste. Teško naoružana policija okupila bi stanovnike i izbacivala ih iz kuća i prisilila ih na odlazak privatnim sredstvima ili vlakom. Gomile ljudi bile su odvezene na željezničku stanicu u Prištini, utrpane u vagone i poslane na granicu s Makedonijom. Tko je ostao, živio je u strahu od policije i paramilitarnih postrojbi koje su se vraćale da ih istjeraju, ili nešto gore. Ratno iskustvo bilo je toliko traumatično da se uglavnom još o tome ne govori, niti ga se obilježava kako spada. 

U materijalnom je smislu grad pošteđen destrukcije kakva je pogodila mnoga druga mjesta na Kosovu. Jedini tragovi prave materijalne štete bile su poneke strateške točke koje su bombardirale snage NATO-a, poput policijskog stožera i jedne vladine zgrade u centru, a koje su u međuvremenu obnovljene. Općenito gledano, objekti su ostavljeni netaknuti jer je cilj srpskih snaga bio iseliti albansko stanovništo uz očuvanje fizičke infrastrukture grada. Pritom je Miloševićev režim tvrdio da je NATO-ovo bombardiranje razlog zbog kojeg se stanovništvo iseljava. No, kako je potvrđeno nakon rata, organizirano masovno iseljavanje stanovništva ipak je bio sustavni poduhvat koji je unaprijed planiran.

RASTUĆE SIROMAŠTVO

Kosovo je proglasilo neovisnost 2008. godine. Da li je i kako to točno utjecalo na grad?  

Nisam stekao dojam da je nezavisnost značajno promijenila izgled ili dinamiku grada. Osim što više nema jake prisutnosti UNMIK-a i što su uvedene neke simboličke promjene, poput inzistiranja na novoj zastavi Kosova te drugi izvanjskih znakova državnosti, mnogi problemi i proturječja još uvijek su prisutni. Štoviše, nezavisnost i kriza samo su zaoštrili određene ekonomske probleme na Kosovu, a grad i dalje pokazuje jasne znakove rastućeg siromaštva, dok istovremeno raste bogatstvo utjecajne i dobro povezane manjine.

Postoje li neke lokalne građanske inicijative koje se bave pitanjima prostora u Prištini, i ako da, na što su fokusirane?

Donedavno su urbana pitanja u Prištini bila svedena na velike vizije o glavnom gradskom trgu u koji su utučeni milijuni eura u vrijeme kada je grad proživljavao nedostatak osnovnih usluga.

Od kraja 2013. godine Priština ima novog gradonačelnika, Shpendija Ahmetija, koji dolazi iz Pokreta za samoodređenje (Lëvizja Vetëvendosje). Lëvizja Vetëvendosje je opozicijski pokret koji je pokazao više kritičke svijesti za pitanja socijalne pravde i provodio snažnu antikorupcijsku kampanju. Sadašnji gradonačelnik uvodi brojne reforme koje predstavljaju nadu za grad koji pati od nestašice lokalnih civilnih inicijativa, uključujući one koje se bave gradom i upravljanjem urbanim prostorima.

Prije je građevina, sektor u kojem je bujao spekulativni profit, išla ruku pod ruku s korupcijom, osobito kada se radi o stjecanju građevinskih dozvola koje su dodjeljivanje onima s vezom i to uglavnom s Demokratskom ligom Kosova koja je bivša vladajuća stranka u tom okrugu, a koja je gradila loše osmišljene zgrade i prisvajala javna dobra, pored drugih ilegalnih političkih aktivnosti.

Postoje inicijative koje se zalažu za obnovu parkova, za osiguravanje predškolskog obrazovanja, poboljšanje opskrbe vodom koje u gradu često nedostaje, kao i za ulaganja u javni prijevoz kako bi se smanjilo prometno opterećenje privatnim automobilima. Ako se neke od tih inicijative ostvare, predstavljat će barem neko poboljšanje u kvaliteti života stanovnika grada.

Iako se Priština ne doživljava kao lijep grad, ona ipak ima dojmljivu atmosferu. Kako biste vi opisali taj grad?

Dinamika grada proizlazi iz velikog broja mladih. Nekih pedeset posto stanovništva Kosova mlađe je od 25 godina, mnogi od njih dolaze u Prištinu studirati. Osim toga, nezaposlenost je iznimno visoka, službeno otprilike 31 posto, no među mladima je još i veća i iznosi oko 55 posto. To je toliko visoko da se, kao što kaže jedan prijatelj, čini da je zaposlenost kršenje kulturne norme. Međutim, uz visoku nezaposlenost razvile su se dobro organizirane metode traćenja vremena, i to posebice među mladima. Ključna mjesta u tom smislu su kafići, kojima u posljednje vrijeme bingo sale postaju velika konkurencija za pozornost povremeno zaposlenih, nezaposlenih ili potplaćenih. No, za razliku od bingo sala, koje privlače socijalno marginalizirane, u kafiće idu i oni privilegirani (relativno govoreći) koji se također moraju pokloniti bogovima traćenja vremena sudjelujući u tračanju ili dakako raspravljajući o važnim političkim događajima dana. Brine me jedino to što u svemu preostaje malo vremena za čitanje i pravu kritičku refleksiju. Kulturni je život, uz iznimku nekih više kritički angažiranih ali raštrkanih društvenih enklava, dosta osiromašen. Čak su i te enklave, koje se sastoje od uglavnom neformalnih grupa prijatelja ili marginalnih institucija, često izolirane ili djeluju kao negativna konkurencija prema onima oko sebe. Zahvaljujući tome grad je veoma živahan, no možemo vidjeti kako veoma brzo postaje neumjeren, a opet monotona živahnost može postati veoma odbojna onima koji tamo zapravo žive.