Vrsni komunikatori i predani kritičari korupcije iz Podemosa uspjeli su brzinski oformiti iznenađujuće uspješnu stranku koju sami smatraju nositeljicom duha Indignadosa i koja bi projekt društvene transformacije trebala ostvariti konvencionalnim putem
Španjolski konzervativni premijer Mariano Rajoy, poznat i kao Mariano Plazma, jer je tiskovne konferencije znao održavati preko TV-a pa su ga novinari izdvojeni u posebnu prostoriju mogli samo gledati, krajem svibnja nije skrivao razočaranje uspjehom stranaka poniklih iz protestnog pokreta Indignados na lokalnim i regionalnim izborima. Iako je imala najveći ukupni broj glasova po regijama, vladajuća Rajoyeva Narodna stranka (Partido Popular) ostvarila je najgore rezultate u posljednjih 20 godina. Po prvi put od 1991. izgubili su kontrolu nad Gradskim vijećem španjolskog glavnog grada u kojem je, u koaliciji s političkim veteranima iz Španjolske socijalističke radničke partije (PSOE) i uz potporu Podemosa, vodstvo preuzela Manuela Carmen iz inicijative Madrid Ahora. Podemos je podržao i novu gradonačelnicu Barcelone, Adu Colau, aktivisticu La PAH, Platforme za osobe pogođene hipotekama.
Komunikacije i korupcije Lijeve koalicije proizašle iz pokreta 15-M, poznatog kao Indignados, danas su na vlasti u četiri od pet najvećih španjolskih gradova, uz Madrid Ahora i Barcelona en Comú, tu su i Compromís u Valenciji i Zaragoza en Común u Zaragozi.
Prema Rajoyevu mišljenju, lošim izbornim rezultatima PP-a pridonio je niz korupcijskih skandala (na primjer tajni stranački fond, tko bi rekao!) i manjak komunikacije s biračkim tijelom. I jedno i drugo gorući društveno-politički problemi u zemlji sa zabrinjavajućim problemom socijalne nejednakosti koju po nezaposlenosti u EU nadmašuje jedino Grčka (a u stopu je slijedi Hrvatska).
Komunikacije i korupcije svima su, naime, puna usta otkako je, nakon gotovo 40 godina tzv. PPSOE vladavine, odnosno izmjenjivanja Narodnjaka (PP) i Socijalista (PSOE) na vlasti, u španjolsku političku arenu na krilima nezadovoljstva i lijepog izražavanja uletio neočekivani treći – Podemos na čelu s Pablom Iglesiasom.
Ujedinjeni narod napreduje i bez stranaka, glasio je slogan pokreta indigniranih 15-M, međutim iako je prema anketama navodno 80% stanovništva iskazivalo potporu pokretu, na parlamentarnim izborima 2011. premoćno je pobijedila dugovječna konzervativna Narodna stranka, uz izlaznost od 68,9%. Svega nekoliko godina kasnije, vrsni komunikatori i predani kritičari korupcije iz Podemosa uspjeli su, nadovezujući se na težnje prosvjednika od kojih mnogi očito žele biti politički zastupani, brzinski oformiti iznenađujuće uspješnu stranku koju oni smatraju nositeljicom duha Indignadosa i koja bi projekt društvene transformacije trebala ostvariti konvencionalnim putem, preko državnih i političkih institucija.
U svega godinu dana privukli su procijenjenih 350.000 članova. Za usporedbu, Ujedinjena ljevica (IU), koalicija lijevih stranaka koja postoji od 1986. godine, broji 70.000 članova, PP 800.000, a PSOE 600.000.
Kruh i mir “Podemos želi društvenu većinu pretvoriti u političku većinu, i to tako što će se politikom baviti obični građani. Ako se vi ne bavite politikom, netko će se njome baviti umjesto vas i moglo bi se dogoditi da vam ukrade prava, demokraciju i novčanik. (...) Želimo poštenu zemlju. Zemlju s javnim službama, zemlju u kojoj ljude ne deložiraju iz njihovih kuća, zemlju s javnim bolnicama, mirovinskim osiguranjem, zemlju u kojoj, ako radiš, možeš napuniti frižider i kupiti djeci pribor za školu. (...) Najobičnije stvari.” kaže Iglesias (Ashifa Kassam, “Yes, he can!“, The Guardian, 5.7.2014.), koji se ne želi skrivati iza tradicionalnih simbola ljevičarskog diskursa koji “običnim ljudima” niti je razumljiv, niti blizak. Prisjeća se tako “ćelavog Rusa”, “genija”, koji je 1917. godine ljudima znao govoriti o “kruhu i miru”, umjesto o dijalektičkom materijalizmu, što smatra najvećom lekcijom 20. stoljeća. (Pablo Iglesias, “The Left Can Win“, Jacobin, 12.9.2014.) Unatoč ovakvim nadahnutim očitovanjima, i čestim optužbama za čavizam, Podemos uporno odbija podjele na lijeve i desne i inzistira na borbi ujedinjene većine protiv korumpiranih “kasti” i “elita”, što je palo na plodno tlo u zemlji četrdesetogodišnjeg dvostranačja u kojoj država blagostanja postaje misaona imenica.
U Podemosu tako navode da se ponose time što je na prošlogodišnjim europskim izborima 10% njihovih birača ranije glasovalo za desnicu. Međutim, budući da ih po popularnosti dostižu Ciudadanos, također svježa lica i glasni kritičari sveprisutne PPSOE korupcije, ali s jasno definirane pozicije desnog centra, ostaje vidjeti hoće li Podemos biti prisiljeni promijeniti svoju pomirljivu, kliznu retoriku, barem kad je riječ o javnim politikama.
Manje o kapitalizmu, više o kastama I dok oni sve manje govore o kapitalizmu, a sve više u svojoj borbi “protiv kasti” zastupaju “ideju ekonomske demokracije”, pa ih jedni optužuju za izdaju pokreta iz kojeg su potekli, a drugi za populizam, bitnije se čini to što, osim pustih želja i obećanja, Podemos ne nudi konkretan program kojim bi ostvario “makar” i one Iglesiasove “najobičnije stvari”. Isto tako, činjenica je da uza sve te silne stilske vježbe i komunikacijske vještine, štošta ostavljaju nedorečeno.
Naime, s obzirom na pristajanje uz nekakav imaginarni fini i pristojni, unificirani španjolski patriotizam, Podemosu se, osim sklonosti centralizmu, često zamjera što izbjegavaju baktati se s nacionalizmima, separatizmom i pravom na samoodređenje. To su vrući krumpiri kojima se u Kraljevini vječno nabacuje, a Podemos ih zasad uglavnom izbjegava.
Kako se bliži prosinac, a s njime i španjolski parlamentarni izbori, ostaje vidjeti hoće li Podemosov streloviti politički uspon biti njihovo jedino postignuće i mogu li zaista, osim diskurzivno, ponuditi ikakvu alternativu postojećem sustavu.